KOMENTAR DANA: “Crna legija” na bojnom polju Nizny Novgoroda “razoružala” Argentince!

NIZNY NOVGOROD - Hrvatska je punih 20 godina čekala na ponovni prolazak skupnoga dijela natjecanja, te plasman u drugu fazu Svjetskoga prvenstva. Ali tko čeka taj i dočeka. Tako je i Hrvatska dočekala i taj drugi krug izborila na veličanstven način. Pregazivši moćnu Argentinu na čelu s velikim Leom Messijem, koji zadnjih desetak godina nosi epitet najboljega nogometaša svijeta, a mnogi se nerijetko usude ustvrditi i svih vremena. No to nije baš tako, a da nije tako najbolje je pokazala utakmica u Nizny Novgorodu gdje se argentinski "čarobnjak" nije vidio. "Sakrio" se negdje Leo kao kakav dobar sakrivač u igri žmurke.

Ovo je za njega jedna uistinu silno velika pljuska, jer i kada zakaže kao što je bio slučaj ovom prilikom ne možete mu osporiti svu igračku genijalnost koju posjeduje, ne možete ga ne svrstati u red najvećih, ali reći kako je najveći ipak je grijeh. Prvenstveno grijeh prema Peleu i Maradoni. Grijeh iz razloga što njih dvojica na velikim natjecanjima nikada nisu odigrali tako lošu jednu utakmicu kao što je Messi odigrao ovu s Hrvatskom. Ma nije ni Zidane nikada u jednoj važnoj utakmici tako loše djelovao. Ni Modrić. Pogotovo on.

Luka i Rakitić su ovoga puta oteli slavu slavnom “Gaučosu”. Rakitić je upravo u ovoj utakmici pokazao koliko nedostaje u Messijevoj igri kada ga ovaj ima sebi iza leđa. A još ako ga ima protiv sebe e to je već nenadoknadiva šteta. Pa što mislite što je Rakitić zadnjih sezona igrač s najviše zabilježenih nastupa u dresu Barcelone? Što Messi gazdama kluba ne dozvoljava da ga prodaju? Što uvijek od trenera traži da “Raketa” bude dijelom početnih postava? Što jedan briljantni znalac Coutinho nakon dolaska na Camp Nou mora grijati klupu pored Rakitića? Pa zna Messi da je Coutinho netko dosta njemu nalik, netko tko ga podsjeća na “onog” Neymara, netko tko bi jednoga dana mogao oteti njegovu slavu, netko tko u momčadi ne bi njemu čuvao leđa, toliki prostor pokrivao i toliku kilometražu imao po utakmici kao što ima hrvatski “plavi anđeo”.

Žalosno je bilo gledati tog genijalca kako je nemoćan u srazu s Hrvatima, pa iako mnogi s pravom krive argentinskoga izbornika Jorge Sampaolija za loš odabir igrača (izostavljanje Pastorea, Icardija i nekih drugih), kao i njihovu startnu postavu postavlja se pitanje zašto taj Messi sam nije u stanju pokušati nešto značajnije napraviti, jer ako je najbolji zašto toliko ovisi od drugih? Sampaoli za vrijeme ove utakmice jeste djelovao kao kakav čudak, još kada je skinuo onaj sako, ali taj isti Sampaoli je prije tri godine bio prvak Južne Amerike s Čileom, a Čileanaca sada uopće nema na smotri najboljih svjetskih reprezentacija! Dakle, ne može mu se osporiti da je zalutao na argentinsku klupu, premda toliko upitnika ima oko njega i njegovim postavkama, no tim analizama neka se više brinu Argentinci.

Možda za početak da se upitaju što su im igrači fizički inferiorni u odnosu na Hrvatsku, pa za vrijeme utakmice od svih Argentinaca najviše zapravo pretrči upravo Sampaoli tamo uz aut crtu! Hrvati su pak s druge strane i u tom dijelu ponajviše pokazali od svih reprezentacija, a to je znak da su prava momčad, klapa koja itekako dobro “klapa”, svjesni svojih velikih mogućnosti, pa samim time i željni velikoga rezultata. Nakon ovih uvodnih predstava i dviju velikih pobjeda s još više samopouzdanja koračaju prema tom svom cilju. Onaj primarni – plasman u drugu fazu natjecanja, ostvarili su lakše od očekivanoga, a što se tiče tog drugoga pa samo im je nebo granica.

