RUŽICA ZELJKO: Tko tebe kamenom, ti njega kruhom

LIVNO - Čitam ovih dana ono što meni zapne za mozak... Livno, donacije, kamen, dijaspora, nepravda, stipendije..

O svemu se razgovaram, dopisujem, s nekim prijateljima. Kažu mi, narod je mnogo frustriran. Obrazlažu mi. Ma je li rekoh? Ja nisam?! Ili ja nisam narod? Ili sam ja činila šta jesam od bijesa?! I otišla “privremeno” trbuhom za “udžbenicima i čokoladom”. Kao i mnogi sada.

Malo lijevo od Beča, mjesta gdje me 1970. godine rodila majka, koja je također otišla, jer je vidjela da tu neće biti posla za nju. Kao i mnogi tada. Ali neću ponavljati priče o tome što me već odavno frustrira, neću opet “bacati kamenje” na druge.

Ovaj put gađat ću ih kruhom. Zašto? Nema druge!

Prvo – nitko nije bez mane, pa ni ja. Kako je pisano i najveći pravednik sagriješi 7 puta 77 u danu. Ni ja nisam iznimka. Ali treba imati na umu čini li to čovjek namjerno ili ne namjerno?Svjesno ili nesvjesno? Savjesno ili nesavjesno? Može li popraviti štetu?

Ajmo se zamisliti. Da smo suci? A eto jesmo. Svjesno ili nesvjesno. Gledamo, vidimo, razmišljamo, prosuđujemo, sudimo… Jesmo li tad pravedni suci? Lete li riječi i kamenje?!

Ja sam se ovih dana osjećala izdano, povrjeđeno. Opet,malo… Posegnula sam za riječima, uzvratila. Jako. Zasuli me još jače. Ko zna, da sam bila blizu možda bih i kamenjem. Ko naš Franjo na Borjanu. Noćas razmišljam opet, nije dobro. Kako boli mene, boli i drugoga. I riječ i kamenje..

Ali ne smijem klonuti. Šta bi rekla djeca?! Ne smijemo!!! Pogazili bi vjekovnu žrtvu naših predaka. Šta ćemo ostaviti potomcima?

Već dugo mislim kako da jos kažem nešto svome narodu? Ako me tko i čuje. Ta tko sam opet ja? Obična mala žena na svome putu. Govorili Andrić, Šimić, Bubalo, Buntić i mnogi mudriji i veći rodoljubi od mene. Ali reći ću.

Čupamo se i čerupamo međusobno. Frustrirani smo jedni na druge. Obitelji se razilaze, osuđujemo se međusobno, ko je veći junak. Onaj tko se stisnuo, sve ostavio i otišao ili onaj tko se stiska i bori da ne ode? Šta će biti s nama?

Znam ovo. Nećemo ovako opstati. Primjerom se odgaja, kažu. Pa da probamo tako. Neka g. Borjana kao prava Hrvatica ,Demokratica i Zemljakinja, (čitaj HDZ-ovka), oprosti zemljaku Franji i lijepo ga umjesto kamenom gađa kruhom. Neka ga uhljebi. Jer, u najtežim krizama, nastaju velika djela!!!

Franjo oprosti što te spominjem. Razumjet ćeš ti mene. Ja sam ti. Dijete odraslo bez roditelja. Ja sam tvoja mama, koja je morala otići. Ja sam ti. Gađala sam “kamenjem”. Ja sam tvoja mama, borim se da mi djeca dođu do kruha da ne mole nikoga za isti. Moje je dijete kao tvoj brat već u svijetu, a mojih još četvero djece žive još i obrazuju se u domovini, na svojoj zemlji, u kojoj im već počiva otac, koji je prošao put tvoga oca. Sve zbog “kruha i udžbenika”.

Meni i suprugu su mnogo puta otimali kruh iz ruku. Čitam i tvoju priču. I tvojima su. Vjerujem da ti ni nebi takvoga kruha, ali hajde da vidimo bi li ti ga Borjana dala?! Hoće li te gađati kamenjem ili kruhom?! Moramo se dovijati…

Moramo probati sve metode da se ne poubijamo. Kamenjem ili riječima! Ode ovo predaleko. Nisu nas uništili Turci, fašisti, oni komunisti, pa nećemo se kolektivno valjda “samopoubijat”.

Ajmo biti mudri ko naši stari. Dolijat onima na koje smo frustrirani. Makar smanjiti žrtve. Na primjer. Kažu da je u vrijeme kad su našim prostorima vladali Turci, sa svakom novovjenčanom nevjestom, prvu bračnu noć provodio neki aga. Barbarstvo, u najmanju ruku. Šta mislite koliko bi kamenja i riječi bacili otac, majka, brat ili mladić te djevojke na agu…ali posljedice?!?

Trebalo je sačuvati hladnu i živu glavu. Samo takva rješava probleme. Često sam se zgražala nad tim što sam čula. Onda mi jednom ispričaše kako je naš mudri, vrijedni, provićurni narod tome doskočio. Makar smanjio žrtve.

Po dogovoru sa svojim župnicima, organizirali bi isti dan što više vjenčanja. Tako aga nije mogao provesti noć sa svakom mladom. Znamo otprilike koliko bi najviše mogao moći. Vjerujte mi, mnogo puta, kad bi mi sugovornici rekli da ne vide svjetlo na kraju tunela, meni je svjetlilo kad se ovoga sjetim. Razmislite.

Dobrim dogovorom, svemu se može stati u kraj. Obuzdati bijes, uvažiti drugog, dogovoriti se, “gađati kruhom”. Može malo tvrđim. Dvopekom. Nije pisano kakvim.

Sutra na misu. Tko je za kamen nek ponese jedan i ostavi pred župnim uredom. Tko je za kruh nek ubaci samo “gros” ako ikako može u Kruh svetog Ante. Nek nam nasi župnici kažu koja je hrpa bila veća.

Oprosti Franjo što te spominjem. I oprostite opet sva naša djeco što smo vam često loš primjer.