Prodor Rusije na Balkanu u energetski sektor uz pomoć domaćih moćnika

MOSTAR - Zaokruživanje kontrole nad energetskim sektorom i uvođenje Rusa u tržište Hrvatske i BiH - uz izuzetak RS-a gdje je Dodik Rusima širom otvorio vrata - u Hrvatskoj se povezuje s Karamarkom, a u BiH uz Čovića, dovodi se u vezu i sa Zlatkom Lagumdžijom, u vrijeme kad je SDP bio u vlasti.

Rusija je spremna uraditi što god može da destabilizira Zapadni Balkan – jedna je od glavnih poruka izveštaja sa sjednice britanskog Komiteta za vanjske poslove, koja je prethodila Samitu o Zapadnom Balkanu u Londonu, održanom sredinom srpnja. U analizi o Balkanu, koju je krajem travnja objavio David Salvo, između ostalog navodi da Rusija na zapadnom Balkanu blokira pridruživanje EU i NATO, te navodi primjer Crne Gore i pokušaj državnog udara u kome nisu uspjeli, ali su poslali jasne poruke da su spremni potkopati sve legitimne vlade na Balkanu. Govoreći o BiH, Salvo navodi kako Rusija u njenom zaustavljanu u zapadnu integraciju, destabilizira BiH na razne načine, korištenjem svih sredstava, od podrške političarima i grupama koji su odani Moskvi, korištenja lokalnih medija, preko paramilitarnih jedinica, do stjecanja vlasništva u strateškim industrijama (približavanjem izbora otkrivene su povećane aktivnosti na Twiteru koji promoviraju rusko-srpske priče).

O jačanju ruskog utjecaja u regiji intenzivnije se počelo govoriti upravo nakon pokušaja državnog udara u Crnoj Gori, a izbijanje afere oko Agrokora, otvorilo je ovu temu i u Hrvatskoj, otkrivajući koliko je ruskog kapitala u ovoj članici Europske unije i šta sve Rusija kontrolira u Hrvatskoj.

Pod ruskim nadzorom

Pišući o ruskim geopolitičkim interesima i ekspanziji na Balkanu, hrvatski portal express.hr je u kolovozu prošle godine objavio ko su lokalni moćnici zainteresirani za penetraciju Rusa u energetske tokove Hrvatske, te kako je ta penetracija svuda slična: “Snažna, kao u Mađarskoj, golema, kao u Srbiji – gdje drže cijelu naftnu industriju i obje rafinerije – osjetnu, kao u Sloveniji i Makedoniji, ili veliku, kao u Njemačkoj, koja bi nakon gradnje druge cijevi plinovoda Sjevernog toka trebala postati glavni centar za distribuciju ruskog plina u Zapadnoj Europi. Tomislav Karamarko bio je predvodnik HDZ-ove struje koja je težila otvaranju prema Rusima.”

Dalje navode kako, u trenutku u kojem su zapadni bankari odustali od daljnjeg financiranja Agrokora, 2014. godine kada je bilo jasno da poslovni pokazatelji tvrtke ne opravdavaju ekonomske investicije, Sberbank, div s 250.000 zaposlenih, nije mislio tako, “jasno je da je pri dodjeljivanju kredita Ivici Todoriću prevagnuo politički moment”, jer “malo je mjesta sumnji da su Rusi procijenili kako će, uz rizik gubitka nekoliko stotina milijuna eura, staviti Hrvatsku pod neku vrstu nadzora. Njima Agrokor nije bio glavni cilj, to su više puta otvoreno rekli. Ono što nisu rekli jeste to da je on glavno sredstvo pacifikacije Zagreba. Rusi žele kooperativnu vladu. Oni primarno žele osvojiti tržište plina i nafte, probiti pravce za svoje glavne energente i time učiniti i ovaj dio Europe ovisnim o njima, a u tom kontekstu im je Agrokor više bio sredstvo nego cilj.”

