DRAŽEN PEHAR: Opstanak Bosne i Hercegovine nije nužnost, ni prirodna ni društvena

SARAJEVO - U službenome i javnome političkome diskursu u Republici Hrvatskoj (RH), a to uglavnom važi i za diskurs hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini (BH), skoro je nemoguće čuti tvrdnju ili propoziciju da je opstanak Bosne i Hercegovine manje smislen, ili da bi mogao biti manje smislen, od njezine podjele i ubrzanog nestanka. „Najradikalniji“ stav do kojeg hrvatski politički diskurs danas dopire jest taj da bi unutar BH, čija se daljnja pravna egzistencija predstavlja kao neupitna, trebalo osigurati hrvatsku ravnopravnost u nekome obliku, eventualno u obliku zasebne hrvatske federalne jedinice (Dragan Čović u rujnu je ove godine za TV1 izjavio da je njegov prijedlog, „odavno poznat,“ reorganizirati BH u četiri federalne jedinice, te da nije riječ o „podjeli nego jačanju BH“).

Imajući na umu iskustvo Hrvata BH kao političkoga naroda tijekom posljednjih petnaestak godina implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma, takav je politički stav vrlo enigmatičan. O čemu je riječ, i zašto bismo trebali pozdraviti radikalnu promijenu takvoga stava?

Pođimo od nekih neporecivih činjenica. Za bilo koju državu danas vrijedi da je njeno pravno postojanje nemoguće opravdati povijesnim, a naročito ne zemljopisnim, faktorima. Kao odrasli i obrazovani ljudi s početka 21-og stoljeća, znamo što od države možemo potraživati i što od nje trebamo dobiti da bismo njeno postojanje smatrali legalnim i legitimnim. Država je skup institucija koji počiva na jednoj vrsti ugovora: određenim institucionalnim tijelima (parlamentima, policiji, izvršnoj vlasti, vladi i ministarstvima…) dajemo legitimitet, to jest, pravno-političku moć u skladu sa zakonima, zbog toga što nam ta tijela osiguravaju pravednu i za sve korisnu provedbu zakona.

Jesu li Hrvati legalisti?

Glasujemo i dajemo uvjetnu vlast kako bismo dobili sigurnost, pravedan tretman, i mir. Ukoliko se zakon ne sprovodi, ili ukoliko su neke skupine i pojedinci diskriminirani u tome procesu, država bi skoro automatski trebala izgubiti legitimirajuću podršku svoje populacije, ili barem njezinog većeg dijela. Drugim riječima, među dotičnom populacijom trebale bi se češće početi javljati ideje o poželjnosti nestanka dotičnog državnog okvira i konzekventne zamjene tog okvira nekim bitno drugačijim. Nešto specifičnije, multietničke su federacije/konsocijacije poput bračnih ugovora, a loše je brakove poželjno razvesti na miran i trajan način.

Na ovo bi netko mogao odgovoriti rečenicom da su Hrvati legalisti, da je RH potpisnica daytonskog sporazuma, i da pravno postojanje BH, prema važećem sporazumu, predstavlja jednu od neupitnih premisa. No, pravno postojanje BH moguće je samo u onome obliku u kojem je to zamišljeno izvornim sporazumom, u smislu u kojem je on potpisan, ne u smislu kojeg su visoki predstavnici i međunarodna zajednica nametnuli početkom 2000ih, a koji određuje naše živote i danas.

Taj smisao, koji značajno odstupa od smisla “multetničke federacije” izvorno zamišljene Daytonom, federacije u kojoj konstitutivni narodi su-odlučuju kroz kanale jasno djelujućih entitetskih institucija, bez preglasavanja i bez diskriminacije, nije smisao na kojeg je pristala RH niti sam hrvatski narod u BiH. Moje je pitanje: zašto u javnome diskursu u RH ta činjenica nije registrirana?

Lučić, Vukoja, Pavković…

Drugim rječima, pod postojećim uvjetima, i Hrvati u BiH i RH kao država imaju pravo zaustaviti proces implementacije Daytona, odnosno, povući svoju podršku koja legitimira jedan skup institucija koje zovemo državnim (i na središnjoj i na entitetskoj razini, ukljućujući županije). To se može učiniti na nekoliko načina, primjerice povlačenjem veleposlanika (bilateralnim sredstvima) ili diplomatskog predstavništva u potpunosti, iz BiH, te diplomatskim uvjetovanjem unutar (multilateralnih) procesa u kojima RH sudjeluje, primjerice EU ili NATO. Dodatna sredstva vršenja pritiska, ili iskazivanja prosvjeda, ovdje nije potrebno navoditi.

