Ni Vučić, ni Dodik ne mogu smisliti poželjnijeg neprijatelja od Sefera Halilovića!

SARAJEVO - Jedan bosanski zapovjednik koji se tokom boravka u pritvorskoj jedinici Tribunala u Haagu sjaranio sa Slobodanom Miloševićem, pričao je kako mu je srpski diktator dok su zajednički spremali nešto za prezalogajiti rekao: "Kakvi su idioti bili moji oobavještajci! Znaš li ti, burazeru, kakve su oni meni izvještaje slali o tebi tokom rata?! Ja sam mislio da ti za doručak jedeš srpsku djecu, takve su gadosti pisali. A ti, bre, normalan, kulturan čovjek...Na lebac te namazati!"

Svašta je Milošević znao o generalima, ne samo tuđim (poput FranjeTuđmana), nego i o svojim. Dugo se prepričavalo među haškim uznicima, kako je generala Momira Talića, komandanta Banjalučkog korpusa Vojske RS, kroz čiju su “ljubavnu sobu” u Scheweningenu, pored supruge, defilirale i sekretarice, prijateljice…šeretski pred svima ismijao:

“Eto, sunce li ti j..m, što si ti radio u ratu, kurvao se, pa ti posle ja bio kriv što sam kako ste govorili, prodao Krajinu”!

IZAĐI I BORI SE, BORISE!

Ne treba sumnjati da su isti srpski obavještajci slali u beogradsku centralu tokom rata i ono što se u tom rječniku zove “presek saznanja” o Seferu Haliloviću, najprije prvom, a kasnije drugom čovjeku Armije BiH. Da su današnji nasljednici Slobodana Miloševića u rukovodstvu Srbiji (predsjednik Tomislav Nikolić, premijer Alekasandar Vučić, obojica ratni veterani) samo ovlašno bacili pogled, dijagonalno pročitali tu (kontra)špijunsku literaturu, jasno bi im bilo da Sefer Halillović (predratni srednje rangirani KOS-ov operativac kodnog imena “Boris”) nije ratovao ni onda kada je za to bio nadležan i plaćen!

Kako onda ozbiljno i vjerodostojno može biti shvaćena njegova prijetnja danas, kad je on samo penzioner više nego dobro situiran, doduše i lider stranke koja se grčevito bori za šačicu glasova svojih zemljaka iz Sandžaka koje dosta uspješno otima od Fahrudina Radončića?

“Republika Srpska bi u ratu nestala za deset-petnaest dana “, prijeti iz prazne (i puške i glave) Halilović. Kaže to, dakle, proslavljeni vojskovođa koji je u kasno ljeto 1993.godine sa vojskom nezaustavljivo krenuo iz Sarajeva u Hercegovinu da “izađe na more”, a za mjesec-dva uspio ovladati dvjema besmislenim čukama i iza sebe ostaviti desetine masakriranih hrvatskih civila u Grabovici i Uzdolu…

Sud u Haagu je Sefera Halilovića oslobodio odgovornosti za te ratne zločine, jer je ispravno zaključio da Halilović nije zapovijedao ničim, pa dakle nije ni odgovoran ni za šta. Kao što na komandnom mjestu u Sarajevu nije znao da se na nekoliko stotina metara zračne udaljenosti, na Kazanima, provode ritualni serijski zločini nad srpskim civilima, tako je pokolje nad Hrvatima u dolini Neretve tretirao kao zavjeru skovanu sa ciljem da ga se kompromitira!?

Halilović se tokom karijere u štabu Armije BiH, vidljivo je to iz njegovih knjiga i javnih istupa, najmanje bavio ratom, obranom, vojskom, on se iscrpljivao na onom što je specijalizirao u bivšoj JNA – spletkarenjem, uhođenjem, tračerskim kombinacijama, dvorskim zakulisnim igrama, politiziranjem, “slobodnim aktivnostima” zbog kojih je Milošević u Haagu zajebavao generala Talića…

Umjesto da budu mirni i spokojni što rat protiv Republike Srpske, zbog referenduma, najavljuje Sefer Halilović, penzioner koji je sve svoje (sitne i krupne, ali isključivo privatne) ambicije već odavno ostvario i kojem je najveća briga danas gdje nabaviti boju za sve rjeđu kosu, srpski zvaničnici danima ne prestaju kukati i alarmirati svekoliku domaću i svjetsku javnost zbog “zveckanja oružjem”.

