DRAŽEN PEHAR: „Pehar je neuračunljiv lik, sa sadističkim crtama karaktera“ (‘lider30’, 09.12.2016.) – o „povijesnim“ odlukama, (drugi dio)

MOSTAR - Moja prošla kolumna za dnevno.ba objavljena je navečer, 8. prosinca. Već sljedećeg dana, u jutarnjim satima, izazvala je veći broj bučnih i žučnih komentara na Forumu 'Herceg.Bosna.org', u dijelu koji je posvećen temi „Ustavni sud BiH: Izbor Hrvata u Dom naroda neustavan, delegati su PREDSTAVNICI, ne pripadnici naroda“.

Unaprijed se zahvaljujem svim sudionicima te debate, uključujući one koji su dali negativne komentare; a posebice one koji su moju objavu jedne kolumne (u kojoj koristim najjednostavnija dokazna sredstva kako bih pokazao da neki ljudi nisu rekli istinu o nekoj temi) iskoristili kao dobru prigodu da me kvalificiraju, kao osobu, pogrdnim epitetima od kojih je jedan, psihološki posebno sofisticiran, naveden u naslovu ove kolumne.

Kvalificiranje osobe, koja nosi neugodnu poruku, kao u nekome smislu manjkave nije novija praksa. Stoljećima su oni koji su govorili neugodne istine o kraljevima i predsjednicima kvalificirani kao ‘izdajnici.’ U ne tako davna vremena, kada su se hrabriji usuđivali javno našaliti na temu ‘lika i djela našeg predsjednika,’ hrabra riječ se plaćala mnogo skuplje, ne samo neugodnom kvalifikacijom. Danas, za semantički neugodne riječi malo će tko barem se javno usuditi reći da govornik zaslužuje biti kamenovan. No, ponekad ćete platiti, primjerice, gubitkom posla, što mi se dogodilo nekoliko puta do sada, kako od ‘svojih’ tako i od ‘njihovih.’ Pa ipak, ni takva iskustva nisu posebice bolna jer čovjek se, barem privremeno, oslobodi situacije u kojoj ljudima, koji se s njegovim mišljenjem fundamentalno ne slažu, mora pomagati vrlo skupim intelektualnim sredstvima (naime, svojom glavom); naravno, to čini za određenu financijsku kompenzaciju, ali svejedno im pomaže. Drugim rječima, apsolutno sam imun na sve oblike javnog verbalnog ‘iživljavanja,’ i difamiranja, sve dok ti oblici nisu praćeni nekom vrstom neposredne prijetnje mom tjelesnom integritetu.

“Liberalna” diskurzivna javnost kao udaljeni ideal

Zašto ovo, u ovoj kolumni, moram naglasiti? Jer znam da većina intelektualaca u našem okruženju vjeruje da intelektualci, i komentatori i medijski djelatnici, u nekome smislu moraju biti ‘finiji’ i ‘uljudniji’ od prosječnoga svijeta, odnosno, nekako ljubazniji, čak i moralno ‘superiorniji’ od prosjeka u nekome smislu. To nije istina. ‘Liberalizam’ se nikada nije do kraja, posve bujno razvio u ljudskim društvima, u smislu ideologije koja bi obvezivala sve sudionike javnoga diskursa upravo kao diskusante, odnosno sugovornike.

I danas, ako kažete nešto što se ne dopada nekim ‘vladajućim’ faktorima, platit ćete, manje ili više skupo, za svoju riječ (Meni je u RH jasno rečeno da, budući da me smatraju ‘velikim ustima’, zbog nekih mojih izjava/komentara prenesenih, sa portala ‘Poskok,’ u tjedniku ‘Globus’ nakon ‘sukoba’ sa Slavicom Jukom u jesen 2008., vrata su mi nekih sveučilišta u RH naprosto zatvorena. A u RH nema mnogo odsjeka za politologiju, to je činjenica.).

Drugim rječima, svatko normalan smatra ‘ljudske rječi’ i važnima i teškima. Stoga je sasvim očekivano kada ja, kao autor neke kolumne, dobijem neke javne objede na račun sebe kao osobnosti. To je normalno i predvidljivo, i u skladu sa ljudskom prirodom. I svatko drugi doživjet će, u sličnim okolnostima, vrlo sličnu stvar. Danas, ako se ne dopadnete onima koji se brinu za pozitivnu sliku o američkim implementatorima Daytonskog sporazuma u Bosni, prirodno je da budete vrlo rijetko, možda i nikada, pozvani davati izjave za neke medije pod kontrolom te skupine.

