Ima li vladajuća politička stranka pravo na političko jednoumlje?

SARAJEVO - Politička stranka koja pobijedi na izborima ima sav legitimitet i legalitet obnašati vlast i donositi odluke od velike, ponekada i životne važnosti za sve ljude koji žive na prostoru na kojem je ta politička stranka pobijedila i, nadati je se, vlada. U Bosni i Hercegovini je situacija zbog svih složenosti same države specifična. Ponajprije nisu uvijek pobjedničke stranke ni vladale. No prava i pravila se uređuju i u samoj državi i u kuhinjama međunarodnih šefova kojima ponekada i zagori, što se kaže. Uglavnom, sve se dijeli na tri naroda a više je razina vladanja. Tročlano Predsjedništvo, tri konstitutivna naroda jednakopravno ili prema dogovoru zastupljena u državnom Vijeću ministara, dva dominantna naroda u Federaciji kada je riječ o diobi vlasti i, naravno, neprikosnovenost Srba u RS-u.A tu su i mrvice „ostalima“ gdje god bili mada je jasno da za osobni karijerizam nekada nije toliko ni loše izjasniti se da si jednostavno – ostali. U Predsjedništvo još ne možeš ali može se u kakvu ambasadu negdje u svijetu ili tamo gdje je potrebno ispuniti statističku kvotu.

Oni koji su ostali ovdje u smislu glagola ostati, a ne pripadaju ostalima u smislu nacionalne opredijeljenosti, biraju između svojih narodnih nositelja predizbornih obećanja. Dosadašnja iskustva nas uče da ih većina zna dobro lagati, neki malo više i bolje, a i ta sposobnost se stječe iskustvom vladanja. Nekada pak za odluku kome dati glas i nije potrebno ništa slušati pa ni predizborna obećanja jer stranačke izborne mašinerije i glasači naviknuli inercijom da na dan izbora zaokruže pravovaljanu stranku i ime, unaprijed su programirani na poslušnost.

S takvim nepisanim pravilimadođemo u situaciju da kod sva tri naroda ponekada imamo izrazite izborne pobjednike. Kod Hrvata se to događa i češće jer je HDZ BiH apsolutni pobjednik u privlačenju Hrvata i hrvatskih glasova, barem onih koji su ostali, u smislu glagola ostati, a često se dogodi da upravo HDZ-ovi glasači kao i članovi imaju najviše i razloga ostati ovdje pošto su im češće otvorena neka vrata na koja pripadnici drugih stranaka koje nisu „poklopljene“ ili apolitični ljudi uzalud kucaju. A istina jest i to da i HDZ ima sposobnih i prijatnih, barem lokalnih, vođa, koji žele pomoći koliko mogu i kod kojih su vrata uvijek otvorena svakome i, što bi rekli, ne treba se izuvati kad ulaziš.

Ovaj put kod Srba je nacionalni pobjednik SNSD koji ima istu retoriku kao i druge političke partije kod Srba ali oni se u političkoj utrci bore na dva fronta od kojih im je entitetski daleko važniji nego državni, pošto živimo u državi koju oni baš i ne vole a njihov član Predsjedništva, barem trenutni, kao takav na posao ide samo zato da ne bi država pokušala oteti milimetar prava manjeg entiteta, prava zajamčenih međunarodnim sporazumima koji su drugima štetni i nelogični kao oni kada su međunarodne lihvarske i kolonijalističke sile crtale granice u Africi koristeći geometrijski oblik pravac.

Kod Bošnjaka je ovaj put pobjednik SDA, stranka općeg patriotizma koja pokušava ostaviti dojam nadnacionalnog borca za svoj narod ali i za samu jedinstvenu i nedodirljivu državu Bosnu i Hercegovinu u kojoj ipak nema jedinstvene nacije ni narodnosti koja bi bila istovjetna svim stanovnicima. Mi se, naime, možemo regionalno deklarirati kao Bosanci ili Hercegovci, ali nema nacije kao što je imaju Švicarci i nema teorije da će jednog dana svi biti Bosanci ili svi biti Hercegovci. Ipak, SDA treba dobiti priznanje da,barem retorički, državnički dobro nastupa kada govore o EU i NATO savezu. No itekako ima primjedbi da opći nastup SDA ide u smjeru dominacije jednog naroda u smislu stagnacije uspostave vlasti i promjena Izbornog zakona prema odluci nadnacionalnog i temeljnog državnog tijela što Ustav jest ili bi trebao biti.Brojčana premoć jednog naroda u državi BiH također ne mora značiti političku premoć jer u razdiobi vlasti zna se kome što ide i koliko, a činjenica statističkog prikaza broja stanovnika i brojčana premoć jednog narodau ovoj državi i prema pravilima njenog dejtonskog nastanka nikako ne može ili ne bi trebala izbrisati konstitutivnost i jednakopravnost druga dva naroda.

U ovim zamršenim pravilima i situacijama se sve političke vođe pobjedničkih stranaka ponašaju kao da imaju monopol na mišljenje i, što je još intenzivnije a ponekada i žalosnije, na djelovanje. Stoga, kada predsjednik HDZ-a BiH i HNS-a kao nadpolitičkog tijela Hrvata izjavi da „treći entitet može napraviti neodgovorna Bošnjačka politika“, a posebno kada Bakir Izetbegović prenese da je Čović to rekao, tu izjavu moraju uzeti u obzir i Bošnjaci, i Hrvati, ali i Srbi koji su načelno za taj „treći“ pod uvjetom da se ne dira ni milimetra, i metaforički i doslovno, u RS. Usput su se politički lider Hrvata i politički lider Bošnjaka u Mostaru, ne na bojkotiranom sajmu nego negdje drugdje, dotaknuli i drugih tema kao što su „treći“ tv kanal, Izborni zakon i slično, sve za oživotvorenje države kao zajedničke kuće na tri kata u kojoj će biti lijepo svakome. Ionako već imamo tri različita „sata“ za struju, odnosno elektroprivrede su svakome najveće hraniteljice.

No, logika političkog monopola na mišljenje i djelovanje ovdje bi morala presušiti jer niti jedna odluka nema snagu dok se ne formira Vijeće ministara odnosno izvršna državna vlast, Vlada Federacije kao izvršna entitetska vlast, ili dok se i jedno i drugo ne rasformira i prestane postojati. U tom slučaju bi vladala politička anarhija. Dakle, to smo već iskusili i nije nam draga. Ukratko kada bi saželi misao, rekli bi, gospodo političari, najprije oformite politička tijela koja su potrebna za donošenje odluka, a ako su već oformljena kao Dom naroda i Zastupnički dom, Parlament ili kako se već zovu zakonodavna tijela, tada idite zasjedati i dogovarati, ali imajte na umu i odluke Ustavnog suda pa ih ispoštujte, a onda donosite i ostale odluke sebi na volju jer vam izborni legitimitet dan od strane naroda nije ni do sada značio ništa drugo do prava na monopol u djelovanju, bez javnih rasprava, pošto je to odlika stanja u kojem vlada političko jednoumlje. Kako vođa kaže, tako mora biti. Nema rasprave, nema pitanja, ne smije se ni pomisliti drugačije. Jednoglasno. Ma i mi imamo izbore jer ih ima i Sjeverna Koreja. Inače, dok je ovako, nisu potrebni ni njima a ni nama.