DRAŽEN PEHAR: O braći, mlađoj i starijoj, o maćehama i pastorcima, te o inicijativama iz RH više i manje recentnim

MOSTAR - Kada govori o odnosu Republike Hrvatske (RH) i bosansko-hercegovačkih Hrvata, Nino Raspudić često koristi jednu vrlo plastičnu metaforu: RH se, u odnosu na BH-Hrvate, ponaša kao “stariji brat koji, bez uplitanja, gleda kako mu mlađega brata cipelare.“ Ovu je metaforu Nino koristio skoro uvijek kada bi se BH-Hrvati našli u nekoj neugodnoj političkoj poziciji, uglavnom ne svojom krivicom, primjerice tijekom 2011., i preuzimanja vlasti u Federaciji BH od strane stranaka okupljenih oko tzv. "platformske" koalicije sastavljene od SDA (danas je HDZ BiH sklona prešutjeti taj detalj o SDA), SDP-a, i nekoliko manjih hrvatskih stranaka (cijela je operacija imala karakter pravog državnog udara, coup-d'etat, izvedenog uz asistenciju „lošeg aritmetičara“, Visokog Predstavnika Inzka).

No, koliko je Raspudićeva metafora pertinentna? Odgovara li ona stvarnosti kada govorimo o općim i dugotrajnijim odnosima između RH i BH-Hrvata, primjerice između godina 2000. i 2015.? Situacija je zapravo mnogo gora. Odnos više sliči odnosu između maćehe (RH) sklone maltretiranju vlastite djece (BH-Hrvati) zbog nekih svojih uskih sklonosti. Zašto to tvrdim? Odgovor je na to pitanje vrlo izravan: RH je jedna od tri ključne države-potpisnice Daytonskog sporazuma. Sve što se tijekom posljednjih desetak godina dogodilo sa ustavno-pravnim položajem Hrvata u BiH posljedica je osebujne primjene i interpretacije Daytonskog sporazuma.

No, postojala je, i danas postoji, mogućnost alternativne interpretacije i primjene. RH nije nastojala čak niti propagirati takvu intepretaciju i primjenu, nego je jednostavno prešutjela sve što se dogodilo u posljednjih 15ak godina u BiH. Time je ona prešutno podržala ponašanje međunarodne zajednice u BH, koje se može svesti na dva ključna atributa: 1. umjerena, ali neskrivena podrška agendi bošnjačko-muslimanske političke elite; 2. snaženje i ohrabrivanje centralističkih tendencija (primjerice, jačanje središnjih državnih kompetencija) na štetu federalističkih tendencija (izvornog Daytona), i koncepta “konstitutivnih naroda” u BiH.

Mesićeva izravna odgovornost

To znači da “šutnja, ili nereagiranje, starijeg brata” nije posve pertinentna metafora. Naime, RH je, u određenome smislu, imala proaktivnu, djelatnu, a ne samo pasivnu ulogu, u dekonstituiranju Hrvata u BiH. Bez potpisa na Dayton, i posebice bez nekih aktivnih poteza, počinjenih od strane RH, međunarodna zajednica ne bi mogla “proći glatko” sa svojom vrlo nepravednom i često nasilnom provedbom Daytonskog mirovnog sporazuma (kažem “nasilnom” jer sve intervencije visokih predstavnika, posebice one opsežnije i važnije učinjene od strane Petritscha i Ashdowna, u BiH nose jasna i vidljiva obilježja socijalnog, političkog, i čak psihološkog nasilja. Pretpostavljam da je RH, zajedno s ostalim potpisnicama, pozvala “visokog predstavnika” da pomogne sprovedbu Daytonskog mirovnog okvira u ulozi posrednika i pomoćnika, a ne u ulozi nekoga tko posve određuje volju strana-potpisnica; no, sudeći prema kasnijem ponašanju, RH je zapravo i sama imala na umu isključivo potonju ulogu, iako ni ta teza nije dokaziva jer nije dovoljno razumna).

Prisjetimo se: koncem devedesetih godina prošloga stoljeća RH i Federacija BiH imale su još uvijek jake veze: postojao je sporazum, posve legitimno utemeljen na Daytonskom sporazumu/ustavu (Član III.2 Aneksa 4), o posebnim paralelnim odnosima između Federacije BiH i RH. No, sporazum je derogiran, proglašen nevažećim, od strane RH pa je njegova primjena prekinuta. Derogiran je u vremenu predsjednikovanja Stjepana Mesića, što znači da je Mesić izravno odgovoran za aktivno dekonstituiranje Hrvata u BiH (jer, ne možemo niti zamisliti kako se proces dekonstituiranja Hrvata odvija istovremeno s sprovedbom sporazuma o paralelnim odnosima između RH i Federacije BiH).

