DR. OMER ĆEMALOVIĆ: U “Pazariću” ima pacijenata koji sebi otkidaju komade mesa s ruke!?

Autor: Dnevno.ba

SARAJEVO - Nakon fotografija na kojima su vezani štićenici Javne ustanove Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece Pazarić, a koje je u javnost plasirala Sabina Ćudić, zastupnica u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, o svemu smo zatražili mišljenje neuropsihijatra dr. Omera Ćemalovića, koji je dugogodišnji konzultant u Zavodu Pazarić.

Njega je, kao konzultanta Zavoda danas na konferenciji za medije spomenuo i direktor Redžep Salić, pa smo dr. Ćemalovića nakon toga i kontaktirali.

U intervjuu za Faktor Ćemalović kaže da u Zavodu borave štićenici s veoma teškom patologijom, da pojedini sebi znaju u određenim trenucima odgristi i komad mesa s ruke. Ističe kako mu je žao uposlenika smatrajući da 99 posto njih koji rade štićenike gledaju kao svoju djecu.

Kako gledate na najnovija zbivanja vezana za Zavod Pazarić, fotografije iznesene u javnosti. Što smo zapravo tu vidjeli?

“Ljudi ne treba da zaborave kako se radi o ustanovi koja je socijalnog tipa, gdje jako malo osoblja tu radi na veliki broj izuzetno teških pacijenata. To su pacijenti gdje porodica jednostavno ne može da izađe na kraj s njima pa se smještaju u te ustanove. Jer, tko god može rijetko će da svoje dijete smjesti u ustanovu, boriti će se koliko može. Ali radi se o vrlo teškim i kompleksnim stvarima. I kao uvijek u svemu, ništa nije crno-bijelo”.

Da se vratimo na fotografije na kojima se vidi da su štićenici vezani za krevete.

“Imate štićenika koji su došli kao djeca, a sada su starci. Postoji Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama koji tretira na koji način i kada se može pristupiti “fiskaciji” pacijenata. Ako se radilo u okviru tih propozicija koje su zakonom predviđene, onda je sve uredu. Međutim, ako se radilo o samovoljnom i neopravdanom takvom radu, to je za svaku osudu”.

S kakvom patologijom borave štićenici u Zavodu?

“Imate puno različitih stanja. Izuzetno puno imate autodestruktivnih pacijenata koji jednostavno odgrize sebi komad mesa sa ruke. Ili ugrize drugog, otkine drugom štićeniku komad uha ili nosa. To su jako teške stvari i žao mi je što se na ovakav način skreće pozornost na tu ustanovu koja je stvarno puno uradila od rata do danas. Ja sam njihov konzultant već 30 godina i znam jako dobro kako se sve to kreće. Treba da znate da do 2009. godine ta ustanova nije imala ni svog osnivača, nikoga nije bilo briga što se dešava s tom ustanovom i djecom i uposlenici su se borili koliko su mogli”.

S obzirom da ste već 30 godina konzultant u Zavodu Pazarić kako biste okaraterizirali osoblje koje radi sa štićenicima?

“Vjerujte, jako sam rezigniran načinom kojim se pristupa i ne mogu djeca imati veće prijatelje od tih ljudi koji se sažive sa njima i doživljavaju kao svoje članove porodice, osim nečasnih izuzetaka, da budemo savim jasni. Uvijek u svakom žitu ima i kukolja, pa i ovdje može biti. To treba malo drugačije posmatrati i treba poznavati struku i patologiju koja je tu smještena i uvjete, pa onda donositi neke sudove. E sada, vezanje za radijatore, ja to stvarno ne znam, ne mogi da komentiram, jeste – nije u kakvoj situaciji, zbog čega i da li je to uopće tako bilo. Znam sasvim sigurno da jedan ili dva uposlenika radi na 30 ili 40 štićenika, tako teških bolesnika. To su osobe koje nisu sposobne za bilo kakvu osmišljenju aktivnost, ne znaju ni sami da jedu”.

Da li možete procijeniti pod kojim okolnostima su nastale fotografije koje je medijima podijelila Sabina Ćudić? Kod jednog djeteta se može vidjeti povreda na obrazu.

“Imate situaciju recimo da dijete neprestano noktima čeprka po licu, tijelu i pravi rane gdje god može. I sada kako vi možete spriječiti dijete da to radi? To su rana do rane ili samo ugrabi trenutak i pukne glavom u radijator ili udara glavom neprestano u zid, stol… Samo ako sekundu prostora ostavite da nije pod nadzorom, to će se dogoditi. Treba malo poznavati tu patologiju i onda donositi sudove. Pokušao sam vam približiti o kakvoj se patologiji radi i znam da su ljudi jako osjetljivi na djecu, svi mi. I tako treba biti. Ali zašto nemamo više tih profesionalaca, njegovateljica, a manje nekakvih savjetnika ili tjelohranitelja. To se treba pitati. Meni je žao tih ljudi koji tamo rade, jer 99 posto ljudi gleda tu djecu kao svoju. Ali ako se nešto desilo što ne treba, to treba osuditi”.

Autor: Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI