EKSKLUZIVNO: Muamer Hasanagić, “krivac” uspjeha Amela Tuke – kako je sve to išlo!

KONJIC - Ovih dana sam imala čast razgovarati sa Muamerom Hasanagićem, osobom za koju su sigurno čuli mnogi. Iza njega su jako zapaženi rezultati u atletici a poznajemo ga i kao “krivca” uspjeha Amela Tuke. Sve o Muamerovoj karijeri i povezanošću s Amelom otkrivamo u nastavku…

DNEVNO.ba: Muamere, možete li nam ispričati kako je u Vašem životu počela priča o atletici? Kako se to sve odvijalo na tom nekom početku a i poslije?

HASANAGIĆ: “Nekada davno, još na početku rata, slučajno sam otkrio da u sebi imam atletskih gena. Pomislih da bih mogao biti dobar sprinter na 100 i 200 m. Još kao vojnik Armije BiH jedno vrijeme sam obavljao dužnost kurira, pa mi je i to dosta pomoglo da održavam kondiciju, a dobih i nadimak ‘najbrži kurir 442 brbr’. Želja za bavljenjem atletikom bila je jaka. I tako, dolazi studeni 1995. Još dok se u Dayton-u dogovarao mir između zaraćenih strana, tajništvo za sport odlučuje organizirati atletsku manifestaciju ‘Trka za građanstvo’ 11.11.1995.u Konjicu. Odlučih da se potajno pripremim, krijući se pa čak i trčeći po noći. Dobro se sjećam da je tada bio favorit Velija, karatista, prvak BiH. Sve na njega bilo skoncentrirano a ja onako nepoznat, šuti i poklopi se. Trka započinje a ja na mostu kod Drecelja shvatih da je došao idealan trenutak da se “doda gas” i uđoh u cilj kao pobjednik ostavivši protivnike oko 60m. Rekoh: “Jao divote”, i dođe mi još jača volja i glad za pobjedničkim podvizima. Moj prvi intervju za radio Konjic obavila je Amila Habibija.

Upisao sam se nakon tri mjeseca u atletski klub Velež i krajem travnja 1996. već idemo na državno prvenstvo u krosu koje se održalo u Živinicama. Već tada je moj tadašnji trener Kevelj iz Mostara govorio (a da ja nisam ni čuo): “Ako iko išta osvoji to će biti Muamer”. Bilo je to moje prvo užasno iskustvo jer krosevi su užasni. Stigao sam 7. na državnom što je za mene bilo dobro, usprkos mom neiskustvu na spomenutim trkama.

Dolazi 13.6.1996. a ja u Konjicu ponovo pobjeđujem, ovog puta još uvjerljivije, tako da su protivnici ostali i preko 120m. Samo dan poslije u Mostaru, pobjeđujem na uličnoj trci u dužini od 1500m. Dolazi mjesec srpanj 1996. kad na memorijalnom mitingu Mithad Hujdur Hujka u disciplini na 1500m osvajam 2. mjesto, iza prvoplasiranog Nihada Mahmića. Početkom kolovoza 1996. odlazim u Lukavac na uličnu trku 5000m i ne sjećam se pozicije ali sam bio zadovoljan uspjehom, iako mi to nije bila specijalnost. Dolazi 10. kolovoz (samo dva dana prije nego što sam napustio Bosnu) i saznajem da u Jablanici francuski vojnici iz sustava IFOR-a organiziraju uličnu trku za sve. Prijavim se i privučem pažnju francuskih vojnika. Ishod trke bila je pobjeda, čestitke i od samih francuskih vojnika među kojima je bilo i visokopozicioniranih oficira koji su trčali. Sjećam se da sam pričao sa svima, bilo je to veliko zadovoljstvo nakon “okršaja” i pobjedničkog podviga sa francuskim IFPR-om.”

DNEVNO.ba: Otišli ste u Italiju. Odlaskom neke stvari pomijenile su se. Kako je Vaša atletska karijera izgledala tamo?

