Nije provedena lustracija pa se može mijenjati i povijest

MOSTAR - Što bi učinio Charles de Gaulle, ili netko tko je s njim bio u prvim danima francuskog Pokreta otpora, da su krajem šezdesetih godina na popisu osoba koji su pokrenuli taj otpor ugledali imena nekih pripadnika Višijevske Francuske? Nismo baš sigurni što bi oni učinili u toj „što bi bilo, kad bi bilo“ situaciji, ali je sigurno da se to nije ni dogodilo. Francuzi su isti narod kao i svi drugi narodi na ovom svijetu, bez obzira zvali se Romani, Slaveni ili Kelti. Svi su ljudi u ratu i nakon rata veliki u pobjedi i mali u porazu. Sport je nešto drugo i tu se može biti velik i u porazu ali rat je posebna priča, pogotovo ako ratuju stari „poznanici“. Onda osvete i sve druge nepodopštine koje se okarakteriziraju kao zločin, više nego ikada dolaze do izražaja.

Ali su si neki narodi nakon sukoba kojim su se oslobodili tuđe agresije ili nakon promjena vrste vladavine i uređenja u kojem su se nalazili a nisu bili u njemu sretni, dopustili da provedu određenu čistku povijesti. Odnosno, rasvjetljenje događaja i ljudi koji su u njima sudjelovali. Posebno je to dobro za svježe rane, dok je mnoštvo svjedoka vremena i događanja živo, dok su sjećanja svježa jer je se sve događalo „jučer“, dok za sve postoje dokazi, i dok se sve radi zakonito, ljudski, sudskim a ne osvetničkim putom kao 1945.

Poljska je provela lustraciju odnosno donijela zakon o istoj 1996. godine nakon drugog pokušaja i jednostavno je zabranjeno sudjelovati u vlasti suradnicima komunističke tajne policije a ograničeno je djelovanje u političkom i javnom životu svim komunistima. No, zakon je i tu pokazao nedorečenost i počelo se dirati u previše osinjaka pa se polako zaboravljalo tko je bio gdje i kad. I u svim drugim zemljama nekadašnjeg komunističkog uređenja, s diktaturom unutar same države ili koju je nadzirao SSSR, nakon pada komunizma su se na vlasti u demokraciji, čak i kao najviši dužnosnici poput predsjednika ili premijera, znali naći nekadašnji istaknuti komunisti. Toga nisu lišeni ni Hrvatska a ni Bosna i Hercegovina gdje na prvi pogled desničarsku nacionalističku strankuu obje države vode ili su vodili negdašnji komunisti.

Ipak, očigledna pogodnost za Franju Tuđmanakao čak najmlađeg generala JNA je ta da je on bio hrvatski komunist i antifašist, kao uostalom i Andrija Hebrang stariji. Pogodnosti za Tuđmana su i da je zatvaran više puta u borbi za jednakopravnost svega što je hrvatsko unutar SFRJ, od kulture, jezika pa nadalje. Ali je isto tako svjesno znao da će teško ostvariti tisućljetni hrvatski san o državnosti bez pomirenja „crvene“ i „crne“ Hrvatske. Rekli bi ugrubo, uz stotine tisuća istinskih domoljuba koji su branili opstojnost novonastale države, trebalo mu je na njegovoj strani i udbaša i okorjelih „preobraćenih“ komunista, i Josip Manolić i Josip Perković, njihove sposobnosti izučene u komunističkom sistemu a taj je izučavao i provodio zlodjela temeljito i nemilosrdno.

U Bosni i Hercegovini pak, na čelu HDZ-a BiH se također smjenjivala plejada bivših komunista, ali ne znamo tko je od njih odležao za „hrvatsku stvar“ u bivšoj državi. Nije sigurno jesu li proganjani i zatvarani jer su željeli demokratizaciju i prestanak jednoumlja u partiji, zbog toga što su štitili i promovirali hrvatsku kulturu, pismo… Ne, u ovom slučaju nepostojanje lustracije je omogućilo infiltraciju u HDZ svima koji su htjeli. A kada je Tuđman obolio, već je bilo kasno te ni njegove proročanske riječi o sestrinskoj stranci s ovu stranu granice i njenom vodstvu nisu mogle pasti na plodno tlo kada je bio okružen svakakvim kadrovima koji su samo čekali da „stari odapne“ i da preuzmu uzde u svoje ruke.

Nije provedena lustracija. Nije netom nakon završetka Domovinskog rata, i šteta što nije. Ali nije ju bilo ni moguće provesti jer, molim lijepo, kako će netko sam sebe „lustrirati“? A izvorno značenje riječi lustracija kao čišćenje grijeha iz prošlosti, provedeno je promjenom ili stjecanjem povoljne stranačke iskaznice ili promjenom pisma na kojem se netko potpisuje. Članstvo u HDZ-u kao da je amnestiralo sve njegove članove od grijeha iz prošlosti, naravno, vezano za one koji tih i takvih grijeha imaju. Stvarno svaka čast onima koji su HDZ stvarali i učlanili se u nj 1989. i u prvim godinama postojanja. I onima koji su kroz svoje članstvo i djelovanje zadržali smisao „pokreta“, baštinili te i dalje baštine hrvatstvo, onima koji nisu okaljali ruke, koji nisu sudjelovali u likvidacijama neistomišljenika, što stvarnim što metaforičkim iz raznih krugova života, koji nisu iskoristili prigode za svakojake malverzacije. Uistinu čast onima koji se sami mogu prepoznati i koje drugi mogu prepoznati kao istinske domoljube i branitelje koji su tamo 1991. i ’92. činili okosnicu „organiziranja otpora“. Samo, zanimljivo bi bilo saznati kako se osjećaju sada kada su na popisu s onima koji nisu davali otpora, ili su bili čak na drugoj strani. Ili kako se osjećaju ako ih na famoznom popisu uopće nema.