ALMA KRATINA: Kada će država konačno zaštititi svoju djecu!?

SARAJEVO - Što znači 14. studenog, Svjetski dan borbe protiv dijabetesa u Bosni i Hercegovini?

Da li to znači da će se ispuniti forma i da ćemo na taj dan pomisliti na svu djecu i njihove roditelje koji se svakodnevno suočavaju s borbom da održe nivo šećera u krvi svog djeteta u okviru vrijednosti koje mu neće dugoročno uništiti zdravlje?

Da li to znači da će se organizovati punktovi besplatne kontrole nivoa šećera u krvi od strane medicinskih ustanova u Federaciji i da ćemo se naslušati kratkih radijskih i televizijskih priloga o tome kako je dijabetes tihi ubica i kako je poprimio epidemijske razmjere?

Da li to isto tako znači da će ti isti roditelji i dalje biti prepušteni sebi u nastojanju da sačuvaju zdravlje svoje djece uz dužno poštovanja prema pedijatrima i dijabetolozima koji prate zdravstveno stanje djece dijabetičara i pružaju roditeljma pomoć – onoliko koliko sistem zdravstva, koji funkcionira u uvjetima improvizacije – dozvoljava. Sve dok je nedovoljno pomoći od strane države, odnosno resornog ministarstva zdravstva, nema ni mogućnosti da se na pravi način zaštiti zdravlje djece koja trebaju dodatnu brigu.

Rukovodeći se stanjem u županijama kad je u pitanju osiguravanje inzulinske pumpe za djecu dijabetičare, tamo gdje je to medicinski indicirano, ured Ombudsmana za ljudska prava je nakon utvrđivanja očigledne diskriminacije kojoj su djeca dijabetičari izloženi definirao jasne preporuke za prevazilaženje ovog stanja no i ako je od tada prošlo više od godinu dana nema nikakvog poboljšanja. Uostalom, preporuke Ureda Ombudsmana nisu ni obavezujuće a mi živimo u zemlji u kojoj čak ni kroz zakon obavezujuće, često nije obavezno. Svakodnevnica to neprestano potvrđuje.

Dakle, nemaju sva djeca dijabetičari u Federaciji isti stupanj zdravstvene zaštite i istu mogućnost korištenja zdravstvenih usluga. Nivo zdravstvene zaštite ovisi u kojem kantonu žive.

Dovoljno je znati da djeca čak i prava iz oblasti zdravstvene zaštite ostvaruju u kategoriji djece, u nekim kantonima do šesnaeste, u nekim do navršene osamnaeste godine, što je jasan primjer nejednakog postupanja.

Djeca na intenzivnoj inzulinskoj terapiji trebaju bar pet mjerenja dnevno kako bi bila omogućena dobra kontrola regulacije šećera u krvi. To znači pet trakica za mjerenje dnevno, odnosno to znači da kad izađu iz kategorije djece dijabetes ne nestaje i potrebna je permanentna kontrola. Dijabetes ostaje kao prijetnja zdravlju ali broj trakica koje su kao djeca dobijali kroz sistem zdravstvene zaštite odjednom postaje nešto što postaje financijski teret porodice. I onda nastaje teška borba porodica kojima su trakice, uz ostalo neophodno za omogućavanje zdravog načina života, veliki financijski izdatak.

I dok se u europskim zemljama uveliko koriste senzori koji se apliciraju na kožu i putem kojih se mogu izvršiti očitanja vrijednosti šećera u krvi kako se djete ne bi moralo pet puta dnevno bosti u jagodicu prsta i putem aparatića i trakice mjeriti nivo šećera u krvi – naša djeca oboljela od dijabetesa su sretna kada imaju i dovoljno trakica za neophodna mjerenja.

I dok je u europskim zemljama inzulinska pumpa dostupna djeci koja samo na ovaj način mogu držati pod kontrolom dijabetes kako im ne bi zauvijek urušio zdravlje, dotle kod nas ova mogućnost postoji samo u nekim kantonima.

I zato 14. studenog ne bi smio biti dan kad će se samo govoriti o svjetskim statistikama koje su neumoljive i koje kažu da je dijabetes na žalost u značajnom porastu, nego mora biti prilika da se po ko zna koji put ukaže na mjestima donošenja odluka da nema opravdanja za urušavanje zdravlja naše djece i zahtjeva od Federalnog i Županijskih ministrstava zdravstva da isprave grube nepravde prema djeci oboljeloj od dijabetesa i od svih hroničnih bolesti.

Uzevši u obzir činjenicu da je novembar 2017. i da aktualna Vlada F BIH nije u protekle tri godine mandata prihvatila ni jednu podnesenu inicijativu u smijeru poboljšanja zdravstvenih usluga za djecu oboljelu od hroničnih bolestiI u F BIH, teško da će se tako nešto desiti u ostatku mandata ove vlade i vladajuće koalicije u Zastupničkom domu Parlamenta F BIH.

I zato o 14. studenom,danu borbe protiv dijabetesa, mogu govoriti oni koji zaista pokušavaju na terenu pomoći porodicama koje su svakodnevno suočene sa borbom da sačuvaju zdravlje svoje djece – a oni koji formalno podžavaju opravdane zahtjeve roditelja a u parlamentima ne dižu ruke za inicijative koje bi poboljšale zdravstveno stanje naše djece, trebali bi ako ništa prešutjeti ovaj 14. studenog i u tišini se zapitati o smislu svojih formalno podržavajućih stavova koji našoj djeci ne znače ama baš nista.

I zato u Bosni i Hercegovini obilježavanje 14. studenog Dana borbe protiv dijavbetesa ,što se djece dijabetičara tiče, zasigurno ima smisla samo ako ćemo konačno pogledati istini u oči i reći da naša djeca nisu zaštićena i da je obaveza ove zemlje da brine o svojoj djeci.