Navodi se i kako je ruski ambasador nekoliko puta rekao kako Rusija želi kupiti Inu i HEP, te da su nedavno dobili pristup na tržište struje, a plin već dobavljaju.

“Uđu li Rusi na taj način u Hrvatsku, uzalud je NATO. Zna se tko je gazda. Onaj tko drži blagajnu… To se dosta jasno vidi u Srbiji, gdje su kupili Naftnu industriju Srbije s dvije rafinerije, koje su, iako im to nije bila ugovorna obveza, modernizirali. U Srbiji je preko toga, iako to nije bio jedini faktor, ruski utjecaj dramatično narastao. U Makedoniji su donedavno, preko VMRO-a, Rusi bili izrazito snažni, a preko Makedonije su htjeli graditi plinovod za opskrbu juga Europe. U Sloveniji su najavili investicije veće od 1,5 milijardi eura, pa im nedostaje samo Hrvatska… U Bosni i Hercegovini Rusi drže rafineriju u Bosanskom Brodu, što znači da u svakoj od bivših republika imaju jak oslonac u važnoj gospodarskoj grani. (…) Oni imaju velik novac koji im osiguravaju energenti. Tim novcem te poznavanjem lokalnih prilika i ljudi, oni mogu ostvariti utjecaj kakav žele. U tome im idu na ruku nepametne lokalne (gospodarske i ine) politike…”, pisali su hrvatski mediji.

No, ono što nisu pominjali jesu energetski projekti na jugu Bosne i Hercegovine, točnije na prostoru koji kontrolira HDZ BiH, a gdje se uz podršku Dragana Čovića i pojedinih moćnika iz Hrvatske i Srbije (o kojima smo više pisali u dva prethodna nastavka), te uz ruske lobije koji djeluju na Balkanu, planira nekoliko velikih energetskih projekata koji bi imali i politički značaj jer bi uvezivali teritorije tri kantona (koji su pod kontrolom HDZ-a BiH), a što bi bila podloga za treći entitet koji bi energetski bio zaokružen uz pomoć ruskog Gazproma, odnosno preko hrvatske firme PPD Transport i PPD BiH Erdal. Dugoročno, to bi značilo dalje slabljenje Bosne i Hercegovine i jačanje hrvatskih i srpskih lobija, ali i jačanje geostrateškog pozicioniranja Rusije u jugoistočnoj Europi. U okviru ovoga plana spominje se i preuzimanje Elektroprivrede Herceg-Bosne, rudnika boksita u Posušju, Aluminija u Mostaru, te izgradnja termolektrane u Posušju koja bi radila na plin dovezen iz luke Ploče od ruskih snabdijevača. O ovom strateškom planu se u kuloarima govori već dugo, no simptomatično je da je intenzivirana ideja izgradnje termolektrane u Posušju nakon što je sličan plan propao u Hrvatskoj.

Bitka za sigurnosne službe i energetski sektor

Bitka za sigurnosne službe i MUP u Hrvatskoj, koju su na početku mandata vodili HDZ i Most, odnosno smjenu ravnatelja SOI (koju je potpisala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović) povezivana je s energetskim lobijima. Naime, u vezu se dovodila gradnja termoelektrane u Pločama kojoj se dugo protivio tadašnji ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić (kandidat Mosta) zbog čega je ušao u sukob s tadašnjim direktorom tvrtke Luka Ploče energija d.o.o. – Josipom Jurčevićem. Uz to, Orepić je ušao i u sukob s Karamarkom oko toga ko je tko je glavni u MUP-u, da li Orepić kao resorni ministar ili Karamarko kao prvi potpredsjednik Vlade. U jeku ovog sukoba Orepić je optuživan da je znao za tajno praćenje Milijana Brkića i Karamarka. Plenković je smjenio Orepića u aprilu 2017. godine.

