EKSKLUZIVNO ZA DNEVNO: Hercegovac Anton Kikaš želi “Vatrene” dovesti među američke Hrvate

ZAGREB - U Zagrebu i Osijeku će uskoro biti promocije filma – Hrvatske sportske legende – u produkciji Antona Kikaša i pod redateljskom palcim Jakova Sedlara. U Zagrebu je promocija 6. lipnja u 19.30 sati u Cinestar Branimir centru, a dan kasnije u Osijeku u 19 sati u kinu Urania.

Intrigira producent kuće Anton Kikaš, pa smo napravili intervju s tim Kanađaninom i Hrvatom, koji je za našu javnost, koja se nije bavila dijasporom, saznala 1991. godine kada ga je uhitila JNA zbog distribucije oružja za tada skromnu Hrvatsku vojsku.

Kada se u ljeto 1991. godine nad Hrvatskom nadvila avet rata, Kikaš je odlučio pomoći Domovini i svome narodu, koji se nije imao čime braniti od velikosrpskog agresora. Uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, stavljajući život na kocku, zrakoplovom iz Južnoafričke Republike dopremio je avionom Boeing 707 oružje u zagrebačku zračnu luku, koje je bivša jugoarmija prisilno zaplijenila. Njega su pod torturom odveli u vojni zatvor u Beograd, gdje je tri mjeseca odležao u samici, da bi nakon toga bio razmijenjen za uhićenoga generala jugoarmije Milana Aksentijevića.

Anton Kikaš rođen je u predvečerje Drugoga svjetskog rata. Iako je po ocu podrijetlom iz Međugorja, već dugo godina u svijetu poznatog svetišta, djetinjstvo je proveo u bosanskom gradiću Kaknju. S trinaest godina odlazi u Sarajevo gdje je sa sedamnaest godina završio Geodetsku tehničku školu, a u Zagrebu Geodetski fakultet, 1967. Samo godinu dana kasnije dolazi u Toronto, gdje već više od 35 godina ima svoju projektnu tvrtku za projektiranje novih naselja, a bavi se urbanizmom, građevinom i geodezijom.

Od samog dolaska u Toronto Kikaš se uključio u aktivnu hrvatsku zajednicu i radio na promicanju istine o Hrvatskoj i njenoj povijesti, kulturi i športu. Još davne 1982. godine poklonio je šampionskom nogometnom klubu “Dinamo” turneju u Kanadi i Americi, a bio je i organizator gostovanja Hrvatskog narodnog kazališta, hrvatskih glazbenika, projekcije velikog broja hrvatskih filmova, što čini i danas. Kada se u ljeto 1991. godine nad Hrvatskom nadvila avet rata, Kikaš je odlučio pomoći domovini i svome narodu, koji se nije imao čime braniti od agresora. Uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, stavljajući život na kocku, zrakoplovom iz Južne Afrike dopremio je oružje na aerodrom u Zagreb, koje je bivša jugo-armija zaplijenila, a njega pod torturom odvela u vojni zatvor u Beograd, gdje je tri mjeseca odležao u samici, da bi nakon toga bio zamijenjen za uhićenoga generala jugo-armije. Neke od njegovih pjesama motivirani su tim zbivanjima.

Anton Kikaš je dobio priznanje i medalju od zastupnika britanske Kraljice, guvernera Kanade, za svoj doprinos prosperitetu Kanade, a Etnički tisak Kanade proglasio ga je Čovjekom godine 1992. Bio je član Savjetodavnog odbora za pripremu nastavnog programa jednog Sveučilišta i jednog koledža u Torontu. Također je bio član užeg vijeća Olimpiskog odbora u Torontu. Aktivno je sudjelovao u nekoliko predizbornih kampanja za federalni i provincijski parlament Kanade. U svibnju 1991. bio je osnivač prvog “Kiwanis” kluba u Hrvatskoj, te u svijetu poznate dobrotvorne organizacije.

Udruga branitelja, invalida i udovica domovinskog rata Podravke dodjelila mu je Veliku zlatnu plaketu, kao simbolu hrvatske borbe za slobodu i u stvaranju neovisne i slobodne Republike Hrvatske.

Od samoga dolaska u Toronto Kikaš se aktivno uključio u hrvatsku zajednicu i radio na promicanju istine o Hrvatskoj i njezinoj povijesti, kulturi i sportu. Još davne 1982. godine organizirao je gostovanje šampionskog Dinama, promovirao nogometne utakmice u Los Angelesu, kao i gostovanja Hrvatskog narodnog kazališta, hrvatskih glazbenika, projekcije velikog broja hrvatskih filmova, predavanja i promocije novih knjiga uglednih osoba iz Domovine, a to čini i danas. Također je organizirao i vodio nekoliko banketa za prikupljanje novca, a i sam darovao pozamašne svote za gradnju hrvatskih crkava, uključujući i izgradnju nove velebne crkve Kraljice Mira u Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta, te Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Na samo dva banketa 1987. i 1989. godine organizirao je i prikupio milijun dolara, što je bio preduvjet za otvaranje Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo, u blizini Toronta, koja uspješno djeluje već više od dvadeset i sedam godina.

