I komunističkoj diktaturi je potrebna revizija koja će je prikazati zlom

MOSTAR - Političko-ideološki lijeve a u duhovnom smislu komunističke struje u Hrvatskoj uporno upozoravaju na revizionizam NDH od strane nekih desnih struja, na ponovno tumačenje značenja te države za Hrvate kao i na umanjivanje zla koje je ona nosila jer je bila u vezi s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom. U posljednje vrijeme Ivo Josipović prednjači za kormilom i svira davno prokušane note kao vrstan muzičar naučen u bivšem sistemu promovirati samo jedan pravac tumačenja povijesti i to onaj kojeg su pisali Tito i partizani, odnosno NOB, CK Jugoslavije i druge jugo-komunističke instance koje su kao pobjednička strana u ratu mogle stvoriti sasvim novu povijest i istinu.

Prije Ive Josipovića su to revnije činili, a i danas mu u isto vrijeme pomažu, drugi lijevo orijentirani zadojeni komunisti ili prikriveni četnici poput Nenada Stazića i Milorada Pupovca iz političkog miljea, Olivera Frljića ispred kulturnog uz pomoć vrsne vulgarne komentatorice Vedrane Rudan, indeksa ispred medijskog, a Tvrtko Jakovina je kao povjesničar potreban dati stručni sud, posebno onda kada treba detaljno opisivati vrijeme i mjesto ustaških zločina, a u svemu ostalome ostavlja dojam subjektivnog i ideološki zadojenog mrzitelja nacionalno osviještenog Hrvatstva koje je izborilo državu na temeljima Domovinskog rata kojim je stvorena slobodna i samostalna Hrvatska a ne ZAVNOH-a kojim je stvorena socijalistička i federativna zarobljena republika. Kardinala Stepinca svi oni, kao i drugi im istomišljenici, vide kao suradnika NDH iako mu nije dokazano da je bio Pavelićev igrač ai crkvaopćenito je svima njima nepoželjna u širem društvenom kontekstu.

Vrijeme koje je prošlo od nastanka Titove Jugoslavije do njenog propadanja, tih 45 godina, bilo je sasvim dovoljno da se u narodima stvori samo jedna, njihova istina koja u isto vrijeme prikazuje NDH kao paradržavu ovisnu o Hitlerovoj Njemačkoj i okupatorsku tvorevinu koja je hrvatske teritorije predala Italiji, a Jugoslaviju kao oslobođenje koje je pobijedilo da bi svi narodi i narodnosti mogli živjeti u miru i prosperitetu. NDH nije bila bezgrešna država. Njene vojske s naglaskom na ustaše jesu činile zločine. Stradalo je dosta pripadnika drugih nacionalnosti i Hrvata koji su u toj državi vidjeli okupatorsku tvorevinu. S politikom su surađivali i određeni pripadnici klera. U njoj si morao biti podoban ili šutjeti da bi preživio, a Gestapo je slušao sve. I sve to stoji.I to i da je Rijeka prije nastanka ustaša predana Italiji.

No, kakva je bila Jugoslavija i je li njoj potreban revizionistički pristup? Jugoslavija je bila idealna za jugoslavenske komuniste zadojene ideologijom Marxa i Engelsa. A što je sa Hrvatskim komunistima? Nije moguće da su Andriju Hebranga ubili domobrani ili ustaše. Ubili su ga, i to mučki, dojučerašnji suborci jer se borio za hrvatske interese i za višestranačje, za nepostojanje diktature, za seljaka kojemu je oduzeta zemlja ili bi se borio za nj da je stigao. Trebalo je ušutkati vjeru i vjernike, kardinalu Stepincu je na suđenju smješteno a svim svjedocima u njegovu korist je zabranjeno svjedočenje. Kakva je Jugoslavija bila govori nam i to da su dojučerašnji suborci jedni druge provodili do Golog otoka nakon što je Staljin odjednom postao neprijatelj a svi koji su bili osumnjičeni za suradnju s KP SSSR-a bili su bez suđenja likvidirani ili zatvarani. Nije više postojao Gestapo ali su zato UDBA i OZNA bili rašireni u sve sfere društva pa čak i u inozemstvu te nikada njihovi zločini i zločinci neće biti svi razjašnjeni i privedeni pravdi.

Jugoslavija je bila, bez ikakvih dvojbi, diktatorska tvorevina a Tito je koristio geografsko – politički položaj pa koketirao i sa zapadom i sa istokom. Koliko je bila strateški važna vanjskim silama svjedoči i to da su i Njemačka i Italija i brojne druge zapadne zemlje i organizacije bile za njeno očuvanje a priznale su Hrvatsku tek kada su morale a ne zato što su to željele jer da su to željele, ne bi uveli embargo na uvoz oružja i ne bi pustili srbo-četničkoorgijanje po hrvatskim gradovima. Taj položaj i značenje Jugoslavije je stoga također moguć predmet povijesne političke revizije, i njeno značenje je doprinijelo tome da se njeni diktatorski zločini previde u međunarodnim okvirima. Podsjećamo, tek je se nedavno u Njemačkoj sudilo udbaškim zločincima za ubojstva koja su se dogodila prije skoro 40 godina a, vidi kurioziteta, žrtva je bio Stjepan Đureković, nekadašnji partizan koji je kao gospodarstvenik i ekonomist uvidio krah Jugoslavije i njeno iskorištavanje hrvatskih resursa. Dakle, o ubojstvima i nestancima ljudi poput Brune Bušićai Stjepana Crnogorca te o njihovim rasvjetljivanjima možemo samo sanjati, a čak i onda kada se pojave istražitelji kao što je Roman Leljak koji pronađe odgovorne za nestanak i likvidaciju Crnogorca, pravda je opet iz nekog razloga nedostižna.

Isto kao što je nedostižna pravda za sve krvnike Hude jame i ostalih stratišta Hrvata i drugih naroda koji nisu viđeni kao podobni u tadašnjoj novoj komunističkoj tvorevini i čije je sjeme trebalo zatrti, a Bleiburg i Križni put su idealan primjer koliko je bila proračunata i osvetoljubiva ta Jugoslavija koja nije čak hrvatskim partizanima omogućila prvi ulazak u ondašnji, kako kažu, oslobođeni Zagreb, jer su Zagreb trebali osloboditi Hrvati a ne osvojiti partizani i prerušeni četnici Srbi koji su predvodili zločinačke pohode nad Hrvatima, a i kasnije je CK svugdje po dijelovima Jugoslavije gdje je bio većinski hrvatski živalj, na sve funkcije, od učiteljskih do lugarskih, smještao prokušane kadrove odane zatiranju hrvatstva.

Kada ovo sve priznaju ovi današnji komunisti koji preziru slobodne države na Balkanu jer žale za Jugoslavijom, kada sami sebe revidiraju, bit će manje obostrane mržnje. Oni to nikada neće priznati jer je po njima potpuno legitimno bilo uništiti Hrvatsku riječ i čovjeka, a i 45 godina ih učilo – naopako. E zato sada s guštom treba u sljedećih 45 učiti – revizionistički. Ako ništa drugo, njima u inat. Jer svakako je se, da parafraziramo riječi jednog od spomenutih komunista, svako je se ’95. loše obavio posao. Ne, nije govor mržnje već satira, sloboda medijskog izražavanja… ako može Stazić, mogu i drugi.