Josip Jurčević, član Uprave Luke Ploče Energija, najveći je dioničar PPD-a – Prvo plinarsko društvo. Zoran Gobac i Jurčević suvlasnici su i u tvrtki Adria Coast Turizam, u kojoj udjel ima i Pavao Vujnovac, predsjednik Uprave i suvlasnik PPD-a. Pavao Vujnovac u Hrvatskoj slovi za najmoćnijeg poduzetnika u poslovima s plinom i vlasnik je tvrtke Energia Naturalis, krovne kompanije koja okuplja niz firmi okupljenih oko javnosti najpoznatijeg Prvog plinarskog društva, a jedan dio svojih razgranatih poslovnih aktivnosti obavlja poslujući preko tvrtki sa sjedištem na Malti. Hrvatski Nacional je otkrio preko kojih tvrtki s Malte Pavao Vujnovac posluje, ali i da su mu, što se do tada nije znalo, u nekim ozbiljnim poslovima partneri “Zoran Gobac, najmoćniji čovjek hrvatskog rukometa, te Josip Jurčević, bivši istaknuti dužnosnik SOA-e iz vremena dok je ravnatelj te službe bio bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. Za Jurčevića se duže vrijeme zna da s Vujnovcem surađuje kao njegov zaposlenik, a sada se pokazuje da su u jednom dijelu tog poslovanja oni i partneri.”

Upravo su Jurčević i Gobac prošle godine povezivani s planovima Ruske Federacije da privatizira bh. firmu Aluminij d.d. koja je pod kontrolom HDZ-a BiH, odosno da je snabdijevaju energentima, naravno uz podršku energetskih lobija u BiH okupljenih oko Dragana Čovića. Podsjetimo, sarajevski portal Žurnal objavio je krajem prošle godine da biznismeni iz Hrvatske povezani sa ruskim obavještajcima i sumnjivim biznismenima žele privatizirati mostarski Aluminij i rudnik boksita Posušje, tako što će svoje pogone prebaciti na gas koji se uvozi iz Rusije. Žurnal se pozivao na sastanak od 28. lipnja 2017. godine u Vanjsko-trgovinskoj komori BiH kojem su prisustvovali državni ministri BiH Vjekoslav Bevanda i Mirko Šarović, te čelnici mostarskog Aluminija. Na sastanku je bio i hrvatski ambasador Ivan Del Vecchio koji je rekao kako je njegov kolega, ruski ambasador “Petr Ivancov već upoznao službenu Moskvu s Aluminijevom argumentacijom”.

U rujnu prošle godine hrvatski mediji objavili su da je ruski Gazprom potpisao desetogodišnji ugovor sa firmom PPD Zagreb o isporuci plina. S poslom je povezivan Josip Jurčević, kao direktor kompanije Ploče Energija, gdje bi trebao biti skladišten ruski plin namijenjen za Aluminij. Bez ikakvog povoda tih je dana Dragan Čović posjetio Luku Ploče i izrazio “podršku jačanju kvaliteti lučkih usluga”, a ruski ambasador Petr Ivancev preko noći počeo u Večernjem listu insistirati na “hrvatskom pitanju u BiH”.

Štiteći BiH

Na pisanje Žurnala uslijedio je odgovor (preko) hrvatskih medija u kojima se tvrdilo da iza svega toga stoji Obavještajna služba BiH, te da je sve to spletka i dio šireg plana “kako ocrniti Hrvate u BiH i hrvatsku državu kako bi ih se prikazalo ruskim igračima u trenutku kada se u BiH ponovo mješaju karte i najavljuju važnije promjene Dejtonskog sporazuma koje bi trebali pokrenuti upravo Amerikanci”. Za ove tvrdnje Večenji list se pozvao na navodni dokument OSA-e koji je objavio zagrebački Nacional, a tada se oglasio i ministar sigurnosti BiH, Dragan Mektić: “Sve je učinjeno sasvim legalno, legitimno i u tome nema ništa novo. Ali, sve te interese BiH, koje nastojimo zaštititi od nelojalnih i, rekao bih, profiterskih udara, dužni smo raditi u skladu s Ustavom i zakonima BiH. Sve do čega smo došli, sve što smo saznali u čitavoj ovoj situaciji, o kojoj je pisao i portal Žurnal, o kojoj piše i Nacional, poduzimali smo u skladu sa zakonima i Ustavom ove države, štiteći ekonomski interes i ne dopuštajući podrivanje ekonomskog sustava BiH.”

