Program kemijskog oružja bivše SFRJ u Potocima kod Bijelog Polja i zagađivanje rijeke Neretve i Herecgovine tijekom SFRJ!

MOSTAR - Bivša Jugoslavija je u velikoj tajnosti radila na programu proizvodnje kemijskog oružja. Čak ni SIPRI (Stockholm International Peace Research Institute) koji je posjedovao najtočnije podatke za mnoge zemlje svijeta nije nikada u svojim godišnjacima spomenuo Jugoslaviju kao zemlju koja radi na takvom programu. Lokacija od 52 ha površine u selu Potoci udaljenom 10 km sjeverno od Mostara uklopila se u tajnost programa.

Vojnotehnički institut (VTI), pogon Mostar počeo je s radom 1958. godine. Pogon je bio namijenjen za sintezu svih poznatnih bojnih otrova za upotrebu.

Sastavni dijelovi pogona su bili: pogon za proizvodnju BOT-a, laboratorij za sintezu i rasčlambu, podzemna i nadzemna skladišta, prostor za uzgoj i održavanje pokusnih životinja, radionice i ambulanta.

Pogon je upravno i razvojno bio vezan s Institutom za tehničko-medicinsku zaštitu (ITMZ) Beograd.

U njemu je stalno bilo uposleno 80 do 120 djelatnika, od čega 6 do 10 inžinjera i 10 do 12 tehničara.

Sva stručna literatura, tehnička dokumentacija (elaborati, radne bilježnice) odnesena je u srpnju 1991. godine u Beograd.

Demontažu postrojenja i tehničke opreme obavila je skupina inžinjera i tehničara iz Beograda i premjestila je u Lučane tijekom siječnja i veljače 1992. godine.

Pogon je rešenjem načelnika glavnog štaba JNA prestala s radom 1. siječnja 1992.

Prema programu razvoja kemijskog oružja od 1960. godine počela su polutehnološka istraživanja za tehnološki projekt proizvodnje živčanog bojnog otrova sarina.

Istraživanja za tehnološki projekt plikavca Siperita obavljena su u aparaturi proizvedenoj u Prvoj Iskri Barić.

Proizvedene količine sarina i iperita upotrebljene su za punjenje granata kalibra 152 mm i 155 mm za terenska ispitivanja na Veležu i Blidinje jezeru (Čvrsnica) u razdoblju od 1961. do 1969.

U razdoblju od 1975. do 1977. godine obavljena su polutehnološka istraživanja proizvodnje nadražljivca CS.

U sklopu izrade polutehnoloških projekata u razdoblju od 1980. do 1984. godine izrađeni su projekti proizvodnje psiho otrova BZ i zagušljivca klorpikrin. Statička i dinamička ispitivanja su obavljena na području poligona Krivolak (Makedonija).

U programu “Jastrebac” ispitivani su sljedeći projektili: granate 122 mm i 155 mm, raketa 128 mm, avio bombe oznake BAD-100 (bomba avio dimna) i nagaznih mina.

Program “Jastrebac” okončan je uvođenjem u naoružanje sljedećih kemijskih bojnih sredstava: granata 122 mm, punjena sarinom i Siperitom, raketa 128 mm, punjena sarin, i avio-bomba punjena sarinom.

U 1988. i 1989. godini obavljena su statička eksperimentiranja s binarnim sarinom jer je u planu bio i raz¬voj binarnog kemijskog oružja.

Prema programu “Jastrebac” u razdoblju od 1986. do 1987. godine napravljen je pogon za proizvodnju kemijskog streljiva. U 1988. i 1989. godini obavljena su eksperimentiranja sa binarnim sarinom.

Planom proizvodnje za razdoblje od 1991. do 1995. godine bilo je predviđeno uskladištenje 4800 granata 122 mm, punjenih sarinom i 1000 granata istog kalibra punjenih S-iperitom. Za uskladištenje predviđenog kemijskog streljiva napravljeno je skladište blizu Hadžića kod Sarajeva. U tu svrhu izrađeno je tijekom 1988. godine i 1989. godine 40 tona MFDK, najvažnijeg intermedijara u proizvodnji sarina. U početku 1992. godine čitava količina je vraćena natrag u Lučane (Srbija). Zajedno s MFDK odvezene su i ostale sirovine potrebne za sintezu sarina i S-iperita.

U “Unisu” Vogošća su još 1990. godine bile izrađene i spremne za prijevoz u Mostar granate 122 mm.

CS, nadražljivac uveden je kao formacijsko sredstvo u naoružanje umjesto kloracetofenona 1974. godine.