Vjerujem da se on, Mesić, zapravo ne bi niti libio pohvaliti tom svojom ulogom. Pogledamo li u Mesićeve izjave o BiH kroz dulji vremenski period, jasno je da on već dugi niz godina zapravo figurira kao jedan od ključnih pro-bošnjačkih lobista u regiji. On otvoreno poziva na ukidanje dvoentitetske strukture BiH, i tvrdi da je federalizacija štetna za BiH (!) (vidi primjerice Mesićev interview za TV N1/Pressing od 24. listopada ove godine). No, riječ je o političaru koji je obnašao dužnost Predsjednika RH u razdoblju od čak deset godina. I riječ je čak o političaru koji je u RH glatko dobio dva predsjednička mandata. Očito, RH ne samo da nije posebno zainteresirana za status svoje “male braće” u Bosni i Hercegovini (višeznačnost namjerna!), nego je ona pomogla da taj status tijekom prvoga desetljeća trećega milenija po. Kr. postane progresivno sve gorim.

Sumnja u namjere Grabar Kitarović

Na ovo će vam većina Hrvata iz RH vjerojatno tiho i nježno odgovoriti da je tome moralo biti tako, da je bila riječ o nekom višem cilju, a radilo se zapravo o procesu pridruživanja Europskoj Uniji, koji je bio tobože neuskladiv sa čvršćim vezama RH i “balkanskih” entiteta. Međutim, to nije istina. Nikakva načelna prepreka nije stajala na putu istovremenog pridruživanja RH EU, s jedne, i implementiranja sporazuma o posebnim paralelnim odnosima između RH i Federacije BiH (barem u nekome blažem obliku), s druge strane. No, onda bi, u toj drugoj, nerealiziranoj konstelaciji, RH morala imati stabilniji i racionalniji stav o samome značenju Daytonskog Ustava, a to se nije smjelo dogoditi. Zašto? Ispravni odgovor na to pitanje glasi da bi to smetalo američkim interesima/šefovanju u BiH, posebice bi smetalo intervencijama visokih predstavnika u BiH (koji su svi odreda intervenirali na poticaj SAD-a, a ne EU koja i nije bitan politički igrač na međunarodnome planu).

Dakle, o tome je riječ. Nije riječ o EU, niti o odnosu RH i EU, nego o ograničenjima koja za RH proistječu iz njezina članstva u NATO, odnosno njezinu služenju američkim interesima u regiji (o problemima sa RS i Srbijom, paralelnim pokušajima SAD još od 2007., te o namjeri američkog veleposlanika i visokog predstavnika Schwarz-Schillinga tijekom 2007. da smjene Dodika i de facto blokiraju primjenu sporazuma o posebnim paralelnim odnosima između RS i Srbije, vidi u http://wikileaks.org/gifiles/docs/25/2590522_bosnia-bosnian-press-review-5-sep-.html).

Ti su interesi oni koji su primarni, a u RH već dugi niz godina vlada rijetko naglas izgovorena pretpostavka da je RH dio euro-atlantske cjeline u kojoj najveći i najjači igrač prirodno određuje većinu važnih pravila igre. S tom premisom na umu trebamo razumjeti i tumačiti i posljednju inicijativu predsjednice RH u odnosu na BiH i položaj Hrvata u dotičnoj državi.

Tijekom siječnja 2015. za talijanski specijalistički portal Balcanicaucaso komentirao sam izbor Kolinde Grabar-Kitarović u svijetlu pitanja kvalitete utjecaja politike nove predsjednice na susjednu BiH. Tvrdio sam da ne vjerujem da će se nešto bitno promijeniti, odnosno da njene izjave o pomoći RH u rješavanju BH-enigme, i samim tim u poboljšanju ustavno-pravnog položaja Hrvata, ne treba uzeti ozbiljno.

