Ne treba EU našim političarima već građanima ove države

SARAJEVO - Podatak koji kaže da 39 posto građana ove države ne vjeruje da će BiH ikada ući u EU iznad je svih očekivanja, ali u pozitivnom smislu. Samo 39 posto građana ne vjeruje da ćemo ikada ući u EU. Ovo SAMO treba uistinu staviti velikim slovima jer to stoga znači da 61 posto građana, njih čak toliko, vjeruje da bi mogli jednog dana ući u EU. Odakle ovi podaci u izvješću na sigurnosnoj konferenciji u najvećem bavarskom gradu, ne znamo, ali sa „Minhenske sigurnosne konferencije“ stižu ohrabrujuće brojke. Dakle, 61 posto građana Bosne i Hercegovine vjeruje da će jednoga dana ova i ovakva država ući u društvo odabranih.

Skeptici bi na ovoj temi mogli ostati bez riječi jer skepticizmu mjesto zauzima realizam. A realno govoreći, ova i ovakva država nikada neće ući u EU. Kada kažemo ova i ovakva država, ne misli se ništa loše o državi sa svojim granicama u kojoj žive ljudi tri naroda i vjere, sa ostalima koji ne znaju kojem narodu pripadaju te se to i mijenja, i sa onima koji ne vjeruju, ali i sa ostalima koji su i u Ustavu nazvani ostali. Eto, vidite, odmah ta komponenta „ostali“, i to oni koji ne mogu biti birani na političke funkcije, priječi nas ulasku u EU jer nas tamo nitko neće ni primiti dok se ne riješi problem zvan „Sejdić-Finci“, koji nema veze ni sa Sejdićem ni sa Fincijem, već sa državnim pravilima i izbornom formom koja čekaju na mijenjanje u Ustavu.

Kada kažemo da ova i ovakva državanikada neće ući u EU, onda mislimo na političku komponentu u smislu državnog vodstva jer politički vođe imaju na usnama EU, govore o njoj kao o snu, želji, potrebi, a zapravo je EU potreba građana ove države da nas spasi od nas samih, kako smo rekli na ovom mjestu više puta, odnosno da nas spasi od naših, ovih i ovakvih, političara. Političara kojima i nije pretjerana želja ući u EU jer tamo se radi prema pravilima a ta se pravila teže krše te za njihovo kršenje slijede sankcije. Dakle, ne kao u domaćim okvirima.

Primjerice, recimo da Bosna i Hercegovina uđe u EU. Zamislimo da smo od danas u toj obitelji zemalja. Briselski činovnici nisu isto što i domaći činovnici. U sjedište EU-a se ne može ući sa lažiranim diplomama, u Bruxellesu se ne može iznajmiti neka soba u nekom predgrađu u kojoj će nekakav činovnik prijaviti boravište i od proračuna EU uzeti naknadu za taj stan plus troškove za odvojeni život. A sve je to, kako smo se uvjerili, moguće u Parlamentu i Domu naroda Federacije, u Sarajevu prijaviti nekakav stan pa lijepo naplatiti ono što ne zaslužuješ. Usput reći da to zaslužuješ jer, što, mala im plaća? Rade nešto pa zaslužuju sve moguće naknade?

Nadalje, u EU parlamentu bi sjedilo koliko, možda deset zastupnika iz BiH? ako ih Hrvatska ima 11, recimo da bi ih BiH imala deset. Možda po tri iz reda svakog konstitutivnog naroda i jedan iz reda ostalih, nakon što bi mu promijenili ime u zastupnik nacionalnih manjina? Što je desetak naspram ovolikog broja ministarstava i odbora kakvih nema ni u Kini a kamoli u EU? I da, u EU bi očekivali da svatko, barem jednom u pet godina, i kaže nešto suvislo. A ne da šuti kao u domaćim foteljama i zastupničkim klupama i ponekad digne ruku za ono za što treba.

Ma znamo mi da bi se naši političari snašli u Bruxellesu. Evo, na primjer, potpisnik teksta poznaje jednu osobu koja u Bruxellesu brusi svoje sposobnosti i opravdava diplomu radeći za jednog hrvatskog EU parlamentarca. Jer, mora netko i raditi, pripremiti sve što treba za sjednicu. Za što se, budite sigurni i vi koji pripadate u onih 61 posto koji vjerujete da bi jednom mogli ući u EU, naši političari ne moraju skoro pripremati, što god govorili oni koji nam najavljuju da bi do 2025. godine mogli ući u Uniju. Jer dok nas vode oni koji nam EU obećavaju, mi tamo ući nećemo. Zašto i bi, kad je njima sasvim dobro i ovako?