Podignuto postrojenje CS-a je od 1978. do 1989. godine proizvelo više od 100 tona CS-a i CS-1. Sve navedene količine su isporučene tvornici „M. Zakić“ Kruševac i vojnim poštama po bivšoj Jugoslaviji. Za raspršivanje na ciljeve – razvijene su dimne kutije, ručne bombe, leđni i avio-raspršivači.

Koncepcijsko opredjeljenje bivše JNA o primjeni ke¬mijskog oružja koje se može sažeti u dvije rečenice: Smrtonosno kemijsko oružje operativne je namjene za napadne (sarin) i obrambene (iperit) operacije na oprativnim i operativno-strategijskim smjerovima. Nesmrtonosno kemijsko oružje je taktičke namjene, uglavnom za obrambena borbena djelovanja, zasjede i prepade te za specijalna psihološka djelovanja, a može se, pod određenim uvjetima uporabiti i u napadnim borbenim djelovanjima.

Kako je bivša SFRJ bila javni zagovornik svih međunarodnih dogovora koji se odnose na zabranu uporabe, proizvodnje i uskladištenja kemijskog oružja, taktičko-tehnički podatci o njezinom smrtonosnom kemijskom oružju bili su najstroža državna tajna i o njima nikada nije napisano nikakvo pravilo ni uputstvo već se u vojnim školama pri učenju taktičke uporabe kemijskog oružja rabila strana literatura i strani podatci o tom oružju. S obzirom na činjenicu da se uporaba tog kemijskog oružja planirala u iznimnim slučajevima kao oružje odmazde po onome tko ga primijeni po OS bivše SFRJ ili pri borbama za operativno-strategijske ciljeve, nisu ni bila nužna pravila za širi krug pripadnika OS već samo za one časnike-zapovjednike koji bi takvu uporabu planirali, a takvo što se moglo osigurati u konkretnoj situaciji.

Drugi je slučaj za taktičko kemijsko oružje koje ima namjenu masovne uporabe i koje se i u miru nalazilo u postrojbama bivše JNA. Da bi se doskočilo Konvenciji o zabrani kemijskog oružja koja zabranjuje proizvodnju i uporabu bilo kakvog otrova ili zatrovanog oružja, bivša je JNA proizvodila “školska” kemijska sredstva i izdavala pravila i uputstva o školskim kemijskim sredstvima, ili pak pravila koja specijalnim kemijskim sredstvima daju namjenu za borbu protiv ubačenih grupa, pretresa prostorija i objekata, okruživanja i blokiranja, u zasjedi, suzbijanje masovnih nereda, otpora i pobuna.

Dakle, radilo se o specijalnim ručnim kemijskim bombama, tromblonskim minama, leđnim raspršivačima i dimnim kutijama. Sva sredstva su radi diskrecije označavana kao školska i imali su žutu traku na sebi što imala sva druga sredstva namijenjena za obuku i školovanje. Punila su se nadražljivcima CS i CS-1 te psiho-kemijskim otrovima BZ.

Isporuka kemijskih sredstava punjenih nadražljivcima se vršila republičkim SUP-ovima kao i saveznom SUP-u, tj. specijalnim postrojbama Milicije a svoju prvu primjenu je doživjelo u nemirima na Kosovu 1981. godine.

Uporaba tih sredstava od strane organa reda nije zabranjena postojećim konvencijama ukoliko se odnosi na ograničenu uporabu.

U vojnim školama bivše SFRJ školovali su se strani časnici od čega je posebno zanimljivo školovanje časnika iz arapskih zemalja (Irak, PLO, Egipat, Libija i dr.). Činjenica je da su navedene države korisnici jugoslavenske zaštitne (nuklearno-kemijsko-biološke) opreme, a postoje opravdane sumnje da je s nekim od tih država i razvijan program proizvodnje kemijskog oružja.

Ono što čudi je to da čak ni CIA nije znala za postojanje jugoslavenskog tzv. „defanzivnog“ kemijskog programa, a tome svejdoči i posjete njenih operativaca u već tada ugašenom pogonu već početkom 1993.

Tijekom rata na području bivše Jugoslavije odvijala se prava drama kada je riječ o kemijskom oružju, a to je postalo poznato tek nedavno, kada je CIA objavila da je jedan njihov agent u tom periodu ušao u trag kemijskom oružju koje je napravila bivša Jugoslovenska narodna armija (JNA).

Priča počinje u siječnju 1993. godine kada je vojni ataše iz američke ambasade u Zagrebu poslao zabrinjavajuću depešu o postrojenju u Bijelom Polju u kojem je JNA proizvodila kemijsko oružje.

“Znali smo da je bivša Jugoslavija imala obrambeni program kemijskog oružja ali nismo imali potvrdu proizvodnje ofanzivnog agensa”, ističe operativac CIA.

