Još jedna godina demografskog minusa

MOSTAR - Jedna izreka kaže da se po jutru dan poznaje. S druge strane, nakon burne noći dolazi otriježnjenje. Godina za nama bila je još jedna burna noć u nizu, možda vrhunac tuluma. Ali ne tuluma sa ljudima već nad ljudima. Jer ljudi su sa zabave izbačeni. Kako ćemo objasniti činjenicu teškog demografskog kraha u državi i njenim dijelovima? Došlo je do sloma demografske crte koja neumoljivo upire prema dolje. U našim županijama, općinama i gradovima, bez obzira tko su ti i tko smo mi koji govorimo da je nešto „naše“. Naše je ondje gdje živimo, gdje smo rođeni. Naše je tamo gdje smo sa svojim susjedima i sugrađanima nevezano za to kako se zovemo.

No, građanski koncept praćenja demografskih kretanja je uvijek podložan progledavanju kroz prste ili čitanju između redova. Statističke podatke i mjerenja kao i ankete mogu naručiti i očitavati politički podobne institucije. Smanjenje broja nezaposlenih, na primjer, ne mora značiti da ljudi koji su skinuti s biroa odjednom rade u vlastitim okruženjima, možda su našli posao negdje drugdje, negdje daleko u tuđoj državi, a u matičnoj službi su samo automatski skinuti s popisa nezaposlenih pošto su se odjavili. Ali demografska slika i kretanja su nešto sasvim drugo. Nema ljudi, nestaje ih. I svaki put na kraju godine, u posljednjih dvadeset i kusur, sve je lakše i brže pobrojiti. Možda je jedna ili dvije godine, možda su završile u plusu. Nećemo provjeravati, jer ovogodišnji minusi brišu sve pluseve, ako ih je bilo.

Iz aspekta ovoga pregleda, u zapadnoj Hercegovini gdje hrvatski i katolički živalj čini okosnicu, loše je stanje u našim katoličkim župama u kojima svećenici predstavljaju najrelevantniji statistički pregled. Svećenici obavljaju svete sakramente krštenja, vjenčanja i ukopa. A sada ćemo malo o podacima iz jedne župe u kojoj je početkom prošle godine živjela 2671 osoba. Hrvati, katolici. A svećenici, kada su blagoslivljali kuće jer tada se popis radi, nisu pitali ništa osim toga koliko u pojedinoj kući živi ljudi, katolika koji su ih primili u kuću na blagoslov, i tu su sve Hrvati.

Dakle, u proteklih 365 dana u toj župi u kojoj je na početku godine živjela 2671 osoba, pokopano je njih 50, od čega je 42 njih koji su tu živjeli jer osam ljudi je živjelo negdje drugdje a pokopano je u matičnom groblju. Također, u istoj župi kršteno je 38 djece a od toga broja 12 ih ne živi u ovoj župi, dakle novih 26 župljana. Statistički gledano, demografija za ovu župu matematičkim jezikom govori da je 26 minus 42 jednako – (minus) 16. Moglo je i gore, eto to će netko reći kada sagleda cjelokupno stanje. Ali i jest gore. Jer bilo je 37 vjenčanja u ovoj župi, od kojih su četiri sa strane, to jest 33 vjenčanja 33 para koji imaju veze s ovom župom. I od ta 33 para, samo PET parova je ostalo ovdje živjeti. Zaključak: 28 očeva i majki, ako Bog da, djecu će rađati negdje drugdje. Možda će ih i krstiti u svojoj matičnoj župi, ali će sutra činiti one koji ovdje ne žive.

Je li ikoga strah ovakvih podataka? Ne treba nas biti strah. Božja Providnost je moćnija od bilo kakvih demografskih i inih statističkih pokazatelja. Hoće li naš manjak iskoristiti naši neprijatelji koji, usput rečeno, cvjetaju kada ove podatke vide? Ne, i to iz više razloga. Prvi je što neprijatelja pobjeđuju oni koji su tu, ako su složni. Drugi je što nemamo neprijatelja, još uvijek ne. Treći je što i potencijalna neprijateljstva u ovoj državi počivaju na sličnim demografskim podacima potencijalnih neprijatelja. A nije teško zaključiti da smo često neprijatelji sami sebi.