Drugim rječima, svakome tko se bavi javnim diskursom dobro je da zna unaprijed da su društveni učinci riječi uvijek vrlo vrlo realni. I možda čak važnije, da nije moguće kontrolirati, osim u vrlo malome dijelu, društvene učinke vlastitih javnih riječi. Morate se unaprijed pomiriti s tim da, ako kažete nešto što se nekim pojedincima neće dopasti, odnosno što će oni interpretirati kao napad na svoju vlastitu ‘društvenu važnost,’ onda će vas neki od njih nazvati ‘idiotom,’ ‘manijakom,’ ili ‘sadistom’, ili slično. Dodatno, ponekad će oni koji drže uzde društvene moći te uzde i povući, odnosno učinit će da, primjerice, poželite prekinuti radni odnos, ili nešto slično. Dobar je primjer, u ovome smislu, Ivan Šušnjar, vlasnik portala ‘Poskok.’ Neovisno o njegovom lošem vladanju engleskim jezikom, nije nikakvo čudo da on ne može dobiti agremane iz stranih država; takve se stvari u svijetu događaju češće nego što pretpostavljamo. U tim okolnostima, nikakvo pozivanje na neke liberalne vrijednosti, ili na primjerice ‘borbu za pravdu,’ slobodu mišljenja i izražavanja, ili slično, ne pomaže. Jedino što može pomoći bila bi, primjerice, Čovićeva recipročna uskrata agremana nekim veleposlanicima-kandidatima drugih zemalja, ali….

Dakle, u prošloj sam kolumni izrekao neke neugodne javne iskaze. Neki anonimus, na nekome portalu, nazvao me ‘sadističkim karakterom.’ Jedan drugi anonimus, koji se na istome portalu predstavlja kao ‘Robbie MO’, optužio me za mnoge stvari i difamirao na mnoge načine koristeći masu neistina s kojima se ovdje ne mogu baviti. Između ostaloga, moju je prošlu kolumnu označio kao iskaz ‘ljubomore u odnosu na Vukoju.’ No, striktno logički, to bi onda značilo da sam ljubomoran i na dr. Božu Ljubića. U kom smislu? Ne znam.

Ponovno o manipulatorima

To i nije bitno, za razliku od sljedećeg: evo jedne konkretne rečenice iz Vukojina komentara na odluku Ustavnog suda glede Ljubićeve apelacije: „Sasvim je opravdano tvrditi kako je ovom Odlukom Ustavni sud BiH potvrdio da svaki konstitutivni narod čini zasebnu izbornu jedinicu iz koje se biraju predstavnici određenog konstitutivnog naroda u pripadajući klub Doma naroda Parlamenta Federacije BiH.“

Pronađete li u tekstu izjave za medije Ustavnoga suda (od 1. prosinca) i jednu rečenicu koja se može razborito tumačiti kao potpora ideji ‘etničkih izbornih jedinica’ u Federaciji BiH, na bilo kojoj razini, ja ću se Vukoji javno ispričati i prestat ću pisati kolumne. Do tada, smatram da imam pravo Vukoju nazvati javno ‘lažovom,’ ili još bolje i preciznije, ‘manipulatorom’ (glede ovog specifičnog pitanja; glede nekih drugih pitanja, čitatelj se treba fokusirati eventualno na neke druge rasprave i komentare). U međuvremenu, do ‘Robbia MO’ je da predloži što on smatra pod iskazom „D.Pehar ljubomoran je na Vukoju.“ Jer, iskreno, ne razumijem što on pod tim može misliti, osim što jasno pokazuje da jednoj važnoj društvenoj temi nije sposoban pristupiti na diskurzivno odgovoran način.

To isto vrijedi za dr. Božu Ljubića: I njega smatram manipulatorom zbog, ali ne samo zbog, sljedećeg iskaza: „Ova presuda, onako kako je ja razumjevam, zapravo je poticaj i obveza da se pristupi izmjenama koje će osigurati legitimitet sva tri konstituirajuća naroda u ovome Domu (Naroda Parlamenta Federacije).“

Odluke Ustavnog suda, naime, imaju jednu drugačiju kvalitetu od kvalitete ‘poticaja.’ One su, naime, presude. Dakle, ne mogu funkcionirati kao poticaji. Ustavni sud jasno vam kaže što može, a što ne, odnosno što mora biti, a što ne smije biti. Nije do vas da u odluci nekog ustavnog suda tražite poticaj za nešto. Dakle, očevidna, bezobrazna, besramna, i posve neodgovorna, manipulacija od strane političara koji bi se, u Saboru RH, danas trebao iskreno boriti za nečija prava. Prema njegovim rječima, ta su prava zapravo već zaštićena posljednjom odlukom Ustavnog suda (koja mu još uvijek nije niti dostavljena, ali čemu briga), naprosto zbog toga što je ta odluka, doslovno u jednome stavku i jednome članu izbornog zakona BiH, pozitivno odgovorila na njegovu, Ljubićevu, apelaciju.