Nije bilo jasno gdje je to Bijelo Polje, jer ih je u BiH najmanje pet, a onda je operativac, češljajući staru arhivu pronašao “Vijesnik” iz 1991. godine u kojem je bila informacija o tvornici u Bijelom Polju nadomak Mostara.

Uz pomoć tehnike koju je posjedovao, satelitskih snimaka, drugih izvora, potvrda je bila tu.

Tako je 19. veljače 1993. godine to postrojenje stavljeno na popis mogućih proizvođača bojnih otrova.

Tajni agent se mora na terenu uvjeriti u postojanje ovog postrojenja pa su on i još jedan stručnjak 4. travnja otišli u Zagreb u Ministarstvo obrane, te u razgovoru sa tri stručnjaka, na lošem engleskom, uspjeli da dobiju precizan uvid u aktivnosti bivše Jugoslavije kada je riječ o proizvodnji kemijskog oružja.

Konačno je bilo potvrđeno da su ovi stručnjaci i naučnici radili ne samo na proizvodnji otrova sarina i drugih, nego i na proizvodnji granata, ručnih i topovskih, koje su bile punjene otrovima. A onda je Amerikancima, na njihovo čuđenje, ponuđeno da posjete tvornicu u Bijelom Polju.

To područje je u to vrijeme osiguravao HVO.

Avionom su odletjeli do Splita, a zatim automobilom do Mostara. Vojna lokacija je bila ruinirana, ali su ipak našli značajnu dokumentaciju koja im je dala novi uvid u aktivnosti bivše JNA. Jedan od bivših zaposlenika im je rakao da su još u siječnju 1992. godine “dobili par slobodnih dana” i da se nakon toga više nikada nisu vratili na posao, a JNA je “počistila” lokaciju.

Agent CIA zaključuje da je opasnost koja je postojala, gotovo potpuno nestala nakon što je tadašnja Jugoslavija 2000. godine potpisala i ratifikovala Konvenciju o kemijskom nauružanju. Te da je tada navedena i lokacija proizvodnje, a i detalji o opremi iz Mostara, ali da su podaci bili dosta neprecizni.

Prema dostupnim informacijama iz hrvatskih izvora o ovom tajnom pogonu za proizvodnju bojnih otrova u Potocima kod Mostara (Bijelo Polje) bilo je 120 zaposlenih, od čega 10 inžinjera i 10 tehničara.

Prema dostupnim informacijama u Srbiju su iz Mostara dovezene sirovine za sarin i Siperit. Navodno je bilo riječi o 40 tona metilfosfonidilikatorida od čega je moguće napraviti 30 tona sarina, te tri tone sumpormonohlorida i 4 tone Siperita.

Tajnovita zagađenja Neretve i masovi pomor ribe 80-ih !

Ono što je nažalost nepoznato ljudima je da su se nusprodukti iz tajnog pogona za proizvodnju bojnih otrova izlijevali u rijeku Neretvu. Budući da je u to vrijeme to bila najveća tajna nije se smjelo postavljati pitanje od kuda dolazi zagađenje i kako ga sprijeciti i sanirati ! Najčešće krivnju za takve eko-incidente je skrušeno preuzimao Aluminijski kombinat!

Osim tajnog pogona za proizvodnju bojnih otrova, veliko onečišćenje Neretve je činila i bivša Pamučna industrija „Đuro Salaj“ u Vrapčićima zbog koje bi i rijeka Neretva znala potpuno promijeniti boju u duljini od par kilometara nizvodno a boja je ovisila od dnevnog bojenja pamuka otrovnim preparatima!

Zagađenje su činile i tadašnja VI „SOKO“ koja je imala i pogon za proizvodnju kompozitnih materijala koja se smatra vrlo otrovnom tehnologijom koja šteti okolišu!

Veliko zagađenje je činila i glinica kao dio Aluminijskog kombinata, a UNIS tvornica, HEPOK Mostar kao i tvornica duhana Mostar su također bili veliki zagađivači. Tada kanalizacijski sustav u gradu Mostaru (100.000 stanovnika) nije imao ni prečistač niti kolektore. Ipak nikakve zabrane za kupanje nisu obajvljivane!

Također deponija Uborak je tu već postojoala od 60-ih godina pa je čudno kako su se na tom mjestu postupno širila naselja iako je proširivanje deponije bilo planirano i očekivajuće.

Utoliko nije jasno zašto se diže tolika HUJDURma kada je otrova bilo i prije, u bivšoj državi, a možda i više nego danas i sa puno opasnijim supstancama nego što je piralen! Tada pak nitko nije smio blokirati rad JP „Parkovi i nasadi“ jer bi imao posla s Milicijom! A kako je danas i kako će biti sutra?!