VEĆ SUTRA MOŽE ESKALIRATI: Život na zapadnom Balkanu je život uz ‘bure baruta‘.

Ako je Jugoslavija bila okružena BRIGAMA (stariji čitatelji će se sjetiti, tako je glasio poznati akronim zemalja s kojima je graničila SFRJ), Hrvatska je danas u blizini teških problema.

Naravno, mislim na tzv. zapadni Balkan, trusno političko tlo koje, od Kosovske Mitrovice preko Cetinja i Podgorice pa do Banja Luke spaja zajednički nazivnik – zamrznutih sukoba. A to ni iz hrvatske perspektive, bez obzira na to koliko ćemo brzo u sustav Schengena, nije baš ugodna spoznaja. Pogotovo kad vam BDP itekako ovisi o turizmu, odnosno o percepciji vaše države kao poželjne i prije svega sigurne destinacije.

Ima razdoblja u kojima na to gotovo i zaboravimo, ali u posljednje vrijeme, otkako su zaredali incidenti na rubu građanskog rata (u Crnoj Gori) i međudržavnih sukoba (između Srbije i Kosova, koliko god prvospomenuta država ne priznavala ovu drugu), sa zapaljivim potencijalom razbuktavanja krize na čitavu regiju (ne zaboravimo ni na “zamrznute” tenzije između Albanaca i Makedonaca u Sjevernoj Makedoniji, a tu je i problem nefunkcioniranja institucija u BiH), nemoguće je ignorirati zabrinjavajuće vijesti iz zemalja u neposrednom okruženju.

Istina, ne treba ni pretjerivati: ne mora svaki incident tog tipa biti i uvod u neki novi rat. Evo, i ovaj najnoviji na Kosovu je, nadajmo se, upravo jedan od takvih, iako nije ostalo samo na gađanju kamenjem i ispaljivanju suzavaca, nego se i pucalo (srpska strana kaže da su pucali samo pripadnici policije, tj. ROSU jedinica, dok je kosovska policija objavila da je naišla na oružani otpor). Ipak, serija takvih događaja bi lako mogla dovesti do neželjenih posljedica!

POKAZIVANJE MIŠIĆA

Ovoga puta neposredni je povod nemirima bio u policijskoj akciji lova na krijumčare robom i lijekovima, a ona, ističu kosovske vlasti, nipošto nije bila uperena samo prema Srbima i nije se odvijala samo u Kosovskoj Mitrovici, nego i u Peći, te u Prištini.

Kako bilo, svi će se složiti da je u pitanju “bure baruta” koje već sutra može eskalirati i pri naizgled rutinskom sankcioniranju nečijeg prolaska kroz crveno na semaforu. Dovoljno je da u uniformi bude Albanac, a ovaj drugi Srbin…

“Postavlja se pitanje što je nama činiti… Ja samo ne mislim da je sukob u ovom trenutku najpametniji izbor”, poručio je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić uznemirenim Srbima u Raškoj, pokušavajući primiriti one koji su tražili policijsko-vojnu intervenciju ili da im barem podijele oružje (odnekud poznato?!), a ujedno i poslati ohrabrujuću poruku u stilu “Beograd je uz vas, ma što se dogodilo!”.

Iako je nakon incidenta indikativno obišao pripadnike Žandarmerije i Vojske Srbije u Kraljevu, Vučiću sukob ipak ne odgovora. Naime, mogao je pokrenuti intervenciju i za nedavnog incidenta na graničnom prijelazu Jarinje, kada je albanska strana reciprocitetno reagirala (istina, to je bilo predviđeno ranijim sporazumima, ali Vučiću skloni mediji su taj podatak uporno “preskakali”) na praksu skidanja kosovskih registarskih oznaka s automobila koji ulaze u Srbiju, na što su lokalni Srbi uzvratili barikadama. Ali strah od reakcije NATO-a zbog mogućeg ulaska vojske na teritorij Kosova, ipak je bio jači od želje za pokazivanjem mišića.

Usto, Vučić je odavno pokazao da mu baš stanje permanentne krize zapravo najviše odgovara (nebitno je li tema politička situacija u Srbiji, Kosovo, Hrvatska, BiH ili Crna Gora). Intenzitet pojačaš po potrebi, a dobro dođe kad god te pritisnu neke afere. Oporba u stalnoj simulaciji izvanrednog stanja nema gotovo nikakve izglede.

Istodobno, albanska strana svako toliko ispituje koliko daleko može ići u manifestacijama vlastite suverenosti, dok ne stigne “Stop!” od američkih i EU diplomata, NATO-a ili KFOR-a, koji budno paze da to ne naruši kakvu-takvu stabilnost na sjeveru Kosova, zbog čega Albanci ipak ne mogu ostvariti dominaciju kakvoj evidentno teže.