Entuzijazam HDZ-ovih portala

Kako stvari stoje danas kada se približavamo polovici mandata Kolinde Grabar-Kitarović? Ne samo da ne vjerujem da se nešto bitno promijenilo u međuvremenu, odnosno da su šanse za učinkovitu inicijativu RH (u odnosu na BiH) podjednako male danas kao i početkom 2015. Za razliku od onih koji reagiraju odveć entuzijastično, i sa prevelikim nadama i optimizmom, na svaku (u pravilu, propalu) inicijativu RH prema BiH (sjetimo se, primjerice, inicijative ‘Stier-Picula’ u EU-Parlamentu), a riječ je uglavnom o BH-portalima koji uglavnom bezuvjetno podržavaju HDZ (i u RH i u BiH), Poskoku, Dnevniku.ba i Hrvatskom medijskom servisu, vjerujem da su danas šanse zapravo manje nego početkom 2015e, te da je posebice posljednja inicijativa hrvatske predsjednice formulirana tako da je samu sebe već u startu delegitimirala, odnosno učinila nesprovodivom i nemogućom. Zašto to tvrdim?

To tvrdim prije svega jer, za one koji znaju čitati stilove “političkog potpisa” u regionalnoj međunarodnoj politici, jasno je da je pojmovni okvir inicijative Kolinde Grabar-Kitarović posve definiran američkom politikom u regiji. Prvo, ona je javno potvrdila stav Europske Komisije (odnosno, Jean-Claude Junckera, jednog neugodnog i navodno alkoholu sklonog birokrate, jer Europska Komisija nije demokratsko tijelo i ne odražava nužno stavove pojedinačnih članica EU kao nacija-država), da referendum o Danu RS održan u RS nema pravnu osnovu. Naravno, riječ je o američkome, a ne i o univerzalno europskom gledištu, pogotovo ne o gledištu Ruske Federacije. Time je Kolinda Grabar-Kitarović, bez ikakve potrebe, u startu otuđila od svoje inicijative najjaču stranku unutar RS-a, Dodika i SNSD. A početi neku inicijativu u svezi sa nekim političkim entitetom tako što ćete jednu od jačih strana unutar tog entiteta piknuti u oko, skoro da vam jamči neuspjeh.

Drugo, prema sudu nekih komentatora, Kolinda Grabar-Kitarović pokušala je navodno uvući i SAD u svoju inicijativu jer je, nakon sastanka s Junckerom, izjavila da očekuje da se i SAD priključe dotičnoj inicijativi. No, nažalost, njezin poziv SAD-u nije bio prethodno barem načelno “blagoslovljen” od strane SAD tako da je i ovaj dio narativa, kojim je uokvirena inicijativa, ispao posve neuvjerljivim. Dan poslije to je američka veleposlanica u Sarajevu i potvrdila, naglasivši da SAD ne pripremaju nikakvu novu inicijativu u odnosu na BiH. Naravno, svima, osim, čini se, predsjednici RH, ta je informacija poznata već nekoliko godina jer SAD već nekoliko godina ponavljaju da nisu sklone sazivanju neke konferencije koja bi imala karakter “Daytona 2”, odnosno karakter dalekosežnijeg i opširnijeg raspakiranja Daytonskog sporazuma/ustava.

Nametnute ideje Visokog predstavnika

Treće, i najvažnije, u jednoj maloj rečenici, Kolinda Grabar-Kitarović izdala je samu sebe, odnosno, kada je riječ o odnosima unutar BiH i pitanju konstitutivnih naroda, pokazala je da zapravo, svjesno ili nesvjesno, stoji pod izravnim američkim utjecajem. Ona je rekla da se, kroz svoju inicijativu, zalaže za ravnopravnost konstitutivnih naroda BiH na „cijelome teritoriju BiH.“ No, upravo ta ustavno-politička sintagma („konstitutivnost na cijelome teritoriju“) vezana je za američku reformu i reviziju Daytonskog Ustava, upriličenu inicijalno kroz odluku Ustavnog suda BH (U 5/98-III) donesenu na poticaj Alije Izetbegovića, a kako bi se zadovoljio jedan veći apetit bošnjačko-muslimanske političke elite početkom post-daytonskog razdoblja. Jer, na temelju te odluke, Hrvati u BiH izgubili su ustavni položaj su-konstitutivnog naroda Federacije BH, koju su stvorili zajedno s Bošnjacima, kako bi jedna mala manjina Hrvata (2-3% u Republici Srpskoj), a i Bošnjaka, u srpskome entitetu dobila manje-više simbolična politička prava (isto, naravno, važi za 3% Srba uglavnom starije dobi, dakle s tendencijom nestanka, u Federaciji BH).