HASANAGIĆ: “12. kolovoza 1996. desio se moj odlazak u Italiju. Odmah započinjem sa potragom da uđem u neki atletski klub a talijanski jezik nisam skoro ni poznavao. Atletska sezona već bila počela da završava. Tek sljedeće godine počinjem svoje trčanje na pisti, i to tartan pisti, za razliku od mojih kolega u Bosni kojima je tartan pista bila san. U to vrijeme samo je Sarajevo imalo tartan pistu zbog mitinga solidarnosti koji se održao rujna 1996. I baš te 1996. godine otkrih drastičnu razliku u treninzima i tehničkoj podršci koju pružaju u Italiji, za razliku od bosanske koju sam imao kod nas.

Otkrih te 1997. zajedno s mojim trenerom Talijanom da sam “čistokrvni” 800 metraš, a usput sam gonio i ostale discipline zbog treninga i poboljšanja brzine i izdržljivosti, s obzirom da je 800m brzinska izdržljivost. Znam da sam na niovu grada Trento jednom i prvo mjesto osvojio. Te 1997. ja siđoh zahvaljujući dobrim treninzima na 800m s vremenom 1,54 sekunde 70 stotinki. A onda s trenerom u zimskom periodu pripreme u teretani, tako da sam u sezoni 1998. sišao na 1,53,20 u talijanskom gradu Coneljano. Sve to zahvaljujući dobroj konkurenciji, jer bez dobre konkurencije nema ni dobrog rezultata. Atletičar u karijeri i usponu ne smije da bježi od konkurencije, naprotiv, on mora da žudi za njom.

Te godine 1998. morao sam početi i raditi, težak posao nažalost, jer stranac kao stranac, to može zapasti. Tako da je to negativno utjecalo i na moje rezultate. Te 1998. sam ipak uspio na jednom interregionalnom GRAN PRIX-u u 3 nastupa da stignem na treće mjesto zbog osvojenih bodova i da kao Bosanac stanem na podium.

Dolazi ta 1999. godina i ja jednu seriju na 3000m pobjedim s rezultatom od 8 minuta i 51 sekundu. Sjećam se, bilo je 21:30 navečer, meni dođe “luda” zadnjih 200m (baš po uzoru na našu svjetsku legendu Amela Tuku, jer smo i ja i on imali sličnih osobina, zadnjih 200m a eto on nekad uspijeva i zadnjih 300m ubrzat) i dok sam ulazio pobjednički čitava publika skandirala Muameru. Sjećam se da sam te iste godine 1999. u mjesecu lipnju dolazio iz Italije na naše državno prvenstvo u discipline na 800m i tu stižem 2 iza Salihović Jasmina, državnog rekordera na 800m. Iskreno rečeno, nakon što sam upoznao Salihovića zadovoljan sam što ga je Amel Tuka potisnuo u sekundarni plan. ”

DNEVNO.ba: Evo rekli ste da je taj događaj, zapravo pobjeda bila u 1999. godini. Da li se nešto značajno dešavalo 2000. i ostalih godina poslije kao i svih onih godina prije?

HASANAGIĆ: “Godine 2000. pa nadalje nije više bilo nekih značajnih rezultata na pisti ali se dobro sjećam kada me moja bivša žena Talijanka uvjerila da odem na jednu uličnu trku koju organizira Katolička Crkva pod nazivom Katolički maraton. Bilo nas je oko 5000 a dužina trase oko 6,5km. I tu uspijem grčevito da pobjedim jer zadnjih 200m je bilo vatrenog okršaja. Kad sam stigao na cilj simpatična Patricija najavljuje: “Pobjednik trke je Muamer Hasanagić”. Pita me odakle sam a ja sa ponosom odgovaram da sam iz Bosne. Sutradan sam iz novina saznao da je jedan od popova koji je bio u iščekivanju kazao kroz šalu: “O Bože, nije valjda Musliman pobjedio”. Ali i neka je. Sutradan to je bila “medijska hajka”, radio, Tv i novine, svi govore kako je pobjedio Bosanac Musliman na trki. I dan danas na mom profilu to držim kao važan događaj u mom životu.”

DNEVNO.ba: Koliko znam ubrzo je došlo do prekida a zatim i napuštanja atletike. Što se točno desilo?

HASANAGIĆ: “Do siječnja 2005. sam trenirao bez nekih posebnih uspjeha. Tad prekidam 7 godina a onda u veljači 2012. ponovo idem na atletske manifestacije kao master kategorija, ali ubrzo tj. u 6 mjesecu ja definitivno napuštam atletiku jer shvaćam da me vrijeme definitivno pregazilo. Atletika mi je bila druga ljubav od koje sam se morao razvesti. Ona i dalje živi u meni, jer kao što se može po svemu rečenom zaključiti, dala mi je lijepe trenutke u mom životu. Zbog atletike vratio bih se rado u moje djetinjstvo.”

