Zašto vodeći hrvatski tiskani medij suosjeća s čovjekom koji je sudjelovao u pokolju u Škabrnji?

Autor: Tihomir Dujmović

Kad ste do sada kritizirali srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u hrvatskim medijima, redovito se događalo da vas napadnu ili se na vas negativno osvrnu srbijanski mediji, nerijetko valjda po službenoj dužnosti i ovdašnje srpske “Novosti”.

No, kada smo sada u “Petom danu” na HTV-u, analizirali i dakako kritizirali Vučićevu politiku i uopće situaciju u Srbiji, razobličavali njegove podvale i zavirivali iza zavjese, raščlanjivali njegovu strategiju, govorili o povijesnom nasljeđu velikosrpstva, napad je stigao iz hrvatskih medija. I to ravno iz zagrebačkog Večernjeg lista!

Ako tome nadodamo da je Večernji list neki dan objavio nevini intervju sa srpskim ratnim zločincem iz Škabrnje Miroslavom Mlinarom, pritom jedva spomenuvši o kome se radi, dok su intervju s budućim potpredsjednikom Vlade, Borisom Miloševićem garnirali naslovom “za društvo je važno da se Srbin brine o ljudskim pravima”, postavlja se pitanje gdje u medijskom prostoru počinje Hrvatska, a završava Srbija i obratno?

“Regija kao treća Jugoslavija” je naziv knjige koju sam posvetio puzajućoj jugoslavenizaciji Hrvatske, ali da ćemo tako brzo doći do toga da vas i hrvatski mediji napadaju zato jer kritizirate notornog velikosrbina, čovjeka koji je prije skoro 30 godina sa čizmama jugoslavenske vojske srbovao po Glini, da vas se 30 godina kasnije napada jer progovarate o genezi velikosrpstva, da vam se spočitava da ne ističete pozitivne strane u Srbiji(!), u riječ, da vas se napada kao da živite u Srbiji, to niti u najluđem snu ne bih sanjao!

Zar se više ni u hrvatskim medijima neće smjeti kritizirati  Vučića? Zar će i hrvatski mediji, poput srbijanskih, srpske ratne zločince tretirati kao nedužne civile, kao da u džepu nemaju presudu na 20 godina zatvora zbog svirepih zločina? Odakle vam pravo da minorizirate njegovu ulogu u tom zločinu svih zločina? Do kuda smo došli? Hoćemo li ovoj hrvatskoj državi pristupati kao derivatu NDH pa tvrditi, kako se tvrdi u naslovu intervjua Borisa Miloševića u Večernjem listu, kako je  za hrvatsko “društvo važno da se Srbin brine o ljudskim pravima”? Baš Srbin? Ne demokrat, ne dokazani borac za ljudska prava, ne sveučilišni profesor sa raskošnom biografijom? Ne, nego Srbin! Baš zato jer je Srbin! To što je Srbin, to ga definira da pouzdano “dobro brine o ljudskim pravima”?

Po toj logici tko nije Srbin, nije sposoban da se brine o ljudskim pravima u Hrvatskoj?  Jer da je to Hrvat, onda on valjda po logici proustaške nacije, ne bi bio kadra jednako dobro brinuti o ljudskim pravima u Hrvatskoj? Što hoće Večernji list reći, kada kaže u naslovu najtiražnijeg subotnjeg broja da je ‘važno’ dakle baš ‘važno’, “da se Srbin brine o ljudskim pravima”? Baš je ta odrednica spomenuta: da je Srbin! Srbi u Hrvatskoj imaju licencu za brigu o ljudskim pravima, a Hrvati su tu genetski deformirani? Gdje je kraj perverziji? Pogledajmo malo detaljnije.

Dakle, u emisiji “Peti dan” na hrvatskoj televiziji, jedna od tema je bila Srbija, prosvjedi i dakako Vučić. Objašnjavajući vanjskopolitičku dimenziju prosvjeda i tihi rat SAD-a i Unije glede primarne dominacije nad Beogradom, ustvrdio sam da je nakon srbijanskih izbora za Hrvatsku važno razabrati da su dva milijuna Srba glasali za četničku politiku Aleksandra Vučića, da ta politika danas ima apsolutnu podršku u parlamentu. Da se radi o politici i političaru koji destabilizira Crnu Goru kad god može, koji Dodiku daje glavnu energiju da ovaj permanentno prijeti disolucijom u BIH, koji je glavni mentor i pravi velikosrpski Salijeri Miloradu Pupovcu što je i njemu i cijeloj Hrvatskoj dao do znanja, kada je na onaj sramotni Kolindin poziv posjetio Hrvatsku i pokazao Srbima u Hrvatskoj u obraćanju Pupovcu, tko je glavni gazda u toj priči. Apetiti prema Makedoniji su za sad oslabili, nakon što je ova postala članica NATO-a, ali Vučić i tu nastavlja tradiciju srpske politike na Balkanu.

