KOMENTAR DANA: Ako se dižu krediti za autocestu, gdje su pare od akciza?

SARAJEVO - Čim pročitah ovaj naslov shvatih, svi oni koji ga pročitaju automatski će odgovoriti na pitanje. Kao da ne znamo gdje su novci od akciza na naftu i naftne prerađevine. Eno krpaju proračunske rupe a žitelji ove države koji liju gorivo, umjesto da prave autoceste, kao što rekosmo, krpaju proračunske rupe.

Iskreno, malo tko od nas je se potrudio poslušati plan oko tih akciza i prikupljanja novca za gradnju autocesta. Vjerojatno je neki političar bio suvisao kada je objašnjavao na koji način će se sve raditi i zašto je gorivo poskupjelo na račun državne infrastrukture.

To objašnjenje je možda bilo i apstraktno. Laganje u ovoj državi je svakako disciplina koja prolazi. Ali je isto tako bitno napomenuti da nije nitko nikada od političara rekao žiteljima ove države koji gorivo liju u svoje automobile i putuju autobusima, nitko im nije rekao hvala. Ako ne za gradnju autocesta našim novcem, onda barem za krpanje proračunskih rupa.

Možda i jest ali naš posao nisu hvalospjevi i to pogotovo ne u ovakvoj državi. Naš je posao pitati, tražiti objašnjenje, zahtijevati odgovore jer znamo da je moglo i moralo bolje.

No očito je da se malo vozimo automobilima i slabo lijemo gorivo jer za dionicu autoceste Tarčin – Ivan je podignut kredit u iznosu od 140 milijuna eura. Europska investicijska banka (EIB) očito nema problema sa davanjem kredita državi u kojoj je politička kriza na repertoaru svakodnevno, na meniju za doručak, ručak i večeru. Stoga vjeruju da su te krize stvar imidža nepomirljivih političkih takmaca koji krize koriste za učvršćivanje vlastitog položaja.

Što god dogovorili Izetbegović i Čović, kakvu god retoriku izmjenjivali Izetbegović i Dodik, krediti se moraju vraćati a jedna banka tipa EIB-a ne bi davala kredite olako i tek tako nekome za koga ne vjeruje da će taj kredit vratiti. Ako ne država, onda njeni žitelji sa famoznim akcizama.
Podizanje kreditau ovoj državi se javlja kao kakva periodična disciplina o kojoj se sluša par dana, građani iz reda sviju naroda i svih pravaca ove države o tim kreditima par dana negoduju i pitaju se tko će to vraćati, onda zaključimo da su unaprijed dužni naši praunuci dok nam ni djeca nisu u planu.

To je nešto slično kao meteorološko nevrijeme u posljednje vrijeme elementarnih nepogoda i aktivnosti atmosfere uslijed klimatskih promjena. Svako malo naleti kakva olujna spodoba, počupa stabla i baci ih na cestu, odnese krovove sa zgrada, utjera i hladnoću i strah u kosti. A onda se smiri, vidimo da je se zrak pročistio.

Tako naši vlastodršci dižu kredite. Nađu kakvu banku iz reda onih lihvarskih, tobože onih što nam žele pomoći a ne na nama zaraditi, vidimo vijest o tome da je kredit potpisan, a kada shvatimo da je to još samo jedan u nizu onih kojega vraćaju ljudi koji ovdje žive, pročisti nam se ispred očiju i uvidimo da uskoro neće biti ni dovoljno ljudi ni kredita koje će moći vraćati. A kada jednoga lijepog dana, nakon što je vjetar pročistio zrak, bude otvaranje tunela kroz Ivan planinu, brojni od tada živućih političara će taj događaj prikazati kao nešto za što su samo oni zaslužni. Njihov je idejni projekt bio zadužiti se.
Ma, priznajem, cjepidlačimo malo. Svaka država na svijetu diže kredit za nešto i svi su dužni nekome. Naravno, ne radi se samo o tome da su države dužne jedne drugima. Kada bi samo to bio problem, negdje bi se dalo pronaći pozitivnu nulu u ukupnom saldu, neko poravnanje svih dugova. Ali ne ide to tako. Svi su dužni naddržavnim lihvarskim organizacijama koje u svojim nazivima imaju pomirljive izraze tipa „investicijska“ ili ona za „obnovu i razvoj“.

Ovo je država u pravnom smislu riječi, ugrubo rečeno, 25 godina. Niti je obnovljena, niti je u fazi razvoja, niti su investicije pomogle u obnovi i razvoju. Možda jedan mali postotak. Veći postotak udara po džepovima njenih žitelja koji će pomalo, kako mogu, vraćati. Kao u onom vicu kada su dvojica opljačkala poštanski kombi u kojem su bile dvije vreće, u jednoj novac za mirovine a u drugoj računi, i kada su se čuli nakon godinu dana, ovaj koji je uzeo vreću s parama zove s Bahama i pita ovog drugog kako on stoji sa plijenom, a ovaj odgovori da plaća pomalo, kada i koliko stigne.

Znamo i to da bi nam svaki iole upućeni političar ili ekonomski analitičar s političkim ‘backgroundom’ mogao odgovoriti na naša pitanja na način da nas primiri i udovolji nam znatiželji. Ne bi nužno vjerovali jer ipak je svaki kredit takav da samo dodatno opterećuje ionako opterećenu državnu solventnost, a prikupljanje sredstava od akciza gubi izvorno značenje i svrhu u smislu svoje prvotne namjene.