KOMENTAR DANA: Da ne bi lovac postao lovina?

KUPRES - Na Kupresu je obilježen dan oslobođenja od tada zajedničkog neprijatelja HVO-a i ARBIH-a, neprijatelja kojega su vojno porazili u prvoj zajedničkoj i udruženoj akciji poslije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma. Obilježen je dan oslobađanja raznim aktivnostima kao svetom misom, polaganjem vijenaca, svečanom akademijom, znate već kako to ide. No ono što u većini mediji iz „sarajevskog miljea“, probosanski ili kako ih god zvali a zovu ih svakako, ono što oni naglašavaju s tog obilježavanja na Kupresu a pro hrvatski orijentirani mediji bi voljeli da o tome ne treba izvijestiti jest incident koji se dogodio za vrijeme izlaganja generala Sopte na akademiji.

Incident u kojem je netko, u govoru se on sam izjašnjava kao branitelj koji je ušao u Kupres, koji je ranjen, koji zna kako je tekla akcija oslobađanja, usudio proturječiti generalu Sopti i odvesti svečani dan u jedan drugi ton, u onaj u kojem se taj branitelj i jedan od osloboditelja Kupresa pita, po čemu je on sam zaslužio da mu djeca završe u Njemačkoj a nečija druga djeca, s protekcijom samo zato što su njihova, ne moraju brinuti o budućnosti? Isto se čovjek pita gdje su onda bili ti čija djeca danas ne brinu o egzistenciji i budućnosti, gdje su bili onda kada je Kupres oslobađan?

Načelnik Kupresa i sam general Sopta su pokušali smiriti tenzije, jedan se pita zašto se ovo događa, i to opet, u tom mjestu, drugi pokušava kazati da o tome nije ni vrijeme ni mjesto, kao, razgovarat ćemo kasnije, možda kada se ugase kamere. Možda bi ipak trebali zapitati neka druga pitanja koja su kudikamo važnija od samog čina prekida govora generala i koja su važnija od činjenice da će se mnogi, ljudi i mediji odozgora, iz Sarajeva ili „sarajevskog miljea“, naslađivati što je se incident uopće dogodio. Ne trebamo pitati ni što je nagnalo dotičnog čovjeka da reagira na onaj način, ako ste vidjeli snimku, a ako znate o čemu se radi onda jeste, jer on sam reče zašto reagira.

Pita se zašto su njegova djeca, a pri tome vjerojatno misli i na djecu brojnih drugih branitelja, zaslužili sudbinu emigracije a djeca (koja, usput rečeno, ne biraju roditelje) političara baštine rad svojih roditelja i nedodirljivo hodaju kuda žele. Ne treba se pitati ni je li ovaj incident potaknut od nekoga ili je čovjeku uistinu dozlogrdilo. Možda se treba zapitati što će biti sada s njim. Jer i neki drugi su postavljali pitanja ili su reagirali neprimjereno u očima nedodirljivih pa su sutra morali bježati preko granice pošto su protiv njih odjednom osvanule neke optužnice, postali su predmetom lova i morali su potražiti spas „u Zagrebu“.

Čovjek je ulovio moment, njegov trenutak nije onaj od pet minuta slave, njegov je revolt jednostavno progovorio. Ulovio je i sve njih na okupu pa im je mogao izravno postaviti pitanje koje inače slušamo u birtijama kada na temu dođe rat a obično jedan obespravljeni branitelj ili onaj sa zaslugama, u dimu cigareta i izmaglici pića promuklim glasom poviče: „Gdje si ti bio tada (’91. Ili ’95.) kada sam ja ratovao?“

Htjeli mi to priznati ili ne, današnja državotvorna garnitura i opća situacija u nekim stvarima neodoljivo podsjeća na bivšu režimsku tvorevinu zvanu i znanu kao Jugoslavija. Jedna od tih stvari koja je prepisana iz bivšeg vremena i sistema jest da nije uputno „dirati u osinjak“. A običan puk bi se trebao ponašati kao netko koga Veliki brat uvijek gleda i prati, kao u romanu „1984.“, i baš kao u tom romanu, povijest je podložna promjenama pa ne samo da ne smijemo pitati gdje je tko bio tada i tada, već su oni sami sebi napisali da su bili gdje je trebalo biti. Netko preko tisuću dana, netko nešto manje. To što ih oni koji uistinu jesu tamo bili nisu viđali, to je upravo kategorija izmijenjene prošlosti koja u sadašnjosti jednima donosi zasluge, drugima da svojoj djeci plate put za Njemačku.

Čovjek je ulovio trenutak i upitao, bojimo se da ne postane lovina jer ovi su sposobni kazniti i krivi pogled a kamoli demokratsko pravo pitanja. Štoviše, ni ovaj tekst nije pametno pustiti u javnost. Ali se, eto, uporno pitamo i mi neka ista pitanja a u isto vrijeme sami sebe kandidiramo za izlazak iz kuće jer Veliki brat je jedini koji ima pravo pitati i zna sve odgovore. Još će mnogo vode proteći ispod mosta dok se jasno i glasno ne bude smjelo reći što mislimo a da sutra ili već istoga popodneva ne budemo spremni trpjeti posljedice izrečenog.