I sada dolazim do trećeg prevaranta, Ivana Šušnjara koji je u jednome komentaru učinio dva namjerna iskrivljenja činjeničnoga stanja: prvo, zamjerio je ‘Sarajevu’ jer ne spominje, odnosno ne obazire se na, ‘povijesnu’ odluku Ustavnog suda, i drugo, zbog njegova, Šušnjarova, iskaza da se ovom odlukom Ustavnog suda „konačno dokida dio Petritschevih antiustavnih amandmana kojima je omogućeno većem narodu u FBiH da manipulira nad manjim.“

Dakle, zašto je Ivan Šušnjar, a također i ‘Robbie MO’ na spomenutome Forumu, obični prevarant (u pogledu ove konkretne situacije oko pitanja stvarne prirode jedne odluke ustavnog suda)? Prvo, ‘Sarajevo’ apsolutno ima pravo ne obazirati se na tu navodno povijesnu odluku. Jer, ta odluka zapravo još uvijek nije niti objavljena. Drugim rječima, ‘šutnju’ Sarajeva (premda ni taj iskaz nije posve istinit; vidi moju prethodu kolumnu) možemo shvatiti i kao iskaz opreza. Znam da šutnja biva često interpretirana kao ignoriranje, jer, ako netko ima neki neodređen i oprezan stav o nečemu, to znamo jedino tako što taj netko upravo iskaže taj stav. Ali, evo, pogledajmo što se dogodilo meni – moj je stav, kao iskaz opreza kojim se korigiraju neke prejake i preteške kvalifikacije, odmah, od nekih „Hrvatina,“ shvaćen kao ‘izdaja’ ili kao ‘iskaz problematičnog karaktera.’ Drugo, Šušnjar je prevarant jer nije istina da su dokinuti Petritschevi amandmani (njih je 27, ne uključujući Ashdownove, i niti jedan nije spomenut u posljednjoj Odluci Ustavnog suda), a nisu dokinute ni odredbe izbornog zakona koje jesu izvedene iz jednog od Petritschevih amandmana.

Treće, ako je zadržano etnički nekvalificirano glasanje, a jeste prema i posljednjoj „povijesnoj“ odluci Ustavnog suda, uvijek je moguće da ‘većinski narod,’ (a nekad i kao manjinski, primjerice u županijama u kojima je manjina) kadgod je u prilici, značajno odredi ishod izbora, ponekad i posve odluči o izboru nekog kandidata za etnički markiranu poziciju u zakonodavnim tijelima, poziciju određenu za ‘drugi’ narod. Izborni zakon BiH koji je trenutno na snazi, i koji ostaje na snazi i nakon posljednje odluke Ustavnog suda, nije baziran na konceptu ‘etničkih izbornih jedinica,’ što je jedina sigurna brana „manipulaciji većeg naroda nad manjim“ (u izbornome smislu, premda ‘izbori’ nisu niti jedini niti najveći problem).

Posebice, nije brana jednoj čudnoj, i danas posve legalnoj, praksi u BiH, da pojedinac sam, svojim individualnim iskazom, sebe legitimira, i čak i mora legitimirati (odatle dolazi „Sejdić-Finci“ tip diskriminacije), u izbornome procesu kao ‘potencijalnog političkog predstavnika jednog naroda,’ a da onda o tome jeli on i ‘aktualni politički predstavnik’ tog naroda odlučuje posve pogrešnom, zapravo apsurdnom metodom, ‘etnički nekvalificirano izborno tijelo.’ Dakle, i Šušnjar širi mnogobrojne šarene laže i širi ih vrlo nemušto; metaforički rečeno, skoro kao pijanac koji svakodnevno pati od delirium tremensa, ali evo upravo sada, zbog nekog beznačajnoj povoda usporedivog sa ‘Ljubić-Vukojinim’ usklicima trijumfa, vidi situaciju u kojoj je skoro posve očišćen od te neugodne adikcije. (Ovdje pak uopće ne želim ulaziti u praktične probleme vezane uz implementaciju odluke Ustavnog suda o Ljubićevoj apelaciji; budući da će odluka zasigurno biti interpretabilna, a ticat će se promjene zakona koja traži konsenzus na razini Parlamenta BiH, dotični će problemi biti ogromni, tako da unaprijed trebamo računati prije na neuspjeh, nego na uspjeh, vladajuće koalicije u tome pogledu.)