U posljednje vrijeme, nekoliko je hrvatskih intelektualaca u BiH i RH, uključujući Ivicu Lučića, Ivana Vukoju i Jozu Pavkovića, glavnu boljku BH pokušalo svesti na sukob između unitarizma i separatizma, dva politička pokreta koje su ti intelektualci skloni izjednačiti sa bošnjačko-muslimanskom i srpskom komponentom u BiH. Dotični intelektualci dodatno tvrde da Hrvati BiH u tome sukobu zauzimaju, ili bi trebali zauzeti, neku vrstu srednjeg, pro-federalističkog stajališta koje je jedino obećavajuće za, oni impliciraju “poželjan”, opstanak BiH.

Nažalost, problem se BiH ne može svesti na ta dva ekstremistička pokreta. Prvo, dotični intelektualci se uglavnom ne bave sljedećim pitanjem: ukoliko je izvorno daytonsko uređenje BiH federalističko, otkud uopće unitarizam u BiH i tko ga legitimira? Drugo, projekcija “separatizma” u srpsku stranu ne odgovara u potpunosti povijesnim i političkim činjenicama i odnosima: u posljednje vrijeme, koje bismo mogli označiti terminom “Dodikova era”, skoro je nemoguće nekvalificirano govoriti o srpskom “separatizmu”.

Naime, cijela “buka” i “svađa” oko referenduma RS (o obilježavanju dana RS) ne tiče se srpske volje da se odvoje od BiH, i proglase odmah neovisnost, nego da uopće odlučuju o pitanjima za koja smatraju da su od važnosti, pogotovo simboličke, za njhov nacionalni identitet u okviru daytonski definirane BiH. Drugim rječima, Dodik je, u okviru problema referenduma RS o danu RS, glavni problem vidio ne toliko u bošnjačko-muslimanskom unitarizmu, nego u Izetbegovićevoj apsolutnoj nesklonosti da tolerira srpsku autonomiju unutar BiH oko nekih pitanja koje BH-Srbi sami smatraju bitnima za svoj identitet, odnosno da uopće tolerira institucionalno potvrđene razlike unutar BH.

Secesionistički pokreti jedina preostala opcija

To nas međutim vodi pravome pitanju u svezi sa BiH. Ukoliko u BiH postoji jedna toliko jaka strana u političkome smislu, a ta strana naprosto ne želi tolerirati institucionalno potvrđene i već dogovorene razlike unutar BiH (primjerice, između predstavnika jednoga entiteta i predstavnika drugoga, ili između predstavnika jednoga naroda i drugih naroda), nije li pametno, ili razborito, početi razmišljati o razdruživanju u nekom ne-nasilnom modusu? I ne bi li prihvaćanje nestanka, disolucije BiH, kao moguće opcije, donijelo hrvatskoj strani veću slobodu pregovaračkog manevriranja, baš kao što je to slučaj sa srpskom komponentom u BiH?

U trenucima kada je centripetalna sila u BiH u tolikoj mjeri podržana snažnim euro-atlantskim ideolozima i silama, usprkos katastrofalnoj naravi unutardržavnih odnosa, nije li neophodno pojačati centrifugalnu silu bez koje nacionalno-etnički identiteti u BH uskoro neće igrati više nikakvu značajniju ulogu? Možda bi minimalnu volju bošnjačke komponente da prihvati federalni ustroj trebalo odmah testirati: to bi se moglo osigurati ponudom novog izbornog zakona koji predviđa jednoznačno predstavljanje konstitutivnih naroda, u oba entiteta i na svim razinama, kroz tri etničke izborne jedinice. Ne prihvati li bošnjačka komponenta takvo logično i razborito implementiranje samoga daytonskog ustava, implementiranje koje znači i provedbu odluke Sejdic-Finci i ispravljanje diskriminacije koju postojeći izborni zakon izravno implicira, jasno je da će secesionistički pokreti biti jedina preostala opcija za najmanje dva konstitutivna naroda BiH, srpski i hrvatski.

