KOMENTAR DANA: Sve se može u političke svrhe, no hoće li narodi nasjesti na priče?

MOSTAR - Najprije se radi o Željku Komšiću, redovitom gostu ovoga portala. Predsjedniku stranke koja na izborima neće osvojiti onoliko glasova koliko on priželjkuje pa je spreman na sve da bi se dodvorio Bošnjacima koji su ga dva puta birali. A u utrci za člana predsjedništva će Bošnjaci imati dovoljno kandidata iz reda vlastitog naroda iz drugih stranaka, osim DF-a kao jedne u nizu „sarajevskih“ političkih partija pa je i to opterećujuća činjenica za Komšića. U takvoj poziciji, spreman je u prikupljanju političkih poena čak i na to da optuži Hrvatsku za agresiju na BiH, Hrvatsku koja je primila pola milijuna izbjeglica iz Bosne ratne 1992. i 1993., koju on, sam ističe za agenciju Patria, kada kaže da je se te godine obranila Bosna i Hercegovina pa će se obraniti i sada.

Kada već on reagira na „ratno-huškačke“ poruke iz Zagreba u autorskom svojstvu Bože Ljubića kada govori o temi promjene IZ-a, može se i svatko normalan nadovezati pa reći da upravo normalan nitko ne želi nikakav krvavi ishod raspada Bosne iHercegovine. Ovim prostorima je nedavno proteklo i u zemlju utkano previše nevine krvi da bi bilo tko s dušom i moralnom odgovornošću poželio isti scenarij, posebno u političke svrhe. No, ovim prostorima nažalost nevina krv teče često.

No, gospon Komšić zaboravlja da Bosne i Hercegovine ne bi ni bilo da nije Hrvata, počevši od referenduma o jedinstvenoj državi pa preko „Lipanjskih zora“ i prve ratne pobjede, „zora“ koje sebi uporno svojataju neki pripadnici ABIH i neki bošnjački političari. Ne bi ni bilo države da nije bilo odlučnosti u obrani od agresora koji je rat započeo i oslobađajućih akcija u ljeto 1995. kada je i politički svijet odnosno međunarodna zajednica dala zeleno svijetlo da se hrvatske postrojbe iz RH nađu na teritoriju BiH i da ih dočeka časnik ABIH uz olakšavajuću poruku: „Dugo smo vas čekali.“

Govoreći o sadašnjosti, i logika nalaže s jedne strane, ako su trenutno i HDZ BIH i HDZ 1990, trenutno politički suprotne opcije, jedinstvene u stavu da se ne može usvojiti Zakon o izbornim jedinicama i broju mandata, zakon kakav Komšić želi staviti u hitnu proceduru, da s takvim zakonom nešto nije u redu.

I ovdje se ne zna tko je žalosniji ili što je žalosnije. Jesu li žalosniji narodi ove države koji žele živjeti u miru i blagostanju ili političari koji im nisu sposobni to omogućiti pa za ostanak na vlasti koriste sve moguće metode pa tako i one koje upozoravaju na prolijevanje krvi. Političari moraju biti svjesni činjenice da ogromna većina ljudi u ovoj zemlji ne pomišlja na tuđe nego na obranu svoga. I nema puno onih koji će napustiti obranu vlastitog praga da bi za nečije interese otišli u osvajanje tuđega.

A što se tiče promjene IZ-a, Ljubićeve apelacije, odluke Ustavnog suda i nadolazećih izbora, te se stvari rješavaju za diplomatskim okruglim stolom a ne „šamaranjem rukavicom po obrazu“ odnosno pozivom na dvoboj. I treba biti realan. Tako i reći da su Hrvati konstitutivan narod u ovoj državi i prema tome imaju ustavno pravo biranja vlastitih predstavnika u vlasti. No, ni ta činjenica nije dala za pravo ni Boži Ljubiću ni ikome drugome da budu jedini odlučujući faktor u definiranju toga tko je Hrvat i tko smije birati, a s kim šurovati u razbijanju ovakve BiH koja ni danas nije realna niti će biti dok skoro pola teritorija čini ipak potpisana dejtonska RS. Ta tvorevina u kojoj jedino postoji onaj koji gušta i promatra situaciju. Riječ je naravno o Miloradu Dodiku koji je navodno prijatelj „hrvatskog pitanja“ u BiH, koji nema ništa protiv ni trećeg entiteta, kako je nekada znao reći, ali u politički nerealnu tvorevinu kojoj je na čelu nitko ne smije ni pogledati poprijeko.

U ovakvoj situaciji je vrlo lako poplašiti ljude ratnim retorikama, zavaditi, poslati u boj obični puk i nad njihovom prolivenom krvi graditi neke nove projekte krhkih temelja. A u međuvremenu, političke „hadžije su sebi podijelili rejone“ a potencijalni borci za „svetu stvar“, s bilo koje strane, sve masovnije napuštaju ove krajeve. Tko će se to boriti? Svi mi. Za sebe i svoje. Ali gdje i kako, na koji način, zapravo, pitanja su. Odgovori moraju biti nedvosmisleni. Moraju biti koncizni i objasniti ukratko tko što želi i zašto.

Međunarodna zajednica je još jednom pala na ispitu. Tvorci ovakve Bosne i Hercegovine nisu mogli znati kakva će ona biti 22 godine kasnije. Nisu mogli ni sanjati da će prepreka pridruživanju euro-integracijama biti slučajevi „Sejdić-Finci“, upitnik Europske komisije na koji naši političari nisu sposobni dati odgovore i drugi. Ali su mogli pretpostaviti da će političarima iz reda sviju naroda koji su zemlju uništili ekonomski, gospodarski i demografski, ostanak na vlasti biti jedini motiv u prikrivanju pljački, korupcija i drugih počinjenih zala na štetu upravo svih naroda. Taman tu pljačku sakrili novom prolivenom krvlju. Hoće li narodi nasjesti na priču?