Zlostavljanje djece od svećenika je unijelo novi raskol u Crkvu

VATIKAN - O vjerskim stvarima je teško pričati i pisati jer ni sami vjernik nikada ne zna do koje granice može ići, gdje se dijele dobronamjerna kritika i bogohuljenje, i o čemu se smije javno raspravljati. Ipak, s vjerom djeluj i nećeš pogriješiti. Kršćanstvo je civilizacija koja živi već dvije tisuće godina. U tih dvije tisuće godina je prolazilo kršćanstvo kroz brojne teškoće, dva uistinu potresna raskola, a znalo je biti vođeno, iz današnje perspektive, od raznih mračnih tipova u mračnim vremenima kada su i same pape bile sve, samo ne vjernici kakvi bi trebali biti jer i papa je znalo biti uistinu sa svakakvim ponašanjem i djelima. Zbog nekih takvih stvari je i dolazilo do raskola, najprije Istočnog raskola 1054. a četiri stoljeća kasnije i do reformacije kada su se od katoličke crkve odvojile brojne protestantske. Jedan raskol u crkvi djelo je i Henrika osmoga, i krivica je tog engleskog kralja kojemu Vatikan nije dopustio crkveni razvod od prve supruge koja mu nije podarila nasljednika.

I sami službeni Vatikan je bio nekada mjesto gdje se ipak stolovalo kako ne treba, gdje se bavilo nekada drugim stvarima više nego vjerskim postulatima o kojima Sveta stolica treba brinuti, gdje su brojne svjetovne stvari iznutra rušile sami smisao vjere. I dan danas mnogi kritičari Vatikana, na primjer, kada kritiziraju, spominju i posjedovnu riznicu zlata Vatikana kao države i slično. Ipak, kršćanstvo, napose katolička Crkva kojoj je papa poglavar, je do današnjih dana preživjela sve to.

Polazeći od postavke da su i pape, i kardinali i biskupi, a na kraju i sami svećenici iz kojeg kod reda dolazili, samo ljudi, a ljudi griješe, mogli bi reći da je stanje i dobro kakvo je moglo biti. No neke greške su ipak prevelike da bi se tek tako prešlo preko njih. Jedna od tih grešaka nije ni poziv u rat, nije ni materijalizam u crkvi, već zlostavljanje djece. Celibat kojega katolička crkva propisuje nije lagan, to je cjeloživotno odricanje u kojem se ne može ustrajati bez potpune predanosti u ljubav Isusa Krista, ali mnogi su pali na ispitu, brojni svećenici ali i viši poglavari u samoj Crkvi. Svi ti događaji i zlodjela su odvajali vjernički puk od Crkve kao zajednice.

Možda je Irska primjer države u kojoj se da najbolje objasniti kakve posljedice autonomnost djelovanja u svećeničkoj službi mogu ostaviti na samu crkvu i vjernike. Tamo je još šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća bilo skriveno od javnosti kroz sve što su morale prolaziti mlade djevojke koje bi ostale u drugom stanju, djeca u istospolnim školama i slično. Ne svi naravno, ali postoje slučajevi u kojima se nerođenu a vjerski nezakonitu djecu ubijalo, pokapalo bez znanja u grobnice koje se tek otkrivaju, a s druge strane su djeca seksualno zlostavljana. Sve to dovelo je do toga da se u zemlji koja je bila jedna od izrazito katoličkih zemalja u cijelom svijetu, rapidno poveća broj ateista. Jednostavno su ožiljci bili preveliki da bi se pomoć potražila kod samoga Boga, jer se možda pomislilo da je i Bog okrenuo leđa od ljudi koji su žrtve zlostavljanja od strane upravo Božjih ljudi.

Stoga je sastanak biskupskih konferencijau Vatikanu na četverodnevnom summitu na kojemu će biti rasprava o svećeničkom zlostavljanju i gdje će biti dogovoreno koji će koraci biti sljedeći u borbi protiv ove pošasti, moguća velika stvar za samu Crkvu. Ali za sada samo moguća velika stvar, uistinu velika stvar za Crkvu će ovaj sastanak postati ako se na njemu donesu odluke kojima se najrigoroznije kažnjava sve osobe koji pripadaju kleru, od običnog svećenika do kardinala, sve one koji su počinili bilo kakav zločin protiv čovječnosti. Jer pedofilija i zlostavljanje djece te skrivanje tih nedjela su svakako zločini protiv čovječnosti. A to nije samo zločin protiv Boga već i protiv Crkve kao zajednice vjernika, jer svoj najgori oblik postaje kada od same Crkve udalji masu nekadašnjih vjernika koji su ili žrtve zločina, ili poznaju jednu, ili su jednostavno prestali vjerovati kada su vidjeli što se to sve u samoj Crkvi događa.

Zbog tih stvari bi mogli svi prestati vjerovati. Ali nećemo. Nećemo jer ipak znamo da Dobri Bog nije rekao tim ljudima što činiti, jer su ti (ne)ljudi zlostavljači sami izabrali put kojim su prekršili zakone vjere. I što napose vjerujemo da će Crkva prevladati i ovu pošast. Nekada, u prvim danima, krv mučenika je bila sjeme kršćanstva. Doslovno. Jer, kada su Rimljani mučili kršćane, a drugi ljudi gledali kako ni u tim strašnim mukama ne odstupaju od vjere u Uskrslog, vidjeli su tada Njegovu veličinu. Zato su se krstili i zato je krv mučenika sjeme kršćanstva. Što danas može biti novo sjeme kršćanstva?

Ne znamo mi obični vjernici iz puka to. Ali znamo da su biskupske konferencije i skup kardinala pametniji od nas, znamo da imamo papu kao Petrova nasljednika da nas vodi, i znamo da treba prekršitelje zakona, i vjerskih i svjetovnih, kazniti. Kazniti one koji su odvojili brojne vjernike od Crkve te se tim putom ponadati da će se odvojeni vratiti u okrilje Crkve i Boga i da daljnjih odvajanja neće biti.Jer postoji nešto što se zove pokajanje. Ali ono, da bi bilo uspješno, mora biti iskreno.