Postoje li Biokovo i Gradina u Njemačkoj?

GRUDE - Jedna stara izreka kaže da je svatko kovač svoje sreće. Svi ljudi imaju tu urođenu ljudsku potrebu za srećom, za osjećajem blagostanja koji ispunjava nutrinu bića više nego ijedan drugi. Sama sreća kao osjećaj je relativan pojam i iako bi mu mogli odrediti definiciju, previše je sama sreća kompleksna da bi ju lako mogli objasniti. To je zbog toga što različitim ljudima trebaju različite stvari da bi bili sretni. Ali istinska sreća je svakome ista. Nju imaš kada ostvariš da spokojno ideš spavati i da se sretno ustaješ jutri kada se probudiš.

Nekome je za sreću potrebno manje nego nekim drugim ljudima. Nekima je sreća mir kojega posjeduju u sebi, u duši i srcu, i mir kojega osjećaju oko sebe. Drugima je sreća zdravlje. Vlastito, svojih bližnjih. Sreću čovjek osjeća koji ima obitelj i mogućnost da donese hrane svaki dan za stol, da može školovati potomstvo i da im ništa ne nedostaje.

Druga izreka kaže da je za sreću potrebno dvoje stoga čovjek koji ima životnog suputnika može biti zadovoljan samo zbog te činjenice. Imati u životu nekoga s kim će dijeliti sve osjećaje, i pozitivne i negativne, u dobru i zlu. Ako postoje ljudi koji imaju sve do sada navedeno, mir, zdravlje i zbrinutu obitelj, onda takvi ne trebaju ići u potragu za srećom jer su je iskovali i već je posjeduju.

Ali čovjek ne bi bio čovjek da ne traži uvijek više, u većini slučajeva. No, u globalu je sigurno samo jedno. Sreću ne mogu osjetiti tek vječiti pesimisti koji nikako ne mogu ni u čemu naći ništa pozitivno te psihopati koji svakako ne posjeduju centar u mozgu za osjećaj i ravnodušni su prema svemu. Odnosno, nemaju ni dušu da bi znali što je to ravnodušnost već su lišeni bilo kakvog osjećaja. Kako sreće, tako i patnje, tuge, unutarnje boli s jedne i radosti s druge strane.

Nadohvat ruke

Biokovo nije samo moja planina. Ona je planina mnogih nas. Prvenstveno onih koji žive u Makarskoj, Vrgorcu, Zagvozdu, njih koji su joj nadohvat ruke i ona je njima nadohvat ruke. Ali nije ni samo njihova. Ona je, dakle, i moja. Ona je i moja jer kada sjednem u suton pored cebare, a cebara je napuštena kuća, i bacim pogled prema njoj, svjedoči kako je lijepo vidjeti ju. Jer vidjeti ju uživo znači da netko dolazi pred cebaru, gleda prema Sv. Juri vlastitim očima te ju vidi bez potrebe za fotografijama. Uživo.

To je znak da napuštena kuća neće više biti napuštena, nećemo je zvati cebara ako se okupljamo u njoj i pored nje. A kada opada lišće u jesen, kada ogoli orah ispred kuće, vidjet ćemo i Veliki Šibenik, još jedan od vrhova Biokova. Samo malo udesno zabaciti pogled, vidi se i nešto dalji Sv. Ilija, još jedan njen vrh. A iznad mene, tu su i Gradina i Gomila, čuvarice sela.

To je naprijed Biokovo iz vidnog polja ali i iz perspektive nostalgičara. Veće od mene, jače od mene, sposobnije od mene jer ja sam samo mali čovjek.

Postoji li „Biokovo“ u Njemačkoj? Postoji li u Njemačkoj Gradina i Gomila? Prenesite u Njemačku Biokovo, Gradinu, Gomilu i cebaru, eto i mene gore. Ovako, dušu je nemoguće prenijeti. Bez obzira gdje je tijelo i gdje će završiti, i na koji način će završiti, duša je ovdje, u ovom trenutku, sada kada sjedim i gledam Sv. Juru, i duša je neuništivi dio bića. Ipak sklona bolestima kao i svaki drugi dio opipljivog tijela. Nemojte me tjerati, molim, jer svakako me skora smrt doziva.