Financijski je pomagao realizaciju tridesetak filmova Jakova Sedlara, između ostalih Hrvatska sakralna umjetnost, Gospa, Kardinal Stepinac – mučenik i film Enigma Mimara – o životu i radu velikog kolekcionara umjetnina Ante Topića Mimare, kojemu je bio i producent. Uskoro izlazi još jedan dokumentarac 100 godina hrvatskoga sporta kojem je Anton Kikaš također koproducent. Omogućio je i izdavanje više knjiga na engleskom jeziku: Two Thousand Years of Writing in Croatia, kao i knjiga pjesama Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka.

On je i pjesnik, a neke od njegovih pjesama motivirane su tim zbivanjima. Za svoj doprinos Kanadi Kikaš je 2012. godine dobio prestižno odličje The Diamond Jubilee Medal of Queen Elizabeth II / Dijamantnu jubilarnu medalju Kraljice Elizabete II., u povodu šezdesete obljetnice njezina stupanja na prijestolje. Godine 1992. povodom 125. obljetnice Konfederacije Kanade dobio je priznanje i medalju od zastupnika britanske Kraljice, Guvernera Kanade, za svoj veliki doprinos prosperitetu Kanade, a Vijeće Etničkoga tiska Kanade proglasilo ga je Čovjekom godine 1992. Bio je član Savjetodavnoga odbora za pripremu nastavnoga programa jednoga Sveučilišta i jednoga koledža u Torontu.

Premijera njegova filma „Nisam se bojao umrijeti“ u Zagrebu u listopadu 2016. godine, uz nazočnost blizu tisuću gledatelja, nastavljena je turnejom u još devet gradova od Vukovara do Međugorja, a pune dvorane i turneja bile su i medijski popraćene. Zbog poziva i interesa turneja predstavljanja filma se nastavlja početkom 2017. godine na sjevernoameričkom kontinentu, Europi, Australiji i Argentini.

Kao Kanađanin od prvog je dana odlučan u želji da obogati kanadski kulturni, sportski i poslovni spektar, a posjeduje vrhunski stupanj suosjećanja i predanosti drugima što pokazuje na nesebičan, altruističan i skroman način. U isto vrijeme, iako udaljen sedam tisuća kilometara od domovine Hrvatske, u njegovu biću spojila su se dva ozračja, dva podneblja, ono iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te ono iz Kanade koja su integralno protkana u jednu cjelinu i koja su ga, kako on voli reći, neizmjerno obogatila. Ponosan je na svoj hrvatski narod što se najbolje oslikava u njegovim stihovima, koje je napisao dan nakon Oluje: Sve do neba nek se čuje neka svijetom odjekuje: „Hrvatska je samo jedna nema zlata tako vrijedna“ Anton Kikaš uspješan je poslovni čovjek, istinski domoljub, filantrop, junak Domovinskog rata i pjesnik. On Hrvatsku nosi i osjeća duboko u svojem biću i kud god da krene s njim je Hrvatska.

Razgovarati s njime je pravi doživljaj.

Gospodine Antone, već ste radili jedan film s Jakovom Sedlarom. Otkud vam povod za potpomognete za još jedan film, o povijesti hrvatskog sporta?

“Prije svega ovaj film Hrvatske sportske legende je prvi film uopće koji na jednome mjestu cjelovito iznosi i prikazuje najslavnije hrvatske sportaše u povijesti kao i hrvatske momčadi koje su diljem svijeta pronijeli slavu Lijepe Naše, u periodu od 120 godina. S Jakovom Sedlarom surađujem još od 1987. godine i financijski sam pomogao realizaciju više od tridesetak njegovih filmova, a u nekima kao u ovom filmu sam bio i producent. Povod za ovaj film je činjenica da je ovo povijesni film, a kada je Jakov prije par godina, zatražio financijsku pomoć od tadašnjeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, ministar mu je pismeno odgovorio da nemaju novaca. A par drugih ustanova i institucija kojima se obratio, nisu mu ni odgovorili. Upravo, ove činjenice bile su moja motivacija i nije bilo dvojbe da ovaj film mora ugledati svijetlost dana, jer kroz njega, promovirat ćemo i potvrditi da je Hrvatska u sportu svjetska velesila”.

Pratite li uopće sport i koji su vaši sportski miljenici?

