KOMENTAR DANA: Moja zemlja je gdje leže moji preci

GRUDE - Je li moguće da je moj rodni kraj toliko uznapredovao da je dosegao magičnu brojku od tek tri posto nezaposlenih koji su u ekonomskom smislu i svojevrsna potreba, pa da oni koji se ne mogu naći tu kao svoj na svome, da čak i oni pakiraju kofere i odlaze jer tu nemaju više što tražiti? A razloga za odlazak je uistinu mnogo, osim ovoga od tri posto nezaposlenih. I ne bismo ih morali unedogled spominjati i isticati da je svaki od tih razloga jedan konac u jadu ovoga šava od kojega će, bojim se da će budućnost pokazati, ostati veliki, veliki ožiljak nepravilnog izgleda.

Svi se ti razlozi, da ih upravo ne bi spominjali unedogled, mogli svrstati pod jedan veliki politički plašt zatrovan kao kakav tunel sredinom 19. stoljeća kroz kojega je upravo prošao „ćiro“ i iza sebe ostavio oblak čađe, dima i smrada koji se teško razbistri.

Kao što bolesnom čovjeku treba liječnik koji će mu barem pokušati pomoći ako može, tako i bolesnom društvu u cjelini treba dati netko infuziju, nadu, toplu riječ psihologa, stručnu dijagnozu pred ispravno liječenje. Ljudi koji žive na ovim prostorima a nemaju skrivenih figa u džepu bi morali biti taj liječnik ovoga bolesnog okruženja u kojem se nadaju vlastodršci da mogu i dalje smatrati narode tek svojim pokusnim kunićem ili štakorom na kojem će testirati svoje novootkrivene laboratorijske droge. Jer ako uspiju, ako ne dođemo sebi i ne okrenemo se alternativnom liječenju neovisnom od njih, nikakvi aparati nas neće spasiti.

Čuj, još jedan u nizu mladih ljudi napusti svoje rodno selo, ovaj ode u Ulm. Ima eto, tamo gore, netko tko će ga dočekati i primiti, pomoći mu da se snađe i dok se ne snađe, osigurati mu početnu točku polazišta. A što kada se snađe? Kolika mora biti nostalgija i tuga, koliko duša i srce moraju patiti da bi se čovjek vratio svojem izvoru od kojega je potekao, da bi ta težnja za povratkom bila usporedbom veća od težnji suvremenog svijeta koje samo u tom inozemstvu može ostvariti? Jesmo li mi ljudi postali megalomani samo zato što želimo normalno živjeti na svojoj zemlji, tamo gdje leže moji preci. Onaj koji je izjavio svojevremeno „moja je zemlja gdje leže moji preci“ nekada je bio i danas je poznat pod imenom Ludi konj.

Poglavica plemena Oglala Lakota je samo želio živjeti na tradicionalan način kako su živjeli njegovi preci. Nije htio da ga se vezanog strpa u rezervat. Radije je poginuo od posljedica bajunete. I danas, ovdje, mnogi žive kao svoji preci i članovi rodbine. Pakiraju se i odlaze put stranoga svijeta. Jedine razlikesu u načinu prijevoza jer su nekada putovali brodovima u SAD u karantenu na otok Ellis pored New Yorka koji je služio kao imigracijska inspekcijska stanica a danas se putuje autobusima i zrakoplovima, a druga je razlika u destinacijama. A sličnosti? Pa, možda su prije sto godina ovdašnji izdanci šetali ulicama Pittsburghaili prije 60 godina Münchenakao što danas šetaju Dublinom i čuju poznate jezike kao da su u Makarskoj u nedjelju poslijepodne.

I što nam za ovu bolest kao dijagnozu i liječenje nude naši „liječnici“ birani da spriječe takvo stanje? Kažu da su drugi krivi za ovakvo stanje a izliječit će nas ako ih samo još jednom izaberemo da nas vode. Žedne preko vode, evo, i s mogućom puškom na ramenu. Ma tko će se to boriti, pitajmo ih, kada je sve više sposobnih u odlasku. Ili su se već snašli.

A što će biti s ovim našim dičnim političarima ako se na ovom buretu baruta ponovno dogodi situacija zbog kojega je i dobio ime „Bure baruta“? Kako će oni preživjeti i kakva ih sudbina čeka? Ne brinite za njih, ako ikako brinete, jer i oni će se već nekako snaći. Odnosno, snašli su se.

Nadati je se samo da će im proraditi savjesti, da će dosegnuti taj… uh, koliko je teško biti nekulturan i izgovoriti ovu riječ ali se mora da bi mu dali na težini… da će postići taj pišljivi kompromis od kojega ovisi mir, koji bi mogao povesti kakvom takvom blagostanju, nakon kojega ćemo, ako ništa drugo, krenuti ne s nule jer nulu smo davno izgubili ali nakon kojega ćemo se početi dizati s dna proključalog lonca. Treba zato nastaviti upozoravati, lajati ako treba kao pas, ne radi sela nego radi sebe i sviju nas. Pas koji će ih odbiti od sebe, prepoznate kao loše gospodare, a ne im se ulizivati i pokorno ležati pored njihovih nogu podvijena repa.

Sramite se! Svi vi vodeći političari, bivši i budući državnici Bosne i Hercegovine. Dok se razbacujete političkim floskulama i izmišljotinama u dnevno-političke svrhe, država izumire i ruši jedan za drugim negativne rekorde. Zdravko Mamić je u Hercegovini. Kamo sreće da vas sve proda u inozemstvo ili barem da u posudbu nekoliko godina koje ćemo, bez vas, provesti u miru.