Tko uz ljude, koji vode zdravstvo u Sarajevu, preživi koronavirus, bit će priključen na zlatne respiratore!

SARAJEVO - Srbija je ovog ožujka, skromnije nego ikada (što je objašnjeno vanrednim stanjem koje je proglašeno zbog pandemije koronavirusa) do sada obilježila 17. godišnjicu strijeljanja Zorana Đinđića. Srbijanskog premijera su u sveobuhvatnoj mafijaško- državnoj zavjeri likvidirali pripadnici Jedinice za specijalne operacije MUP-a, poznatije kao "Crvene beretke" sa zapovjednikom Miloradom Ulemekom Legijom. Nekoliko tjedana prije ovog zločina od kojeg se Srbija, moralno i razvojno, još nije oporavila zapovjedništvo "Crvenih beretki" provelo je ambicioznu marketinško-propagandnu kampanju, kojom su isticali svoju spremnost da se obračunaju s terorizmom. Reklamirali su se u medijima, printanim i elektronskim, dok su istovremeno Beograd tapacirali bilboardima s psihodeličnim grafičkim rješenjima i crtežom neke neprepozatljive divlje zvijeri iznad i ispod koje je pisalo: "TERORIZAM JE BOLEST, POZOVITE DOKTORA JSO". To su građanima Srbije poručivali Legija, Zvezdan Jovanović i druge istaknute medicinske persone, hećimi iz "Crvenih beretki", koji će nedugo zatim, snajperom, kirurški precizno, likvidirati predsjednika Vlade.

JEDAN PLAKAT USRED GRADA

Kada su poznavatelji beogradskog zločinačkog miljea kasnije analizirali smisao, sadržaj i ciljeve poruka koje su “Crvene beretke” propagandnom kampanjom željele postići, bili su suglasni kako su time javnost željeli uvijeriti da su oni, usprkos refomama koje su uslijedile nakon sloma i djelomične demontaže Miloševićevog zločinačkog režima i dalje tu, da su Legija i njegove ubojice, usprkos svemu, još uvijek “najljući kerovi u selu”, da drže sve konce života i smrti kojima su gospodarili godinama unazad. Da mogu sve. Da su ovlašteni da dijagnosticiraju bolest i prepisuju terapiju. Da se bez njihove terapije (“ljutu travu na ljutu ranu”) neće moći rješavati nijedan ozbiljan problem u srpskom društvu i državi, a pogotovo izručivanje ratnih zločinaca Haagu.

Može izgledati kao zlonamjerna, pristrasna i preteška hiperbola, ali pojavljivanje u Sarajevu bilboarda s kojima se građanima također obraća jedna doktorica, Sebija Izetbegović i reklamira sebe i svoje medicinske vještine, štrecnulo me i podsjetilo na plakatsko samokreklamiranje Legijinih “hećima za terorizam”. Ako je u to vrijeme, nedugo nakon 11.9. 2001., dominantna planetarna pošast bio terorizam, danas je to koronavirus na kojeg s bilboarda upozorava direktorica Kliničkog centra u Sarajevu.

“Dragi građani, molimo vas da ostanete u svojim kućama kako bismo mogli raditi s onima kojima je to potrebno”, poručuje “prva do Bakira”, pa nastavlja u istom edukativno-demagoškom tonu. “Zdravstveni radnici koji imaju puno znanja su na prvoj liniji. Hrabri smo i borit ćemo se za svaki život kao da je naš vlastiti. Poštujte pravila kriznog štaba i mjere opreza”.

Teoretičarima medija je poznato još od od onog genijalnog Kanađanina McLuhana da je medij sam po sebi poruka. Plakat je, bez obzira kakvim ga sadržajem popunili, medij marketinga, propagande, (samo)reklame. Šta čini direktorica jedne od zdravstvenih ustanova u Kantonu Sarajevo? Krijući se iza zabrinutosti za zdravlje građana, reklamira sebe. Ne protežira ona čak ni kliniku na čijem je čelu već godinama i čije zaposlenike nije udostojila potpisati iza svog blještavog imena i omamljujućeg prezimena. “Diversificirala” je direktorica UKC Sebija Izetbegović svoju neukusnu, iritantnu, primitivnu, samoljubivu propagandu od početka užasa s pandemijom korone, zatrpava svojim irelevatnim, nekopetentnim izjavljotinama novine i portale, stranačke i bolničke infromativne kanale.

