Odljev radne snage prisila za prijavljivanje radnika

MOSTAR - Jedino onaj tko se ne druži ni s kim, nema rodbine, ili zbog nekog razloga ne izlazi iz kuće, ne poznaje nekoga tko je otišao u inozemstvo raditi kada već nije imao posla ovdje ili nije imao posla koji mu je jamčio sigurnost i podmirenje životne košarice. Ima naravno i slučajeva kod ljudi koji su jednostavno odlučili otići samo kako bi pokušali promijeniti sredinu. I od svih tih ljudi koji jesu otišli u inozemstvo u potrazi za poslom, veliki broj ih je izabrao dobru staru Njemačku. Zemlja je to koja je simbol iseljeništva šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u tom vremenu kada je Irska bila ekonomski slabija i od današnje Bosne i Hercegovine. Njemačka postaje simbol iseljeništva i danas, a ako to ne vidimo, za koju godinu će biti zornije kada postane navika neke ljude viđati samo za blagdane.

U Njemačku se išlo graditi tu zemlju i dobiti nagradu za taj mukotrpni rad, tamo se odlazilo sa starim drvenim koferom a vraćali su se neprepoznatljivi ljudi, neki s automobilom koji će uskoro u Imotskom dobiti spomenik, neki su nakon par godina rada pravili kuće u svojim selima, po duvanjskom kraju koji je simbol iseljeništva a ni drugi krajevi ne zaostaju mnogo. Zahvaljujući nekadašnjoj Njemačkoj, mnoga djeca su se upoznala sa gumenim bombonima i kremastim namazima a zahvaljujući Njemačkoj danas, mnogi idu gore zaraditi mirovinu, ako ju dočekaju. Zakon je sama Njemačka promijenila i danas kaže da treba raditi pet godina da bi radnik ostvario pravo na mirovinu. I dosta ih kaže upravo to, idu izdržati barem pet godina da bi, kada i ako navrše 65, imali od čega živjeti jer tko zna kolika će mirovina biti kod nas, hoće li je uopće biti za onog običnog radnika.

Statistički podaci i stanje na terenu pokazuju a mi prenosimo vijest da je radi nedostatka kadrova i radne snage došlo do trenda sve većeg prijavljivanja radnika na obvezne vidove osiguranja. Iseljavanje je, dakle, opametilo ili prisililo poslodavce na prijavljivanje radnika. I to bi trebalo biti pozitivno. Jest, naravno, pozitivno, ali, je li pozitivno saznanje o tome kakvi su poslodavci, ne svi, naravno, dio njih, kakav je bio i kako su se odnosili prema radnicima prije ovog novog vala iseljavanja? Iseljavanja koje je prisililo određene poslodavce da (konačno) prijave radnike, povećaju im plaću jer ucjene su počele ići u drugom smjeru, da ih se dostojno počne tretirati, kao radnika a ne kao prisiljenog tražitelja kruha.

Tko bi rekao prije nekoliko godina da će se situacija okrenuti u korist radnika što su dolazili na posao nesretni i mnogi psihološki nestabilni jer su morali raditi da bi prehranili djecu a na poslu su bili izrabljivani, potplaćeni, tretirani kao da im se čini usluga što rade. A danas kada mnogi odoše u Njemačku, ne po Mercedes ili nutellu jer kome je više do auta ili kremastog namaza, danas kada odlaze mnogi na tih pet godina da bi osigurali uvjete za mirovinu, ako i kada je dočekaju, sjetili se neki ovdašnji poslodavci da bi mogli osigurati radnike ako ih misle sutra imati. Sreća po takve poslodavce što na ovim prostorima žive sentimentalni ljudi koji se nešto teže odvajaju od svoga, sela, ljudi, običaja. I tko bi rekao da će Angela Merkel utjecati na statističke pokazatelje prijavljenih i osiguranih radnika u Bosni i Hercegovini, i to na pozitivan trend brojki? I tko bi rekao da su neki poslodavci toliko sebeljubivi da će i taj trend prikazati kao nešto čemu su oni zaslužni, a ne prisiljeni učiniti tako? „Evo, prijavio sam te, eno, prijavio sam ih“, vjerojatno ćemo čuti iz usta barem jednoga od tih izrabljivača ljudi koji do jučer nisu imali izbora.

Nekima će sigurno biti kasno. Sigurno će biti slučajeva koji će, zato što su radili na crno nekoliko godina više, tih nekoliko godina manje uživati u mirovini ili će napustiti ovaj svijet čim ju dobiju. A svakako je moralno upitno to što neki poslodavci prijavljuju radnike samo kao dio pogodbe, kao prisilnu metodu zadržavanja radnika. Hoće li tada kada radnik napusti ovaj svijet a nije imao kada uživati u mirovini, hoće li ijedan poslodavac biti tu da bi pomislio kako je i do njega, kako bi bilo drugačije da je na vrijeme prijavio i osigurao svog radnika? Poznajući naše sentimente kao i neprikosnovenost mentaliteta „gazde“, teško jer je nažalost kod nas i naših gazda prečesto uvriježena misao da gazda radniku „daje“ plaću, umjesto da kažemo kako ju je ovaj zaradio i zaslužio.