Vučić iz New Yorka zapanjeno konstatira da se niko ni iz Sarajeva, ni međunarodne
zajednice “nije ogradio od Halilovića”.

Je li se srpski državni vrh, recimo, ogradio od teze svježih otkrića Borisava Jovića, koji je jedno vrijeme bio vrhovni civilni zapovjednik i Haliloviću i Vučiću i Nikoliću (iz njihove radikalsko-vojvodske epizode) da “muslimani/Bošnjaci ne postoje” i da su “izmišljena nacija”.

Zašto bi se uopće bilo ko ograđivao od tuđe gluposti i(li)egzibicionizma?! Ili se, ipak ovdje, radi o nečemu drugom, o orkestriranoj zamjeni teza, pa krivac za napetosti u regiji nije onaj moćnik i silnik koji raspiruje referendum, obesmišljava ustavni poredak, nego je to olinjali, dokoni general bez vojske i u mirovini?! Jeste li primijetili kako se u jezik političara iz Beograda kriomice, na mal vrata, ušuljala, naoko bezazlena fraza da se “nećemo mješatii u unutrašnje stvari Republike Srpske”, ali da ih Dayotn obavezuje da budu “garant mira u Bosni i Hercegovini”?

Profesorica Nena Tromp-Vukić, koja je godinama radila u timu haškog Tužiteljstva u procesu protiv Slobodana Miloševića (ovih je dana objavila knjigu “Proces Slobodanu Miloševiću: Nedovršeno suđenje”), kaže kako je za Tužiteljstvo bio jako važan susret Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu iz marta 1991. godine gdje su dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine.”

Jer, teško je povjerovati da je rat u Bosni počeo zbog ubojstva srpskog svata na svadbi u Sarajevu, kako to srpska strana predstavlja”.

“Svaljivanjem sve krivnje na Miloševića zanemarena je uloga srpske političke i intelektualne elite tog vremena. Miloševića danas nema, i? Je li u Srbiji demokracija?”, pita, a zapravo odgovara profesorica Tromp-Vukić.

IGRE PRIJEPOLJA, ILI PRIJESTOLJA

Istovremeno, hrvatski publicista Darko Hudelist, najpriležniji i najsustavni kroničar srpsko-hrvatskih odnosa posljednjih decenija, u “Globusu” prenosi razgovor sa srpskom političarkom i historičarkom Latinkom Perović. Profesorica Perović se sjeća svoje konsternacije nakon što joj je, bivši ratni i partijski drug, akademik Antonije Isaković, jedan od pisaca Memoranduma SANU, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka rekao: “Znaš li ti da ovo neće proći bez oružanih sukoba”, a na njeno pitanje da li to oni, akademici, žele rat, hladno odgovorio: “Ma, neće biti rata u Srbiji, ali poginut će, sve skupa, jedno 86 hiljada ljudi”.

Što bi, prema Isakovićim riječima, moglo spriječiti oružane sukobe i spasiti 86 tisuća “planiranih” žrtava. On to u govoru iz 1984.godine (dakle, u vrijeme kada na političkoj mapi Jugoslavije nema ni Tuđmana, ni Miloševića, a Izetbegović je u zatvoru) ovako postavlja:

“Naša je dužnost da kažemo kako nas ovakva konfederacijska Jugoslavija ne zanima” i upozorava da “možda treba pomišljati na referendum..” Referendum o Velikoj Srbiji, zaključuje Darko Hudelist.

Prema tome, niti je kao što piše profesorica Nada Tromp-Vokić, “ubistvo srpskog svata pokrenulo rat u BiH”, niti Halilovićevo prpošno trabunjanje o “nestanku Republike Srpske za deset do petnaest dana” može biti okidač eventualnih sukoba. Njih će biti samo ako u nekim novim okolnostima (a veličanje i rehabilitiranje Memoranduma SANU koje traje u Srbiji na tridesetu godišnjicu njegova nastanka opasno “tukne” na to) bude smišljen novi referendum koji će za alternativu imati samo ratne sukobe.

P.S. Primijetit ćete da akademik Antonije Isaković nije bio do kraja precizan u prognozi broja žrtva, samo u Bosni i Hercegovini je poginulo mnogo više od “njegovih” 86 tisuća. Pa, vjerojatno ni Isaković, ma koliko bio informiran, teorijski i praktično potkovan za ratovanje, nije mogao ni slutiti da će od velikosrpske agresije BiH braniti zapovjednik kalibra Halilovića i političari koji su ga ustoličili!?