“Pored bezbroj poslovnih i inih aktivnosti, uključujući i već šestu godinu vođenja i uređivanja hrvatskog televizijskog programa CROATICA TV, cijeli život sam u sportu. Još davne 1982., doveo sam naš Dinamo i škotski Celtic i organizirao turnir ovdje u Torontu. Slijedeće dvije godine, promovirao sam i organizirao utakmice u Los Angelesu, a 1988. bio sam predsjednik nogometnog kluba Toronto Croatia, jednog od najstarijih i najtrofejnijih klubova u dijaspori. Prošle godine, na svjetskom prvenstvu u Rusiji bio sam dva puta, a nakon toga u Španjolskoj na utakmici reprezentacije. Za mene su svi naši sportaši miljenici i divim se svakom njihovom uspjehu, a ujedno to promoviram i na mom televizijskom programu.

U Osijeku i Zagrebu su svečane promocije, dolazite li na njih i kako se osjećate u zemlji zbog koje ste riskirali život a neki vas vas pogrdno nazivaju švercerom oružja?

“Naravno, da ću kao producent filma biti nazočan na svečanoj premijeri u Zagrebu i dan kasnije u Osijeku, 6. i 7. lipnja, a onda sljedećeg dana i na utakmici reprezentacije protiv Walesa. Ovo će biti moj četvrti dolazak u Lijepu Našu u posljednjih devet mjeseci, što samo po sebi govori kako se lijepo osjećam, kao da nikad nisam ni otišao, a bilo je to prije 50 godina.

Navikao sam na komentare tih ljudskih ništarija, koji me pokušavaju obeshrabriti u mojoj tko zna kojoj misiji promoviranja istine o Hrvatskoj, a ne znaju da mi to uistinu daje još veći naboj, jer u mojem biću, stalno je protkan ponos i inat. O autoru, koji je prije dva tjedna moju domoljubnu misiju 1991. dovoza oružja i pomoći, od agresora napadnutoj nam domovini Hrvatskoj, nazvao švercerskom, moj odgovor je: neka samo pogleda 40-ak komentara ispod članka u kojima su ga nazivali najpogrdnijim riječima, a meni odali najljepše pohvale, na čemu se zahvaljujem. Jednom riječju, dobio je divan „poklon“, koji ga je dobro oslikao, a zapisan je za sva vremena, što je upravo i zaslužio”.

Hrvatska zajednica u Kanadi je silno jaka, ne mislite li da bi bilo zgodno da nogmetna reprezentacije dođe na turneju po sjevernoameričkom kontinentu?

“Dolazak naših Vatrenih, među jake hrvatske zajednice Amerike i Kanade, bio bi najljepši dar nama iseljenim Hrvatima, a napose mladima, rođenim ovdje. Ja bi bi o najsretniji čovjek da se to dogodi, ma ne samo ja nego i deseci tisuća ljudi koji žive na sjevernoameričkom kontinentu.

Kako gledate na političku situaciju u zemlji, jeste li zadovoljni kako se Hrvatska razvija?

“Naravno da nisam zadovoljan, kao ni svi u Hrvatskoj. Znamo da može i mora biti bolje, jer naši potencijali u svakom spektru društva su ogromni. Mora se svako truditi da bude bolje, trudim se i ja, imamo svoju zajednicu i državu i valja je uređivati. Neka svi daju sve od sebe pa ćete vidjeti”…

Može li se zaključiti kako je vaš rad za dobrobit Hrvatske nekako podcijenjen, omalovažavan?

“Ja sam toliko aktivan na promociji Hrvatske, u svim segmentima, uključujući i turizam, da nemam vremena o tome ni razmišljati. A moj životni moto je uvijek bio: „res non verba-djela, a ne riječi“.

Kako biste glede današnje situacije, ocijenili duh i raspoloženje hrvatske dijaspore?

“Hrvatska dijaspora je oduvijek pokazivala da unatoč udaljenosti, Domovina nam leži u srcu i da su uvijek spremni pomoći. Samo je ključno pitanje, da li druga strana na tom polju čini ono što bi morala djelima činiti, a ne samo riječima. Dijaspora ne smije biti ni zanemarena ni favorizirana, mora joj se samo dati mjesto u hrvatskom društvenom životu”.

Koja ja vaša vizija Hrvatske?

“Ja skoro cijeli život sanjam, a to često i govorim, Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja to i zaslužuje kroz svoju 14-stoljetnu povijest. Sanjam Lijepu Našu, kao što smo je svi sanjali 15. siječnja 1992., kada je proglašena i priznata kao neovisna i suverena država. Sad je imamo, sad je gradimo. Nema ti filozofije, rad i dobra volja nam j epotrebna.

Koje projekte još mislite poticati?

“Lista novih projekata je već dugačka i treba samo odabrati one najvažnije.Projekte teba pomno odabrati, jer gubitak vremena ispadne neoprostiv. Čovjek može živjeti samo24 a ne stotinjak sati na dan”

Možda smo još nešto zaboravili prije promocija filma, slobodno nam recite?

“Nadam se da će nam se mnogi sadašnji i bivši sportaši odazvati na promociju filma, a ukoliko ih nismo uspjeli kontaktirati molimo da se jave na e-mail: [email protected]”.