Ona je osobno nabavila 150 tisuća respiratora (“jedan respirator za mog Bakira”) koje doduše još niko nije vidio, niti bi ih vidio da se ona baš o svemu pita i o svemu odlučuje. Jer, respiratori su prirodni neprijatelj njenoj seljačkoj propagandnoj strategiji koja bi se mogla ispostaviti kao omanji masovni zločin protiv civilnog stanovništva, prema kojoj je tamo gdje se ona pita odlučuje, kupuje, postavlja i smjenjuje, samo med i mlijeko teku, nema zaraženih, ima izliječenih, zdravih, sretnih, zadovoljnih i zahvalnih. Respirator je, svugdje u svijetu jedina mjera i indikator istine, bolne, ili manje bolne, o dimenzijama i učincima nemilosrdnog pandemijskog neprijatelja, u Kantonu Sarajevo ga se “cenzuriše” u ime svijetle sadašnjosti i blistave budućnosti. Sebije Izetbegović i njenog porodičnog i jaranskog društvanceta koje je svojeručno rasporedila po ministarstvima, diplomaciji, javnim poduzećima.

Jedna gospođa iz Hrasnice nije poslušala preporuke s bilboarda “doktorice za koronavirus” nego je samoinicijativno i neodgovorno iste večeri u vozilu hitne pomoći krenula u Dom zdravlja na Ilidžu. Preminula je tijekom vožnje. Punih deset dana nesretna je žena obilazila lokalnu ambulantu, nitko u njenim dramatičnim, pogibeljnim simptomima nije prepoznao mogućnost da je zaražena korona virusom. Nitko je nije uputio na testiranje, jer u zdravstvenom sistemu kojeg personificira i prisvaja doktorica s bilboarda pacijenta se testira tek nakon što uspješno podlegne. U sistemu za kojeg neko duhovito i točno zaključi kako imamo više ministara nego respiratora.

DOK STOJIM SA ŠANKOM DJELOMIČNO ZARAŽEN…

Istini za volju, nije samo po sebi loše imati ministre, pod uvjetom da su odgovorni, sistematični, kompetentni, empatični, uvjerljii poput Alena Šeranića, ministra zdravlja u Republici Srpskoj. Nevolja je, na rubu tragedije, ako se ministar zove i preziva Rusmir Mesihović, (čiji je izbor u početku zvučao kao loš, prežvakan vic, ali, eto, avaj, nije) koji je punih dvadeset godina na ovoj ili nekoj drugoj visokoj funkciji, ispred svoje sadašnje, ili prethodne političke stranke, suodgovoran za neizlječivo, korpucijom, klijentelizmom i neznanjem urušeno stanje u zdravstvu Sarajeva i Federacije BiH.

Nakon što nije uspio u bezobraznoj i mahnitoj nakani da sebi kupi novi službeni auto u jeku pandemije korone, kantonalni ministar se bacio na novi javno-privatni projekt: najavljuje da će se testiranje na koronu obavljati u državnim bolnicama, ali i privatnim klinikama, “koje imaju certifikat da se time bave”.

Ne postoji ozbiljan i kredibilan medicinski autoritet, od hrvatskih liječnika, srbijanskih epidemiologa i njihovih kineskih supervizora, pa do svjetski najprepoznatljivijeg regionalnog znanstvenika Ivice Đikića koji tijekom trajanja pandemijske krize nisu bili kategorički nedvosmisleni glede testiranja na koronavirus u privatnim ordinacijama: ono je nedopustivo, irelevantno, jer nema na svijetu privatne klinike koja je cetificirana za ovaj virus (za neke prethodne, da). Ali, tu je ministar zdravlja Kantona Sarajevo, da ih sve pomete i demantira, jer on uopće ne vidi nikakav smisao niti svrhu bavljenja javnim poslom ukoliko se ograničava, dovodi u pitanje njegov privatni interes.