Gledano iz kuta zajedničke povijesti tako-zvanih “južnoslavenskih naroda”, nekoć udruženih u totalitarnom ideologijom “slijepljenu” Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ), opstanak BiH, kao posebne države i nasljednice SFRJ, predstavlja aberaciju i izuzetak. Sve bivše republike, od kojih se sastojala nekadašnja SFRJ, na etničko-nacionalnome su identitetu, dakle, etničkoj kolektivnoj osnovi povjerenja i solidarnosti, utemeljile postsocijalistički društveni ugovor. Jedini izuzetak je Bosna i Hercegovina, koja je 1995. bitno modificirana kako bi se rješio unutardržavni inter-etnički sukob oko naravi poželjnog ustavnog oblika dotične države.

Drugim rječima, jedino je BiH zadržala neku vrstu multietničke prirode i potrebe nakon raspada velike multietničke tvorevine koja joj je prethodila, i koje je BiH nekoć bila jedan bitan dio. No, gledano iz kuta naprednih ideologija i dinamike kasnijeg razvoja, BiH je zapravo u cijeli post-jugoslavenski proces ušla sa značajnim manjkom liberalne ideologije ili osjećaja za demokratske odnose i toleranciju kolektivnih, posebice etničkih, razlika.

Uvođenje novog “Tita”

Prisjetimo se da je, na izvanrednom 14. Kongresu SKJ u siječnju 1990., delegacija BiH spadala među nazadnije delegacije koje su, zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom, zagovarale politiku čvrste (komunističke) ruke (odnosno, šake), unitarizma i centralizma. Taj manjak demokratskog etosa, odnosno, nedostatak navike da se društveni sukobi rješavaju pregovorima i kompromisom na osnovi jednakopravnosti, a ne primjenom sile, odredio je i početak i trajanje i narav bosansko-hercegovačkog građanskog rata od travnja 1992. do rujna 1995.

Nakon Daytona, BiH je transformirana u jednu vrstu mini-Jugoslavije, nevjerojatno sličnu Jugoslaviji iz 1990., u vrijeme 14. Kongresa, iako je zamišljena tendencija bila progresivna, kao odmak od oružanoga sukoba, ka konsenzusu i pregovorima. No, međunarodna je zajednica, a prije svih SAD, napravila koncem 1997. užasnu pogrešku uvođenjem novoga “Tita” u BiH, Visokog Predstavnika, i, s druge strane, anti-federalističkim pokretom koji se manifestirao na dvije razine: kao povratak “vladavini većine” u entitetu Federacije BiH kroz prividno definiranje Srba kao “konstitutivnoga naroda” i u tome entitetu; te kao jačanje centralizma i državnosti BiH prisilnim prenošenjem izvorno entitetskih nadležnosti na središnje, državne.

Zanimljivo je da je cijeli taj proces pokrenut u ime stvaranja “nove”, “bosanske”, “građanske” nacije koja u sebi treba i asimilirati i transcendirati postojeće, etničke kolektivne identitete. Dodatno, predstavnici najmanje dva naroda, srpskoga i hrvatskoga, taj su pokret shvatili kao slanje super-snažnoga vjetra u jedra predratnog, i ratnog, političkog projekta Alije Izetbegovića: BH kao država u kojoj bošnjačko-muslimanski narod ima barem minimalnu političko-legislativnu supremaciju u odnosu na druga dva (Odatle nedavni, izrazito cinični, komentar Bakira Izetbegovića, da, obzirom na njihov numerički status, Hrvati već uživaju višak prava u odnosu na Bošnjake, da su, dakle, BH-Hrvati pozitivno diskriminirani).

Prema tome, razborito reagirati na takav razvoj političkih odnosa, a ne uvrstiti javno u svoje kalkulacije i opciju konačnog razdruživanja, nije moguće. Osim toga, ne uzeti ozbiljno takvu opciju značilo bi ne samo svjedočiti ponavljanju nečije nehumanosti, autizma, i radikalizma, nego i biti dijelom, i potporom, toga ponavljanja. Hrvatski secesionisti u BiH, kao i srpski, ne samo da se nemaju čega sramiti; njihov je politički stav zapravo jedini stav koji neuvijeno reflektira istinu o naravi dosadašnje sprovedbe Daytonskog mirovnog sporazuma.

NAPOMENA: Dražen Pehar (1967): hrvatski-bosansko-hercegovački filozof, politolog, prevoditelj, i sveučilišni profesor. Autor je, između ostalih, knjiga „Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini“ (dvojezično, 2011) i „Vladavina zakona i njeni čuvari“ (2014); kolumnist portala Dnevno.ba