Zaokruživanje kontrole nad energetskim sektorom i uvođenje Rusa u tržište Hrvatske i BiH (uz izuzetak RS-a gdje je Dodik Rusima širom otvorio vrata) u Hrvatskoj se povezuje s Karamarkom, a u BiH uz Čovića, dovodi se u vezu i sa Zlatkom Lagumdžijom, u vrijeme kad je SDP bio u vlasti. Podsjetimo, Lagumdžija je istisnuo iz vlasti HDZ BiH nakon pobjede na izborima 2010. i ušao u koaliciju sa HSP-om BiH Zvonka Jurišića, koja će, kasnije će se pokazati, biti pragmatični poslovni aranžman kome je cilj bio i preuzimanje kontrole nad energetskim sektorom, sigurno najunosnijim biznisom u regionu, zbog koga će Lagumdžija kasnije ući u dealove i s HDZ-om, i s Miloradom Dodikom, pa i sa Srbijom, sve na štetu BiH. S druge strane 2011. godine Vlada Federacije BiH, koju je vodio Nermin Nikšić sadašnji predsjednik SDP-a, u Nadzorni odbor Terminala imenovala je Zvonimira Šušnjara, šuru Zvonke Jurišića, koji je istovremeno bio direktor tvrte Bossgas, koja je imala sjedište u Tomislavgradu.

Podsjetimo i ovo, Milorad Dodik i Zlatko Lagumdžija su u oktobru 2013. u namjeri da pod svoju kontrolu stave hidropotencijale na rijeci Drini i otpočnu na tom polju zajedničke privatne unosne poslove napravili dogovore. Prethodila je tome smjena rukovodstva Elektroprivrede BiH, izvedena pod palicom premijera iz SDP-a Nermina Nikšića, kada su na čelo Elektroprivrede BiH doveli Elvedina Grabovicu, Lagumdžijinog čovjeka od povjerenja, a onda uslijedili ugovori s beogradskom kompanijom Rundap Vojina Lazarevića, koja je bez uložene marke zaradila desetak milijuna KM, koliko je iznosila razlika između cijene po kojoj je Rudnap kupio struju u Sarajevu i cijene po kojoj je struju prodao u Mostaru Elektroprivredi HZHB. Pominjala su se tada imena još nekih bošnjačkih političara koja su bila uključena u ovaj unosni biznis, a i iz Srbije je u posao bio uključen i Vuk Hamović, uz posrednike iz Republike Srpske. Kasnije će neki mediji ove Lagumdžijine poslove vezivati s ruskim prodorom na bh. tržište. Srećom po BiH ova koalicija nije dugo potrajala. Lagumdžija je kažnjen na izborima, no HDZ se vratio na velika vrata i protekle četiri godine intenzivno uspostavljao (još) čvršću mrežu kako im se ne bi ponovilo iskustvo s Lagumdžijom i SDP-om koji nije birao sredstva da bi sebi priskrbili moć i novac licitirajući i državom.

U protekle četiri godine HDZ BiH je uspio zaokružiti financijsku konstrukciju iz koje se financiraju i paralelne strukture koje intenzivno rade na aktivnostima koje vode formiranju trećeg entiteta u BiH. U toj mreži su i firme iz kojih se crpe sredstva za izbornu kampanju HDZ-a BiH. Paraleno s tim uspostavljena je mreža koja kontrolira pojedince u politici, biznisu i sigurnosnim agencijama.