A zahvaljujući nebesima konačno su dobili i pravoga izbornika, koji je već u onim utakmicama dodatnih kvalifikacija s Grcima, kao i u onom dvoboj s Ukrajincima dokazao svoju perspektivnost, a sada kao što vidimo iz priloženoga, ne samo kroz ove dvije utakmice, već općenitom atmosferom unutar momčadi i oko nje, te potezima koje vuče, i istinsko stručno umijeće.

Modrić i Rakitić su dvije istinske nogometne veličine za koje su nam mnogi naši “stručnjaci” proteklih godina sugerirali kako teško mogu na pravi način djelovati u istoj momčadi, no Dalić je dokazao kako mogu i to je najveći dobitak, kada od najboljih izvlačiš ono najbolje. Baš kao što i od Mandžukića izvlači i u polju napada, a po potrebi i u obrambenim zadacima, iako je s Mandžom tu kudikamo lakše budući da je nešto drugačiji profil igrača, a koji je sličnu ulogu sjajno koristio još i u Atleticu iz Madrida, a da i ne spominjemo razdoblje koje u Torinu provodi kao igrač najboljeg talijanskog kluba, velikoga Juventusa.

Dalić je pogodio ne samo u slučaju Modrića i Rakitića već i u slučaju Perišića i Rebića, jer se ranije vodila diskusija koji je od njih dvojice bolji na tom lijevom krilu, međutim Dalić je dokazao kako su odlični i jedan i drugi, te da mogu istovremeno igrati u momčadi, jedan na jednoj, a drugi na drugoj strani, te tijekom susreta mijenjati pozicije stvarajući na taj način dodatnu pomutnju u suparničkim redovima. Rebić je unio toliko potrebnu živost, iako katkad, kao u prvom poluvremenu ove utakmice, zna biti prežestok, a što se ponekad obije o glavu, no takav je kakav jeste, kao nekoć onaj Nijemac Hans-Peter Briegel, jer momak “razgrće” sve oko sebe, ali da je istinski dobitak za momčad nema sumnje.

U toj veznoj liniji veliku utakmicu protiv Argentine odigrao je i Marcelo Brozović, već iskusan reprezentativac, igrač koji je još u ranoj mladosti iskazivao neslućene mogućnosti, te koji je idealan za specijalne zadatke, baš kao i Milan Badelj, koji još nije dobio priliku na ovom Mundijalu, ali dobit će je sigurno, pa vjerujemo da ćemo narednih dana i o njegovim izvedbama pisati u hvalospjevima.

Andrej Kramarić je uz Mandžukića prva napadačka opcija i on iz utakmice u utakmicu potvrđuje zašto je to tako, ne samo golovima, već i mnoštvom drugih zadataka što ih gotovo besprijekorno obavi. Marko Pjaca se također vratio u reprezentaciju nakon problema s ozljedama i u nastavku Prvenstva također može “dati ruke”, baš kao što je Mateo Kovačić već dao u ovoj utakmici gdje je kao kruna odlično odrađene minutaže stigla i asistencija za onaj treći gol, za potvrdu argentinskoga poniženja, pa ukoliko ste upratili po završetku utakmice prilikom slavlja s hrvatskim navijačima na tribini stadiona u Nizny Novgorodu i jedan dječačić u argentinskom dresu, koji se zatekao u blizini, zagrlio je “Raketu”, valjda shvativši da je tu večer Ivan “oteo” onu “glavnu ulogu” koja je obično namijenjena njegovom velikom prijatelju Messiju. Djeca su najiskrenija bića na svijetu, a taj zagrljaj argentinskoga dječačića zapravo je i najbolji komentar ovog dvoboja.

