KOMENTAR DANA: Neka ti ćaća ide u Njemačku!

GRUDE - Je li netko nekome možda kriv ako je kukavica? Ni kukavica ne može kriviti nikoga drugoga zbog svojega stanja. Ako si takav, takav si rođen. Ako te život nije natjerao da se ohrabriš, takav ostaješ. Kukavičluk je forma, stanje svijesti i duše, bilo srca koje se stegne u određenim situacijama kada se i guza stisne, kukavičluk je opis čovjeka. Ali se i taj opis tih stanja kod nekoga itekako zna zloupotrijebiti. Previše lako je nekoga nazvati kukavicom i još lakše je taj nalijepljeni termin ostaviti na čelu bez pokušaja dokazivanja a ni prozvani kukavica neće dobiti priliku dokazati drukčije, suprotno od toga. Što uopće znači hrabrost i gdje je najvažnije pokazati ju? Koje su životne okolnosti uopće potrebne da bi se gledalo na to tko je kukavica a tko ne?

Netko je kukavica samo što, posebno u današnje vrijeme, ne ode u Njemačku u potrazi za poslom. Zašto ne napusti ovo učmalo podneblje i ne ode gore raditi i zaraditi za život? Kukavica, ne želi ići, teško mu raditi jer „švabo“ ne da plaću ako je nisi zaradio, treba okrvaviti nokte ako želiš eure. Lakše je ovdje biti nekome, posebno roditeljima dok su živi, na grbači, jer gore u Njemačkoj a posebno u Irskoj je skupo platiti smještaj.Uz to, gore nema jutarnjih i popodnevnih kavica, listanja novina i društvenih mreža i čekanja hoće li nekakav par švedske druge lige biti oba daju tri plus. A uz to, taj ti je neradnik, jer ima posla i ovdje tko želi raditi. E ovo su sve ocjene bez dodatnih izlaganja i ne daj nikome tko ovdje čami u učmaloj dolini suza da dokaže suprotno, ne daj mu ni pokušati.

A ima li mjesta teoriji koja kaže da je onaj (posebno tko „nema ni kučeta ni mačeta“ jer dijete ne pita kolika je plaća i gdje ju je ćaća zaradio) koji ostane ovdje u ovom nesigurnom okruženju upravo hrabar? Jer ako je Njemačka ta zlatna koka za sve koji mogu ići, idemo onda svi gore. Premjestimo se gore i za dvije godine ćemo biti toliko moćni da ćemo sa sobom premjestiti i brda i doline našeg rodnog kraja odnosno, ponijet ćemo sve svoje običaje pa će subotom i nedjeljom biti kao da se nismo ni maknuli. Okanimo se duhana i smilja, ne čekajmo više državni posao jer svakako ne možeš doći na red, napustimo i one privatne u tvornicama, neka Petar Ćorluka i ostali dovedu Ukrajince i Moldavce, pustimo biskupe i župnike i njihove priče o demografiji i broju krštenih, ajmo, svi gore.

Jer kakvo je stanje dole? Ima ih još sa diplomom pa ne rade. Da, ima ih još koji su nepodobni jer su dosljedni vlastitim životnim postulatima. Ali, posjedovanje legalno i pošteno stečene bezvrijedne diplome ne bi toliko boljelo i ne bi bilo toliko bezvrijedno da nema masu onih „sposobnijih“ i podobnijih sa kupljenim nelegalnim diplomama koji su se „snašli“, i drugih koji su dobili posao preko veze ili preko kreveta ili preko koverte sa, ovisi, pet do deset tisuća, ovisi čega, eura ili maraka. I tu je sva sposobnost takvih, to da „su se snašli“.„Ima četiri apartmana na Braču i restoran u Drveniku, uz kuću na tri kata i tri auta.“ – „Neka ima čovjek, zaradio.“ – „Ali nije imao nego fiću prije rata i prije politike“ – „Snašao se.“ O sposobnosti obavljanja posla za koji su se snašli nećemo, brate, bolno je, i vidimo evo u posljednjih 20 godina što su napravili.

A ovdje dolje? Ne smiješ biti invalid i ne smiješ imati bolna leđa zbog udesa koja odgovaraju treći dan na baušteli ili prilikom obavljanja cjelodnevnih poljoprivrednih radova. Ne smiješ spominjati male satnice i dnevnice a skupe, preskupe životne košarice. Ne smiješ se žaliti na noćne smjene ni na psihičko i umno propadanje pošto si okružen „levatima“ kojima su jedine teme razgovora kladionica ili kako su negdje nešto i nekoga pojeli, popili i poklopili. Sa tri srednje zna sve od karburatora do ventila i gdje je tamo gore na putu od Livnado Glamoča kakva birtija sa „cajkačom“i sa besplatnim upadom i pivom od dvije marke, ali ako izrecitiraš nešto od Ujevića ili Lorce, spomeneš Dostojevskog ili Sinatru ili dvojbu koji ti je Tarantinov film najdraži, čuješ kako ti idiot sa koeficijentom manjim od broja cipela kaže: „Je.. majku ako ti nisi lud.“ Takvi Njemačkoj trebaju. Odite.

Zašto ne biti hrabar i ostati ovdje i čekati i gledati, do kada više može ovako?Koliko još će narodi ove države biti opijeni demagogijom za opijanje masa? Do kada će političari moći biti grješnici koji griješe tri godine i jedanaest mjeseci a onda mjesec dana do izbora dolaziti narodu kao na ispovijed, a narod poput Leopolda Bogdana Mandića, opraštati i blagosloviti?

Sljedećeg koji spomene Njemačku,a zaslužio je odgovor, neka dobije odgovor – neka ti ćaća ide u Njemačku.Neka opravda barem malo kriminalno stečenog bogatstva i sinovog nasljedstva od kuće na dva kata, BMW-a starog pet godina i, Bog im dao zdravlja, neka zasluži epitet dobra i plemenita čovjeka taj mladoženja sa prinovom koji je, eto, obavio kršćanski zadatak širenja Kristove vjere, a do jučer je bio obični ‘drkoš’, da oprostite na izrazu, koji se nije potrudio nizašto u životu jer je dragi tatica sve servirao u maniri lakog mlaćenja gloginja sa tuđim, a i danas mu je sredio posao u elektri ili negdje drugdje gdje se to što ovaj radi i koja mu je svrha postojanja ne vidi. „Šta ćeš, mali mi se oženio, morao sam ga negdje smjestiti da više ne pita.“ Proklet bio dan kada odem jer ako odem, odoh zauvijek, i baš bi to voljeli, zar ne? Još jedan manje koji kritizira i ne želi svinuti kičmu i raširiti noge.Ti idi gdje hoćeš, nikakav ti savjet ne dajem, i svaka čast Njemačkoj, hvala joj, štoviše, ali mene pusti meni i pusti me da kopam kako znam, daj mi tu plaću i ne vidimo se više.