Tradiciju destrukcije i destabilizacije, jer promicanje srpskih odnosno velikosrpskih ciljeva i planova redovita je srbijanska politika u predahu između ratove na Balkanu. Ratove su, naime, na Balkanu u pravilu započinjale velikosrpske ideje, osim  svjetskih ratova. Ali i u svjetskim ratovima su 1914. opet Srbi igrali glavnu rolu, baš kao i 1939. kada su u predvečerje rata srušili sporazum Cvetković-Maček, što je bila uvertira u ovdašnja ratna zbivanja.

Srbi dakle bez ratova i destrukcije ne mogu.

Iznimno upućen u brojne detalje ne samo Vučićeve politike, negoli i u aktere kako političke tako i medijske, Aleksandar Musić je u emisiji govorio vrlo detaljno, uistinu iznimno upućeno  i o Vučićevoj politici i o manevrima i načinima na koji je uspio staviti pod kontrolu i kompletnu srpsku oporbu i gotovo sve medije. Petar Mitrekeski je pak govorio  o velikosrpstvu u zadnjih dvije stotine godine, s pogledom sve do Kosovske bitke, pokazujući i dokazujući da je uloga srpske Pravoslavne crkve u velikosrpstvu kroz dugu povijest redovito bila kapitalna i pokazujući da su Srbi mitomanski narod koji će se morati riješiti mitova ako želi graditi modernu budućnost svoje nacije i države.

Voditeljica emisije je pak plastično dokazivala kako je Vučić opsjednut Hrvatskom, kako uporno ističe da će do kraja godine imati veći BDP od Hrvaske, da će imati bolje gospodarstvo od Hrvatske, da će među prvima preko svojih kineskih prijatelja dobiti lijek za covid i niz sličnih relacija iz palete brojnih Vučićevih laži koje hrane stare mitove.  U sličnom tonu je govorila Marijana Bijelić, protiveći se mojoj tezi da Srbija pokazuje da je bila i da ostaje četnička i u budućnosti, apelirajući da se želi nadati da neće biti tako, ali apostrofirajući činjenicu da se kod stranih investicija u Srbiji radnike tretira kao robove ilustrirajući to jezivim primjerima.

U riječ, spektar mišljenja, uglavnom kritičnih, spektar analiza iznimno upućenih ljudi, koji evidentno prate situaciju i poznaju povijest. Petar Mitrekeski je uistinu detaljno secirao srpsku povijest, baš kao i Aleksandar Musić aktualnu srbijansku scenu. Uz precizno statističko demantiranje Vučićevih laži kada se radi o usporedbi gospodarstva Hrvatske i Srbije, od strane voditeljice emisije Gabrijele Perišić. Dakle, progovorilo se o svemu i to sa raznih pozicija: o pozadini prosvjeda, o Vučićevim mehanizmima kojima drži vlast, o povijesti velikosrpstva i o očekivanjima za budućnost, uz demantiranje nekoliko najočitijih laži koje se tiču komparacije Hrvatske i Srbije.

No, to ništa nije značilo komentatoru Večernjeg lista Hrvoju Horvatu koji je najprije problematizirao činjenicu da uopće raspravljamo o “stanju u Srbiji”, tobože, koga to zanima. Stoga će i reći da ga iritira ne samo što smo uopće raspravljali o stanju u Srbiji nego “ne samo stanju nego i povijesti, sadašnjosti i budućnosti, a pogotovo odnosa sa Hrvatskom”. Dakle, nije uopće upitno raspravljati o stanju o Srbiji, a još manje se sjetiti velikosrpstva koje je ove hrvatske prostore doslovno poklalo u dva navrata u pola stoljeća. Nego valja šutjeti dok ponovo srpski tenkovi ne dođu nadomak Zagrebu?

Autor dodaje da “salonski komentatori bez praktičnog uvida u teme o kojima pričaju s visoka komentiraju stanje u susjedstvu”.  Dakle već je i to problematično, što komentiramo “stanje u susjedstvu”?

“Trezveni su mogli zaključiti da sada o Srbiji znaju manje. Ili barem krivo”, reći će u analizi emisije, novinar Večernjeg lista i onda se otvoriti poput školjke.

“Pričati o državi od otprilike sedam milijuna ljudi kao da su tamo svi istog političkog stajališta, a ne spomenuti primjerice proteste, situaciju sa koronom koja bi s humanitarnog aspekta zasluživala pažnju ili da su nakon zagrebačkog potresa stanovnici Beograda iduće večeri izašli na balkon za podršku Zagrebu, a i kod Doma Omladine osvanuo je grafit – “Volim Zagreb” potpuno je promašeno dociranje koje ne priznaje činjenice”.

