Mi smo spasitelji a drugi su uništavači

SARAJEVO - Pred predsjedničke izbore u SAD-u se demokratski i republikanski kandidati tri puta sučeljavaju na nacionalnoj televiziji naočigled cijele nacije. Ne mora značiti da ta sučeljavanja uvijek odluče tko će biti izabran za predsjednika jer je biračko tijelo kao i svugdje u većini odlučno, ali ta sučeljavanja znaju biti prekretnica zbog neodlučnih birača u slučaju tijesne utrke. Ostat će zapisana 1960. godina i prvo predizborno tv sučeljavanje u američkoj povijesti kada je tada mladi, mirnii elokventni John F. Kennedy zasjenio svojim nastupom vidno nervoznog i znojnog Richarda Nixona koji je sve do tada bio favorit u predsjedničkoj utrci (Kennedy postao predsjednik).

Na domaćim tv postajama postoje emisije u kojima nastupaju politički protivnici iz suprotnih tabora govoreći o pojedinim temama ali bi bilo zanimljivo napraviti seriju sučeljavanja gdje će glavnu ulogu voditi moderator koji će sustavno postavljati pametno sročena pitanja, a u studiju kao goste imati sve predsjednike vodećih političkih B-H stranaka koje pretendiraju na vlast. Što bi se moglo tada dogoditi? Naravno da su teme ekonomije, gospodarstva, socijalne politike i stvaranja boljih uvjeta života za sve građane ove države od krucijalnog značenja za cjelokupno društvo. Naravno, kao i izborni zakon, provođenje ustavnih odluka, pristup euro integracijama. No, vjerojatno bi bilo teško usmjeriti sučeljavanje u željenom pravcu i slušali bi sve njih kako u većini iznose na vidjelo tuđi „prljavi veš“ i tu bi i najbolji moderator imao problema u smislu kako privesti emisiju kraju a da se obrade najvažnije teme.

Vidimo u svakodnevnim medijskim istupima, pretežno u tiskovinama ali i drugih, već duži niz mjeseci od kada je krenula neslužbeno predizborna kampanja, da je ipak važnije ocrniti političkog protivnika nego ponuditi nešto konkretno. Jer to konkretno kao primjerice obećanje da će biti zaposleno 100 tisuća ljudi u sljedeće četiri godine ne počiva baš na dobro utvrđenim temeljima. Zapravo, iseljenička slika i politika govore upravo suprotno a ta zapošljavanja su, izgleda, moguća, ali izvan Bosne i Hercegovine.

U međuvremenu konstantno slušamo jedno te isto. Milorada Dodika kako prijeti raspadom BiH, Željka Komšića kako proročki prognozira uništenje države ako na vlasti opet budu „etno-nacionalisti“, Dragana Čovića kako „prijeti“ planom „B“ i da je najvažnija stavka promjena IZ-a, BakiraIzetbegovića kako na skup dovodi Erdogana i uporno vezama s Turskom želi pridobiti glasače koji su mu već sada okrenuli leđa, Suljagića kao da se sprema na „sveti rat“, SDP kako za sebe govori da su jedina zdrava opcija. I sve to unedogled bez konkretnog plana i programa. Čujte, ako obećate 100 tisuća radnih mjesta, to nije isto kao obećati da ćete obnoviti dječje igralište. Kako? Kojom poreznom politikom, kakvim olakšicama srednjem i malom poduzetništvu ćete omogućiti toliki zaposlenički bum?

U svojim istupima i nastupima svi oni vide samo dva pravca na horizontu. Na jednom pravcu su detektirani krivci za postojeće stanje (a tamo su svi oni drugi), a na drugom su prikazani oni kao spasitelji i tuda treba proći kroz sve prepreke pa makar kao „tele kroz šarena vrata“. A naravno, telad, ovce, guske… to su toliko puta prevareni građani ove države.

Lako je tako kada svaka politička struja ima iza sebe vjerne pratioce u vidu medija koji uporno iz dana u dan ponavljaju unaprijed smišljenu retoriku. Onu koja se u očima protivnika pretvara naravno u floskulu. I treba se diviti toj upornosti. Uistinu, ispada da pojedini kolege novinari znaju više o nekim temama nego političari. Ti političari koji se u ovo predizborno vrijeme multipliciraju, kloniraju unedogled pa se pojavljuju na svim mogućim događanjima, od otvorenja neke dionice novoizgrađenog cestovnog pravca, preko predstavljanja određene knjige do neformalnog druženja na kakvoj roštiljadi.

A planovi, programi, jasni budući koraci što će izroditi pozitivne pomake u najvažnijim pitanjima po živote svih građana ove države, njih ne vidimo i ne čujemo. S druge strane, vidimo i čujemo kako vlastodršci uporno guraju „svoje“ na razna mjesta i pozicije u prevelikom broju državnih administrativnih, i potvrđeno toliko puta, nepotrebnih funkcija državnog aparata koji sisaju proračunska sredstva kao „crna rupa“ nebeska tijela.