Politička, dijaloško-diskurzivna kultura – komponenta koja nam najviše manjka

Dolazim, time, skoro do samoga kraja ove kolumne. Prvo, zahvalit ću se nekim sudionicima Foruma HercegBosna.org jer su izrazili pozitivne ocjene moje opće intelektualne djelatnosti (iako bi za mene bilo vjerojatno mogo korisnije kada bih bio hvaljen od strane onih protiv kojih su se ‘hvalitelji’ pobunili): sudionicima ‘otkrit ću ti tajnu’, ‘Tuta’, ‘BBC’ i ‘Ministry of Sound.’

Drugo, (neki) Hrvati, naravno, nisu jedini narod u BiH koji, na stavove s kojima se načelno ne slažu, reagiraju tako što odmah napadnu osobnost ili karakter onoga koji dotične stavove iskazuje. Možda bih se čak i sam za trenutak zacrvenio kada bih morao prepisati neke od reakcija na moju nedavno objavljenu kolumnu o Aliji Izetbegoviću. Nevjerojatno je koliko je pripadnika bošnjačko-muslimanskog naroda još uvijek sklono razborite i utemeljene kritike ‘diskursa i djelovanja’ Alije Izetbegovića shvatiti kao izravni napad na samu ‘etničku identifikaciju,’ kao neku vrstu uvrede upućene svim Bošnjacima, koja kritičara odmah stavlja u istu ravan sa najgorim zlotvorima ratnoga vremena, primjerice, Karadžićem, Tuđmanom, ili Miloševićem, i čini ga ni manje ni više nego optuživim pred Haškim ICTY Tribunalom.

U BiH, a i u regiji, iskazi oponenta nažalost ne bivaju shvaćeni kao vrijedni povodi za dodatno upoznavanje nego kao trenuci koji, kroz proces izravne dehumanizacije sugovornika, opravdavaju trajnu šutnju, trajni prekid verbalne komunikacije, nakon čega dolazi vrijeme neverbalnog djelovanja, uključujući i tuču i uporabu oružanih sredstava prisile. Glavni su krivac za to manjkavosti u nama samima kao pojedincima i kao korisnicima jezika, ali, budući da je riječ o prosječno nedostatnoj kvaliteti, možemo ovu manu označiti i kao manu nedostatne političke, i preciznije, ‘dijaloško-diskurzivne’ kulture.

Naime, kada razgovaramo, a naš razgovor nije poduprt odgovarajućim diskurzivno-dijaloškim vrlinama, možemo očekivati da će razgovor uskoro prestati i biti transformiran u neki ružni, polu-nasilni ili nasilni, oblik odnosa; to naročito važi onda kada razgovaramo o politički osjetljivim pitanjima i temama koje prirodno, skoro automatski, vode do polarizacije stavova. Takva, poželjna političko-dijaloška kultura pak nije iskaz nikakvog ‘liberalizma’, ili liberalnog stava, u diskurzivnoj interakciji, nego je potvrda sklonosti ispunjavanju vlastite diskurzivne obveze kao doprinosa održavanju ljudskih odnosa u granicama ne-nasilne verbalne interakcije, potvrda činjenice da smo odgojeni razgovarati i „pregovarati kao ljudi,“ a ne ratovati kao ne-ljudi ili zvijeri. Mjereno poželjnim stupnjem razvoja političko-diskurzivne kulture, mislim da, kao društva, još uvijek stojimo vrlo nisko te da će nam, prepustimo li daljnju društvenu evoluciju silama inercije, trebati još nekoliko ratova kako bi nam stvari ‘iz dupeta došle u glavu.’ Broj je pojedinaca sličnih sudionicima HercegBosna.org foruma kakvi su ‘Robbie MO’, ‘dudu’, ‘zaba1111’, ili ‘useless’ u svim BiH-društvima i skupinama još uvijek preveliki. Znate li kako takve pojedince najlakše prepoznajem? Draže mi je, i prirodnije, kada im prava imena ostanu zauvijek skrivena iza nadimaka na društvenim mrežama, kao lice lopova iza maske.