Ako se ne mora SAD ispričati, zašto bi Srbija?

ZAGREB - Ma žao čovjeku bude kada vidi kolike je ljude glad i neimaština tjerala sa svojih ognjišta. Kroz povijest su brojni ljudi kroz migracijske procese mijenjali svoje domove sa stranim svijetom, uvijek je toga bilo i bit će, neke tjera posao i želja a najviše njih su odlazili trbuhom za kruhom preko planina i oceana, u nepoznato, tamo gdje im potomci druge, treće generacije, stvaraju nove domove u novoj domovini, a o onoj staroj i izvornoj su mogli čuti od djedova, posjetiti ih katkad. Hrvati su među narodima koji su najviše iseljavali.

Malo je zemalja na svijetu gdje nema Hrvata ili potomaka Hrvata koji su se u potpunosti asimilirali u društvo u kojem se nalaze. Ta činjenica je tim fascinantnija kada znamo koliko je Hrvata zapravo u Hrvatskoj. Ima još država koje brojnošću nemaju veliko stanovništvo a imaju veliki broj iseljenika, čak u nekim slučajevima mnogostruko više nego u matici zemlji. No brojni su ostali svjesni tko su i što su te to s ponosom ističu. Dovoljno bi, primjerice, bilo vidjeti koliko ljudi na dan svetog Patrika u SAD-u šeće s jednom od oznaka irskog naroda, barem sa zelenom kravatom, i dokazuje se da taj narod ima višestruko više iseljenika nego stanovnika u matičnoj zemlji. Toga nisu imuni ni svi narodi Balkana, Baltika, Armenci su u istom društvu, i brojni drugi koji u odnosu na broj stanovnika imaju isto ili više iseljenika.

Hrvati su, da, pri vrhu. Južna i Sjeverna Amerika, Njemačka, Australija… svugdje žive potomci iseljenih krajem 19. stoljeća, između dva velika rata, poslije Drugog svjetskog, a i danas im se pridružuju novi naraštaji. No, Hrvati Bosne i Hercegovine i Hrvati koji žive u Srbiji, tu su bili i trebali bi biti normalna pojava. Nisu došli na ove prostore jučer. Odavno su se smjestili na sunce i krš Hercegovačkog kamenjara, uz obale brojnih rijeka Bosne, podno planina, i na bogate ravnice Vojvodine.

Ali danas je otrov zavladao među narodima koji su vjekovima živjeli u višenacionalnim sredinama i zajednicama. Manjina koja je nekada bila većina više nema prava koja je imala. Štoviše, među njima vlada strah od isticanja vlastitih simbola koje je ne tako davno mogao javno pokazati predak. Tako se danas osjećaju Hrvati Vojvodine, pokrajine u kojoj žive od vremena dokle ne seže sjećanje. Ali svake godine se u vrijeme obilježavanja ratnih obljetnica u Hrvatskoj, ti ljudi osjete ugroženi.

Istina je da je i u Oluji bilo zločina počinjenih od strane Hrvata prema Srbima. No, istina je i to da ti zločini nisu bili dijelom organiziranog progona Srba. Ona je bila akcija oslobođenja vlastitih teritorija pod davno utvrđenim granicama. Presuda suda u Haagu kojom se oslobađaju Gotovina i drugi generali kao predvodnici vojne akcije planirane od državnog vrha uz odobravanje međunarodne zajednice, tome svjedoči u prilog. A svi bi voljeli od te i ostalih presuda u Haagu kao primjer uzeti samo one koje im odgovaraju. Povratak Srba u Hrvatsku i obnova njihovih ognjišta također ide u prilog spomenutoj tezi. Prava koja imaju preko SNV-a isto tako.

Što to znači Hrvatima Vojvodine? Oni nemaju ni približna prava koje imaju Srbi u Hrvatskoj. Bez obzira na broj Srba u Hrvatskoj, oni koji su ostali i povratnici imaju osjetno veća prava, ili barem ista, nego bilo koja druga nacionalna manjina bilo gdje na svijetu. Ni Hrvati Gradišća nemaju veća. A Hrvate Vojvodine smišljenim potezima srbijanske vlasti stalno podsjećaju gdje su i na čijem. Od nekadašnje autonomije je Vojvodina postala mjesto konstantnog okupljanja Srba da ne bi slučajno netko pozvao sjećanje na to kako je nekada bilo. To osjete i Mađari Vojvodine a kamoli Hrvati. Nelagodu Hrvata u Vojvodini ističe i Tomislav Žigmanov, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, i kaže da se ponovno zbog Oluje rasplamsalo snažno antihrvatsko raspoloženje. Kao da ga je malo bilo za vrijeme rata i progona Hrvata Vojvodine. A Hrvati Vojvodine još čekaju, i možda nikada neće dočekati, da progovore o vlastitim stradanjima. Eto, predsjednik DSHV-a je to izjavio javno na društvenoj mreži i nije mu, neka je zastupnik u srbijanskom parlamentu, zgodno.

Zbog toga je primjereno da svi Hrvati suosjećaju s njima. U čemu je problem? Ako se prizna s jedne strane da je bilo stradanja Srba u Hrvatskoj, zašto se ne smije to javno reći u drugom smjeru? Zašto to ne prizna srpski državni vrh? Zašto uvijek i iznova ističu tezu da su samo oni žrtve, od pamtivijeka do zanavijek? To je licemjerno. To je kao kada predsjednik SAD-a obiđe Hiroshimu i Nagasaki ali se nikada ne ispriča za atomske bombe. Pa kada ne moraju Amerikanci, zašto bi se Srbi ispričali za progone?

Ne možeš iz povijesti uzeti samo ono što ti odgovara. Nije rat počeo 1995. Ni Srbi nisu ni približno nevini za zlodjela koja su činili u ime otadžbine. A nisu ni strahote prestale s tom godinom. Da jesu, Hrvati Vojvodine bi imali ista prava kao Srbi Hrvatske. I neka imaju. Svi koji su živjeli tu, trebaju biti svoji na svome. Pedeset tisuća ljudi prije mjesec dana u Frankfurtu na Majni je slobodno hodalo sa Hrvatskim obilježjima, a tek su jučer, što se kaže, došli tamo. Stoljećima žive Hrvati u Vojvodini. Pa što onda?