Jest, kroz cijelu ljudsku povijest bilo je kretanja stanovništva, seobi naroda, promjena u demografskim slikama. I Hrvati su ovdje došli odnekud, u stoljeću sedmom napustili jedan dio svijeta i nastanili se ovdje. Ali današnje demografske slike su odraz kvalitete života i suživota. Ako je se šezdesetih godina bježalo ili išlo iz političko-ekonomskih razloga, devedesetih od rata, od čega se danas bježi i ide? Opet iz političko-ekonomskih razloga. Jer je ekonomija loša, a politika vodi ekonomiju. I politika bira koga želi, a tko nije među tim poželjnima, odlazi. Možda je netko i odselio iz obijesti, običaja, zbog pokušaja. Ali većina onih koji su odselili se ne vidi ovdje.Ne zato jer im je dodijao krš, kamen, motika, ganga. Otišli su jer ne mogu podmiriti troškove života. otišli su jer je uvijek netko ispred njih, važniji, podobniji, ne nužno bolji.

Dakle, kada budemo sljedeći put raspravljali o demografskim kretanjima i uzrocima minusa, barem budimo hrabri i uzroke ne tražimo u Putinu, Erdoganu, Merkel ili Macronu. Ali nemojmo se ni zavaravati. Stoga, kada budemo upirali prstom u Izetbegovića, Dodika, Čovića… ne treba optuživati druge već samo upitati je li „ONAJ MOJ“ mogao učiniti nešto više po tom pitanju. Kao trojka ili dvojac očito loše funkcioniraju ili surađuju. Kao pojedinci se dobro svi oni brinu za svoje. A ako među njima svima i ima jedan Hrvat i katolik, možda ga baš i ne brinu podaci iz jedne hrvatske katoličke župe u kojoj je na početku prošle godine živjela 2671 osoba, a na početku ove 16 manje, s tendencijom daljnjeg opadanja. Jer da politika čini sve u svojoj moći po ovom pitanju, ne bismo uopće govorili o tendenciji opadanja ili bi u jednom momentu prestali o njoj pričati te u sljedećem bi počeli govoriti o potencijalima rasta.

Jedino što bi mogli učiniti kao pojedinci sa svojim obiteljima jest da se prilagodimo situaciji i ne težimo izobilju. Trebali bi rađati djecu kao što su to činili naši stari. Po desetoro djece koja spavaju u dvije sobe i nasljeđuju raspalu obuću te odrastaju s radnim navikama a ne sa mobitelima u rukama. Skromnost, siromaštvo, ufanje u Boga. Da, to je baš realno kada vidimo kako žive tate i tatini sinovi smješteni na lijepa sveučilišta i u lijepe stanove do kojih idu lijepim automobilima. Jer od svih onih koji su otišli, sigurno ih ima mnogo koji nisu bili na rubu egzistencije, ali im je dozlogrdilo gledati uokolo kako dobročinitelji dijele podobnima koji ih kasnije nazivaju dobročiniteljima, a njih nema na diobi. Onda Merkel jedva dočeka takve, neka pune mirovinske fondove države kojoj je ona na čelu.

Dakle, uzroke i posljedice iseljavanja možemo tražiti u politici, ekonomiji, općim životnim standardima i kvaliteti življenja, kao i u percepciji ljudi o mogućnostima življenja i napredovanja u vlastitom okruženju. Politika je odavno kamen spoticanja u BiH, ekonomija je loša u odnosu na one gdje je tražena radna snaga, standard je dostatan tek za puko preživljavanje a negdje gore je dostupan zdravi srednji stalež. A kakvu će percepciju o budućnosti imati ljudi ako je svakodnevno glavna tema političko ispiranje mozgova s glavnom laži da ne možemo bolje jer nam drugi ne da? Što je najžalosnije, i ne tražimo mnogo.