KOMENTAR DANA: Je li vrijeme za promjenu teme?

MOSTAR - I svaka izgovorena laž ponovljena dovoljan broj puta opet postade istina. A svi imaju svoju istinu od koje ne odstupaju. I lijevi i desni, i Hrvati i Bošnjaci, SDP, Željko Komšić, međunarodni čimbenici, minorni promatrači i problema uzročnici. Sve se stavlja na stranu jer samo taj famozni izborni zakon zauzima medijski i ini prostor. I kao papagaji uporno ponavljaju. Mora se mijenjati IZ, rekao SAD da se mora mijenjati, rekla Angela Merkel da se treba mijenjati, rekli Hahn i Mogherini, rekao Dragan Čović a prenio Večernji list iz dana u dan, na nekoliko stranica, uvjerio nas sve da se mora mijenjati.

A nama nije trebalo uvjeravanje. Svi mi znamo da se mora mijenjati. Tako je odlučeno na vrhu, Ustavni sud, temelj i vrh zapravo u jednome. Ali kako, na koji način? Kome na korist i kome na štetu? Koji Hrvati su poželjni a koji ne? Reklo bi se jednim starim seoskim izrazom: „Dokle?“ Odnosno, do kuda i do kada? I prostorno i vremenski, dokle? Možda do trenutka kada pretendentske stranke na vlast svih naroda osiguraju da u ovoj državi ostanu samo njima podobni.

Da se razumijemo, Hrvati u ovoj državi su konstitutivni narod, nije bitno koliko Hrvata živi u BiH, radi se o narodu s punim pravima, izjednačenima sa drugim konstitutivnim narodima i „ostalima“ (kojima usput stvarno treba promijeniti ime), i to je nedvojbeno. I još nešto, da, istina je, Hrvati trebaju birati svoje predstavnike u vlasti, i člana predsjedništva i članove u Domu naroda. I to recipročno broju stanovnika prema županijama u kojima žive. U pravu je HDZ BIH, Božo Ljubić, ne može negdje 20 Hrvata dati i izabrati nekoga i da to vrijedi jednako kao u drugim županijama gdje živi skoro sto tisuća Hrvata.

Ali, na stranu IZ, sama brojka Hrvata, kao uostalom i drugih naroda u BiH, je sve manja. Što će na kraju značiti promjene IZ-a ako ne bude tko imao glasati na izborima? Ili je to stvarni cilj cijele ove šarade?

Nije poznato s kim i gdje, kada i kako se druže političari. Onako, jedni s drugima. Makar bili suprostavljeni ili dolazili iz istih krugova laži koje snuju i kuju. Tko ih viđa? A koga oni viđaju?! Jesu li vidjeli možda četiri momka iz četvrtih razreda srednjih škola iz sela koje skoro pa i nema nezaposlenih? I sva četvorica kažu da žive u kaljuži zatrovanoj kemikalijama nepostojanja prosperiteta (nije ni pun želudac jedina važna stvar na svijetu i u životu) i da će otići odavde čim završe školu. Srednju.

Zbogom, Mostar i sveučilište, nikada ga neće upoznati u svom sjaju mladosti i druženja. Tako je vjerojatno i u Sarajevu i u Banjaluci. Zbogom, državo, vidimo se kada odemo u njemačku ili irsku mirovinu, kada se vratimo umrijeti na ognjištu kao sedamdesetogodišnjaci, ako itko do tada ostane i bude živ osim ovih koji nas potjeraše. Jer oni žive vječno. I samo je IZ na usnama umjesto da se konačno pokrenu teme važne za sve nas, ali i njih koji bi, da rade kako treba, bili sigurni u svoju političku budućnost.