To je značenje “konstitutivnosti na cijelome teritoriju” za Hrvate BiH, i u tome se s nama predstavnici RS iz reda srpskoga naroda uglavnom slažu. Još je važno naglasiti da je predsjednica RH, kada se neprijateljski postavila prema amandmanima nametnutima u BiH, zapravo pokazala potpuno nepoznavanje tog procesa; jer, taj je proces (nametanja amandmana kojima su Hrvati BH dekonstituirani u razdoblju od 2000. do 2003. ) zapravo omogućen idejom “konstitutivnosti naroda na cijelome teritoriju BiH”, idejom nametnutom od strane Visokog Predstavnika Petritscha i tri strana sudca u Ustavnome sudu BiH, zajedno sa dva bošnjačko-muslimanska, a preglasavanjem i hrvatskih i srpskih sudaca, opet kroz odluku U 5/98-III.

Dakle, Kolinda Grabar-Kitarović odmah je, kroz svoju formulaciju svoje vlastite inicijative, ugušila tu istu inicijativu položivši ju na elemente koji postavljaju nepremostive prepreke praktičnoj realizaciji inicijative. Riječ je, stoga, vjerojatno o pukome spinu, “inicijativi” koja ne postoji u realnosti, nego je formulirana kao “lijepa bajka” ponuđena medijima u RH kako bi se uljepšala medijska slika same predsjednice (kao neke vrste „humanitarke“). No, inicijativa kao zbiljska inicijativa ne postoji, a onaj “kostur” što smo vidjeli od iste u realnosti je bio tako loše pripremljen da su predsjedničino neznanje, nekompetencija, ili čak manjak benevolentnosti i/ili stvarne zainteresiranosti za BH-narode, a posebno za BH-Hrvate, naprosto boli u oči. To je pak dovelo u sumnju predsjedničinu sposobnost i kredibilnost i glede svake buduće, iako možda ozbiljno zamišljene i kvalitetnije formulirane, inicijative.

Gdje će Mate Granić biti kompetentan?

Tko je kriv za ovaj fijasko? Vjerojatno savjetnici, Mate Granić prije svih, koji nije niti politološki niti diplomatski dovoljno kompetentan za ovakav tip inicijative. No, neovisno o savjetnicima, trenutno, pod zadanim međunarodnim okolnostima, ne vjerujem da ijedna inicijativa za BiH, koja dolazi izvana, ima ikakve šanse za uspjeh. Ključni uzrok takvoga stanja stvari nalazi se u oštroj suprotstavljenosti stavova ključnih igrača međunarodne zajednice zainteresiranih za sudbinu BiH (mislim, prije svega na ključne europske zemlje, susjede BiH, Rusku Federaciju, Tursku i SAD), i to ne samo o BiH nego i o mnogim drugim pitanjima i problemima (primjerice, Ukrajini, Siriji, Srbiji ili Crnoj Gori). Situacija unutar same BiH naravno nije ništa bolja.

Završit ću ovu načelnu analizu odnosa RH i njezinog “mlađeg brata”, ili pastorka, u BiH, važnom porukom. Hrvati BiH trebali bi se oduprijeti jednoj ideji koja se, pod postojećim okolnostima, čini posve logičnom: da smo, dijelom tijekom rata, a dijelom tijekom razdoblja implementacije mira, prineseni kao žrtva “na oltar domovine” poradi nekog višeg cilja. Mi smo uglavnom sami odgovorni za svoj ustavno-pravni položaj, u smislu političkoga naroda, i to važi i za RH i za BiH. Ukoliko je naša ustavno-pravna pozicija ozbiljno narušena, to nije stoga što nas je netko namjerno žrtvovao poradi nekog višeg cilja, nego stoga što nismo pružili dovoljno snažan otpor i što se nismo dovoljno učinkovito, i u odnosu na same sebe moralno, organizirali.

NAPOMENA: Dražen Pehar (1967): hrvatski-bosansko-hercegovački filozof, politolog, prevoditelj, i sveučilišni profesor. Autor je, između ostalih, knjiga „Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini“ (dvojezično, 2011) i „Vladavina zakona i njeni čuvari“ (2014); kolumnist portala Dnevno.ba