Nije nevažno ni to što će se na Kosovu u nedjelju održati lokalni izbori, pa se najnovije podizanje tenzija može promatrati i u svjetlu mobilizacije birača sklonih opciji premijera Albina Kurtija (njegova stranka je Samoopredeljenje –​ Vetevendosje).

Ono što sve treba posebno brinuti jest opasnost da se događaji s Kosova “preliju” i na susjedstvo, Crnu Goru i BiH.

O tome je ovih dana u programu televizije Al Jazeera govorio i Dušan Janjić, analitičar i predsjednik Upravnog odbora Foruma za etničke odnose iz Beograda. On ističe kako “policijska akcija koja bi u normalnim okolnostima prošla bez oružanog otpora i prosvjeda, i izvedena je na drugim dijelovima Kosova – ne može proći na sjeveru”.

Pa konstatira: “Sjever Kosova i Srbi koji ondje žive dovedeni su do jednog stanja da sve vide kao napad na sebe… Oni zahtijevaju da Vojska Srbije uđe na Kosovo, da ih brani. To jest nerealno, ali to je svijest koja je njima stvorena, i iz Beograda i od vođa Srpske liste – da oni mogu biti autonomni u svom djelovanju, zaštićeni, pa čak i ako se bave krijumčarenjem, neplaćanjem struje i sličnim stvarima, a da Kosovo nema nikakvo pravo policijski intervenirati”.

Janjić zato naglašava da je krajnje vrijeme da dvije strane povedu “razgovor koji se izbjegava otkad traje bruxelleski dijalog – a to je razgovor o sigurnosti”.

“Bez jasno definiranih obveza, suradnje obavještajnih službi, policijskih snaga, sigurnosnih vojnih snaga i NATO-a – nema mira na Kosovu, nema deeskalacije problema! Došlo se do točke koja treba biti upozorenje svima, jer je lako prenosiva i na Crnu Goru i BiH. To mora shvatiti i međunarodna zajednica!”, ističe Janjić kojega sve ovo “jako podsjeća na Kosovo iz osamdesetih i devedesetih, što vodi u sukobe… I zato bi se i Kurti i Vučić trebali ponašati kao lideri, a ne kao potpaljivači vatre u prostoru prepunom benzina”, upozorava Janjić.

IGRA LJUDSKIM ŽIVOTIMA

I u pravu je. Jer u neposrednom susjedstvu teren je, štono bi se reklo, idealan za igru. Ali ljudskim životima…

Evo, u Crnoj Gori, aktualni pregovori o rekonstrukciji vlade, sastavljene od partnera koji očito teško mogu jedni s drugima, mirišu na prijevremene izbore. A oni su u toj zemlji svaki put – što zbog izjednačenosti “patriotskih”, tj. deklarativno proeuropskih te “prosrpskih” političkih snaga, što zbog geopolitičkih interesa Rusije i Srbije – razlog za strah od nove destabilizacije. Rast ionako visoke izlaznosti u Crnoj Gori zato nije indikator visokog stupnja demokratske zrelosti, koliko je odraz “nabrijanosti” čitavog društva (na parlamentarnim izborima 2020. odaziv je iznosio 75,9 posto; 2016. 73,4 posto, a 2012. 70,6 posto).

U BiH su, pak, svi oguglali na sad već gotovo dnevne najave Milorada Dodika o “odcjepljenju Republike Srpske”, iako ih sada, da apsurd bude veći, daje i u svojstvu člana Predsjedništva BiH. Znakovito je i da se lideri HDZ-a BiH i SDA, Dragan Čović i Bakir Izetbegović, na svom posljednjem sastanku nisu mogli složiti ni oko čega osim – da je BiH u najvećoj krizi od okončanja rata i Daytona! O izmjenama spornog izbornog zakona nema dogovora. Državni parlament je u blokadi duže od dva mjeseca zbog bojkota dužnosnika iz reda srpskog naroda…

Na Dodikovu najnoviju prijetnju, da će s povlačenjem iz državnih institucija “ići do kraja”, iz američkog veleposlanstva u Sarajevu su poručili kako je SAD “spreman koristiti sve raspoložive sankcije protiv onih koji podrivaju Daytonski mirovni sporazum”.

Pitate se gdje je tu Europa? U tome i jest jedan od većih problema čitave regije. Kad god su stvari eskalirale, svi su pogledi obično bili upereni prema SAD-u, piše Slobodna Dalmacija.

I zato se logično nameće pitanje – zar nije lakše na vrijeme se dozvati pameti nego dozivati vanjske arbitre kad stvari izmaknu kontroli?