Argentinci su u drugom poluvremenu utakmice podsjećali na Saudijsku Arabiju iz njihove utakmice s Rusijom na otvaranju Mundijala, no za razliku od Argentinaca Saudijci znaju biti veliki i u porazu. “Gaučosi” nisu takvi. Oni su prepotentni i prljavi. Sjetite se samo poteza Otamendija ili onog Mezze? I da nam je znati dragi Mezza tko li je tebi za upad u reprezentaciju veza? Kao da si preko neke od vladajućih političkih stranaka u BiH upao na radno mjesto u neko od ovdašnjih javnih poduzeća!

Ali dobro, kao što rekosmo u uvodnom dijelu ovoga komentara to je argentinska briga, dok nas prvenstveno zanimaju “Vatreni” ili kako ih sada lijepo možemo nazvati “Crna legija” (i nije to nikakva asocijacija na nekakve pojave iz minulih vremena nego eto onako zbog boje novih dresova, te djelovanja na travnjaku gdje stvarno izgledaju kao kakva prava vojna legija). Jer, ako i probije protivnik prvi, eventualno i drugi obrambeni blok na kraju ga dočeka poker neprobojnih – Šime, Dejan, Domagoj, te još jedan Ivan. Onaj koji je godinama bio najosporavaniji – Strinić, a u kojeg izbornik toliko vjeruje i koji sve to s kamatama vraća, barem što se tiče ovih utakmica s Nigerijcima i Argentincima.

Dejan Lovren je na klupskoj razini postao ponajbolji stoper svijeta uz Sergia Ramosa, a kada i u reprezentaciji na suigrače, odnosno momčad, prenese sve te pozitivne odlike onda su svi oni toliko čvršći i pouzdaniji da je milina gledati tu zadnju liniju, ono kao nekoć Štimca i Bilića na stoperskim pozicijama, a Jarnija i Stanića na bokovima. Ova dvojica potonjih jesu bila nešto više napadački orijentirani, no ipak se štošta u nogometu promijenilo tijekom ova zadnja dva desetljeća, pa bočni igrači sada imaju kudikamo više obrambenih zadataka nego što napadaju ka suparničkom golu, iako i toga ima, a možda s vremenom bude i više.

Ali što je jako važno i ta zadnja linija ima i više nego pristojne zamjene na klupi, pa eto tako u ovoj završnici susreta uđe Vedran Ćorluka i upisa svoj stoti reprezentativni nastup. I to je za svaku pohvalu, jer stručni stožer na čelu s izbornikom i na takvim primjerima pokazuje koliko ima takta za svaki detalj, sitnicu, iako i nije baš sitnica tih “Čarlijevih” stotinu reprezentativnih nastupa. Baš kao što će ih u budućnosti biti, iskreno se nadamo, kada je u pitanju Duje Ćaleta-Car, koji za sada poput Ćorluke vreba priliku iz prikrajka, a koji toliko obećava i ima sve predispozicije da jednoga dana postane reprezentativni “car”!

I na kraju eto nas i kod vratara, našeg “Sube”, koji nije primio gola u ova dva uvodna nastupa, a hvala Bogu nije ni imao nekog pretjeranog posla, premda je besprijekorno obavio to što je imao, a što je u konačnici također od važnog psihološkog značaja, jer ako vratar nije dovoljno čvrsta karika puno “labavije” djeluje i ostatak tih obrambenih redova, lanac lakše puca,no kada znate da je iza vas zadnjih godina najbolji vratar Francuske i ponajbolji u Europi sve je ipak puno lakše. A ni njegova zamjena nije za “baciti”. Što Robet Prosinečki reče “Pa kad pogledaš na klupu njihovu ti tu imaš šta za vidjeti, ta klupa pršti od kvalitete”! I da, to je jedan od pravih komentara, a “Veliki žuti” kao pravi nogometni znalac to itekako kuži. No, što je najvažnije odlično sve kuži i reprezentativna struka na čelu sa Zlatkom Dalićem, te kroz svaku novu utakmicu nečim novim impresioniraju, dakako u pozitivnom pogledu, pa možemo samo poželjeti da se tako i nastavi tijekom ove ruske turneje.