DNEVNO.ba: Napustili ste atletiku ali našli ste se u jednoj drugoj ulozi a opet u istoj temi. Postajete posmatrač i otkrivate novu zvijezdu. Prvi ste prognozirali uspjeh Amela Tuke i pomogli mu da ide za svojim snovima. Što se točno desilo?

HASANAGIĆ: “Te iste godine kad sam definitivno napustio Atletiku, preciznije u lipnju 2012., započinje moja pozicija posmatrača/observatora. Baš tada, jednog popodneva, vraćam se kući sa bivšom ženom i djecom da gledam europsko atletsko prvenstvo Helsinki 2012., slučajno “nabaso” na polufinale 800m muškarci – 2 serija. Rekoh da vidim ko je sve tamo i ugledah tako na drugoj traci našeg Amela Tuku. Ja sretan što neko naš trči. Tako gledajući Amela kao da sam gledao sebe, taktički prvi krug a onda zadnjih 250m Amel pokušava proboj i kontraudar, nažalost bezuspješno jer je imao nezgodni pad koji ga je koštao ne ulaska u finale. Još tada dok sam na startu gledao Amela imao sam neki predosjećaj da se radi o osobi s kojom se može razgovarati, a i visoku dozu jednostavnosti i ljudskosti koja je u njemu prisutna. To su moja djeca osjetila a bio je i video dokaz kad njih dvoje hrle Amelu u zagrljaj. Vjeruj mi, kao da me Bog povukao, ja odmah na fb da ga tražim i nađem ga. Dobro se sjećam, profilna slika Amel u žutoj atletskoj majici kako uči El-Fatihu pred bitku. Već tada taj njegov nesretni pad natjerao me da se zamislim u vezi njega ozbiljno. Tada mi je kolala ideja kroz glavu “kako da ga izvučemo iz Bosne i kojim kanalima”. Otvaram istragu u vezi njega, “šnjuham” po net-u njegove rezultate i tako nađem da na 400m ima rezultat 47,52. A ja sebe upitah: “Pa kako to da ne može da siđe na olimpijsku normu s tim rezultatom? Nešto ovdje nije nikako u redu, mora se ovo na čistac iznijeti i razjasniti”. Sjetih se mene samoga kad sam u Bosni puno trenirao a rezultati bili slabi. Tako ja baš te 2012. godine (u ono vrijeme kad je malo tko ili skoro niko slutio što se sprema i koja oluja nadolazi i da će to biti svjetskih razmjera) u jednom komentaru Amelu nagovijestim njegov ulazak u povijest još 2012. kad Amel nije bio ni državni rekorder. Vjerovala ili ne, niko mene tada nije slušao, niko iz Atletskog Saveza i MOK-a. Niko ni od sportskih novinara nije pitao: “Kako to bolan Muamere i na osnovu čega?

Dolazi 1. svibnja 2013. Amel Tuka se vraća sa mitinga u Baru sa 47,19. Rekoh sebi “Jaoooo” prisjetivši se šta sam govorio 2012. Pa on je stvarno talent. I riješih definitivno da operacija izvlačenja pod kodnim imenom “Ljeto 2013” mora započeti!”

DNEVNO.ba: Još 2012. godine Vi ste predvidili svjetski događaj Amela Tuke, koji smo vidjeli 2015. godine. Sve ste radili srcem iskreno želeći uspjeh našem Amelu. Znamo da ste uspjeli na kraju. Kako?