Tu smo dakle! Trebali smo hvaliti Srbiju! Naime, upućeni novinar kliče: “nisu tamo svi istog političkog stajališta”! Dajte, o tom pluralizmu nešto, ne samo o Vučićevom četništvu! Vjerojatno bi se netko i toga dohvatio, ali 90 posto srbijanskog parlamenta čine stranke sa velikosrpskim političkim programom! Zašto u prvi plan emisija nije istaknula jedan pozitivan grafit (u gradu od sedam milijuna ljudi!), pita se novinar? Nema veze što je Beograd doslovno pun grafita “Granate za Hrvate”, bitno je da je osvanuo jedan na kojem piše “Volim Zagreb”!

S njim u prvi plan! Inače niste nikakvi komentatori!

Beograđani su, što se mene i ove teme tiče, imali priliku 90-tih godina stati uz Zagreb kad se hrvatska tresla ne od potresa, nego od njihovih granata, pa su umjesto podrške Zagrebu, bacali cvijeće ne tenkove što su išli na Vukovar! A ovu pokaznu vježbu gdje se sa pet balkona tobože pljeskalo Zagrebu u znak podrške glede potresa, pa kao eto bratstva i jedinstva, bilo je prozirno čak i za apologete regije. U riječ, autor u najboljem slučaju ništa nije shvatio u toj emisiji, očekivanja su mu više beogradska negoli zagrebačka, nažalost nije shvatio čak ni to da ovo nije zadnja ovoljetna emisija Petog dana!

Čovjek bi još donekle i shvatio da u ovo vrijeme sezone kiselih krastavaca uredniku promakne jedan ovakav tekst, da koji dan ranije u istom tom Večernjem listu nismo uživali u intervju sa Miroslavom Mlinarom. Tko je dakle Miroslav Mlinar i što je problematično u Večernjakovom intervjuu s njim?

Miroslav Mlinar je dakle čovjek koji je dobio koronu i iz bolesničke postelje šalje okolo slike sa svog mobitela i priča nam o kako opakoj bolesti se radi. Nakon 12 dana ponadao se da je bolesti kraj, ali onda je došla još gora faza. Mlinar je doista poslao vlastitu sliku iz bolnice, svjedoči o mukama korone i iz teksta se vidi da o njemu piše beogradski Blic, a Večernji list očito suosjeća sa njegovom mukom.

Večernji će doduše skromno, na kraju teksta dodati da je Mlinar jedan od optuženih za počinjene ratnih zločina u Škabrnji, ali će odmah dometnuti kako je “u Srbiji poznat po spašavanju radnika RTS-a tijekom bombardiranja, te sudjelovanju u evakuacijama za vrijeme poplave u Obrenovcu”. Dobro, ali tko je zapravo Miroslav Mlinar i po čemu bi bio važan hrvatskoj publici?

Šira javnost je za njega prvi put čula u svibnju 1990. godine, kada je kao čelnik benkovačkog SDS-a inscenirao napad na sebe nožem, o čemu su danonoćno pisali srbijanski mediji, a iscenirani napad je ujedno bio povod da se donese odluka o prekidanju svih veza njegove stranke sa Saborom. Bit će to uvod u balvanizaciju Hrvatske. Ono što je najvažnije u njegovoj biografiji, spomenuto je gotovo kao fus nota, na kraju teksta. Naime, Mlinar je u Domovinskom ratu sudjelovao u jednom od najvećih četničkih pokolja, onom u Škabrnji, gdje je bio zajedno sa srpskim koljačkim odredima i sa srpskom vojskom kobnog 18. studenog 1991. Hrvatski sud ga je u odsutnosti osudio na 20 godina zatvora zbog sudjelovanja u masakru kakvog se ne pamti, te je potom pobjegao u Australiju.

Da hrvatski tisak sada o Mlinaru piše pod egidom “evo ga u beogradskoj bolnici, zatražite njegovo izručenje”, to bi bilo shvatljivo, ali objaviti takav srcedrapateljski tekst o čovjeku koji je sudjelovao  u pokolju u Škabrnji kada su ubijena 84 Hrvata, od čega čak 58 civila, gdje su doslovno išli od kuće do kuće i izvlačili civile van i likvidirali ih, a potom nerijetko i masakrirali, pa taj detalj zgurati na kraj teksta kao nešto posve nevažno, to je monstruoznost sama po sebi!

Kad smo kod Večernjeg lista, koji dan ranije su objavili i intervju sa novim potpredsjednikom hrvatske Vlade Borisom Miloševićem pod naslovom “Za društvo je važno da se Srbin brine o ljudskim pravima” kao da su Hrvati niža vrsta koja prezire ljudska prava!

Što se dakle događa sa Večernjakom? Promjena uređivačke politike ili godišnji odmori na koje su otišli urednici?

Autor: Tihomir Dujmović

ZADNJE VIJESTI