HASANAGIĆ: “Prvo sam morao dobiti Amelovu dozvolu, što sam od prve i dobio rekavši Amelu da imam poznanstvo u Italiji u ambijentu atletike i da bi moglo biti od koristi. I tako kontaktiram moju bivšu kolegicu, ona bila sprinterka na 100 i 200m, Chiaru Davini koja je menadžer/suradnik, pitajući je da nešto uradimo za mog zemljaka Amela koji je buduća nada i legenda BH atletike. Ona mi reče da će se nešto pokušati. Tek nakon mjesec dana meni ona sugerira aktualnog menadžera Claudia Arduinija i aktualnog trenera Giannija Ghiddinia koji je trenirao vrhunske atletske zvijezde (kao Wilfred Bungei iz Kenije, olimpijski šampion na 800m i Andrea Benvenuti, europski prvak na 800m). U međuvremenu Amel Tuka na Europskom prvenstvu U23 osvaja broncu i obara rekord na 1,46,30. Krajem srpnja 2013. mene Amelov menadžer Arduini telefonski poziva na razgovor u prisustvu trenera Ghiddinija u gradu Trento, ovog puta “face to face”. Počinjem im objašnjavati sve u vezi Amela dok trener Ghiddini nije rekao: “Znam ja ko je taj Amel Tuka, sve sam vidio u Traoreu kad je osvojio broncu”. Ja sam ostao zapanjen, kao da me grom “šino” iz vedra neba. Sjećam se da sam ih uvjeravao do zadnjeg momenta i govorio: “Prihvatite ga, nećete se pokajati sigurno. Ja u njemu vidim krupan i veliki talent.On u BiH ne može istrčati 1,44 na 800m jer niti se političari brinu o sportašima niti ima kvalitetna tehnička podrška.

Odlučio sam se osobno za njegov dolazak u Italiju jer Italija ima bogatiju atletsku povijest od nas a i u svijetu. Ja mogu i navesti neka imena, kao Piero Menea (aktualni europski rekorder na 200m i bivši svjetski na 200m), Marcelo Fiasconaro (bivši svjetski rekorder na 800m), Gabriela d’Orio (olimpijska šampionka u Los Angelesu 1984.), Andrea Benvenuti (europski prvak na 800m), Stefano Baldini (olimpijski šampion na maratonu na olimpijskim igrama u Atini 2004.)

Vraćajući se na Amela i pregovore, koji su trajali sat ipo vremena, meni menadžer skoro 99% garantira uspjeh operacije i da ćemo biti u kontaktu. Vjeruj mi, ja sam se tada trzao na svaki zvižduk telefona. Dok nije početkom kolovoza 2013., negdje oko pola noći, mene kontaktirao menadžer Arduini tražeći pod hitno Amelov e-mail. A ja sam, dobro se sjećam, točno u 00:05 poslije ponoći kontaktirao Amela da mi proslijedi njegov e-mail jer ga menadžer mora kontaktirati, a u slučaju nesporazuma između njih ja sam tu da interveniram zbog mog perfektnog poznavanja talijanskog jezika.

Burno sam iščekivao ishod operacije i negdje poslije 7 dana tek sam odahnuo dušom kad sam vidio status na Amelovom fb zidu da se priprema za avionski let na relaciji Beograd-Milano. Rekoh: ‘Hvala ti Bože, operacija uspješno izvedena.’ Mjesec dana nakon Amelovog dolaska u Italiju mi se viđamo. ”

DNEVNO.ba: Što za Vas zapravo predstavlja cijela ta priča o Amelu i njegovom uspjehu?

HASANAGIĆ: “Upoznao sam i njegove jako divne roditelje, babu Senada i mamu Nerminu, koji su mi i dan danas zahvalni za ono što sam učinio, a i zaslužuju da ih spomenem zbog tretmana koji mi pružaju kad im idem u posjetu. Čitajući knjige od Hafiza Husejna ef. Čajlakovića shvatih definitivno da mi je u ovom filmu koji se zove Amel Tuka Allah dodijelio važnu ulogu povijesnog značaja. Svemogući Allah me Poslao da spasim Amelov talent i karijeru.”

Hasanagić završava razgovor riječima: “Da poručim mojim kolegama, atletskim trenerima i instruktorima u BiH, pogotovo onima koji su stasali za vrijeme bivše Jugoslavije: ‘Vrijeme vas je satralo i pregazilo’ još dok je stara Jugoslavija na izdisaju bila i posljednje trenutke svog opstanka odbrojavala. Ovo mora da shvati prvo predsjednik Atletskog saveza BiH ako stvarno radi za sport kao što ja radim. Sve ono što sam učinio za Amela bilo je istinski i srcem, halalosum, što bi rekao naš narod. I na kraju, puno pozdrava/selama raji iz Konjica koji se sigurno još uvijek sjećaju mene dok sam protrčavao kroz Konjic. A gospodi iz Atletskog saveza BiH: ‘Drugi put me slušajte kad predviđam.’ ”