Umjetnost je ipak puno više od posla

ORAŠJE - Nije zamjeriti nikome tko umjetnost, bilo koju njenu vrstu ili granu, doživljava na sebi svojstven način, rekli bismo, duboko proživljava tonove glazbe ili stihove poezije ili poteze kistom u slikarstvu. Ili ako ima najdražeg glumca. U tome nema ništa loše. Film ili serija nam daju odušak od stvarnosti a mnoštvo ih je snimljeno dosad pa bi u barem jednom mogli pronaći sebe, ono što jesmo ili bismo htjeli biti. Ako volimo film, naravno, i ako znamo granicu zbilje i fikcije koja ni sama često nije daleko od istine u očima njenog stvaratelja. Umjetnost, tako i film, je ipak puno više od posla glumca. Možda smo imuni na začuđene poglede sa strane koji sugeriraju da nešto nije s nama u redu ako pustimo suzu na posljednju scenu, ne znam, filma „A Perfect World“ s Kevinom Costnerom u glavnoj ulozi, scenu u kojoj njegov lik na kraju… 'spoileralert', nema veze, dobar film, za preporuku.

S druge strane, možemo pomisliti da s vama nešto nije u redu ako ostanete imuni na pjesmu „Ne dirajte mi ravnicu“, posebno na verziju ondašnjih „Zlatnih dukata“ i s pratećim videom u kojem pokojni Fabijan Šovagović iskreno zaplače na izvedbu tamburaša u njegovoj pozadini. Videospotovi za pjesme su također forma u kojoj glumac glumi ali taj videospot je Šovagovićevo ostvarenje u kojem nije glumio. On je bio takva glumačka veličina da je mogao ući u svaku ulogu bez imalo problema, što zapravo i jest umijeće glume i to rade svi glumci, samo neki malo ili puno uspješnije od drugih.

Šovagović je do neki dan autoru teksta bio najdraži glumac, a od živućih, Ivo Gregurević. Do neki dan, a sada je teško odlučiti.

Ivo Gregurević je gostovao u Imotskom sada davne 2002., možda jednu godinu prije ili poslije, u predvorju srednje škole, samostalno, a igrao je monolog Ivice Kičmanovića. Samo 10 kuna. Dva obična sendviča trebalo je platiti da bi se vidjela ta predstava a tko nije mogao, nije ni morao platiti da bi uživao školski sat vremena u izvedbi mrkog i ozbiljnog glumca s bičem u ruci koji je mrkim i ozbiljnim tonom poslije izvedbe upitao: „Imate li pitanja?“ A kada je iz skupine stidljivaca netko konačno upitao o snimanju filma „Kad mrtvi zapjevaju“, tada aktualno popularne komedije snimljene koju godinu prije, njegova ozbiljna faca pretvorila se u široki osmijeh i još pola sata se nije odvajao od neiskusne srednjoškolske publike koja nije nimalo zažalila za mnogima prvo kazališno iskustvo.

U sklopu kulturne manifestacije „Dani Matice hrvatske Grude“ više od 15 godina kasnije u Grudama je gostovao hrvatski književnik Dubravko Jelačić Bužimski s epizodom serije „Razgovor sa sjenama“ koja je snimljena tako da autor vodi razgovor s jednim od pokojnih hrvatskih pisaca koje glumi netko od poznatih glumaca. Od 18 epizoda snimljenih u trajanju od 30 minuta, Jelačić Bužimski je priznao da među njima nema epizode o njemu najdražem piscu, A. G. Matošu, jer je pola sata malo da bi se o njemu napravila epizoda. Na pitanje nekoga iz publike bi li bilo dovoljno da se konačno snimi epizoda i o Matošu u trajanju, recimo, dva sata, i da ga glumi Ivo Gregurević, Bužimski je odgovorio kako bi mu, da je moguće, to bilo izuzetno drago jer bi njegova najdražeg pisca glumio njegov najdraži glumac i prijatelj.

O Ivi Gregureviću treba govoriti sa stajališta gledatelja filmova i serija u kojima je glumio jer je on i rekao da bi volio da ga se pamti po njegovim djelima. Ostaviti po strani privatni njegov život. Ali i dio privatnog života je uložio u filmski festival u Orašju koji je to predivno mjesto u Posavini postavio na mapu filmskih destinacija, i vjerojatno će ubuduće nositi ime po svojem utemeljitelju.

Svi koji ne vide u filmovima, glazbi, poeziji i slično ništa više od samoga posla ili nečije nadarenosti, svakako se pitaju čemu služe pusti oproštaji i ispraćaji, zašto nekome treba uputiti in memoriam ili drugi način posthumne posvete. Drugima ostaju filmovi i serije u kojima je preminuli glumac, u ovom slučaju Gregurević, glumio, spoznaja da je otišao ipak rano kao i mnogi njegovi kolege i prijatelji glumci te mnogi iz drugih grana umjetnosti, i ostat će žal što tamo 2001. ili druge u predvorju srednje škole u Imotskom nitko nije imao mobitel što može fotografirati ili fotoaparat pri ruci, da ovjekovječi rukovanje Ive Gregurevića s mnoštvom neiskusnih kazališnih gledatelja među kojima je bio i jedan učenik ekonomske srednje škole koji danas ne može odlučiti koji mu je najdraži uopće domaći glumac, Fabijan Šovagović ili Ivo Gregurević, jer ne može se više reći da je jedan od njih živući.

Ako je umjetnost i posao, onda ga je pokojni Ivo Gregurević obavljao perfektno. A ako je i više od posla, a jest, onda je svojim izvedbama i nadahnuo, izazvao osjećaje, među njima i smijeh, bio Čaruga ili Marko Kosmički, nešto kao lik Šemse u „Našoj maloj klinici“, zbog kojega se isplati, uz dužno poštovanje drugim glumcima, zadržati malo duže uz tv ekrane. Naravno, o ukusima se ne raspravlja, ali ako vam ukus kaže da Gregurević nije bio velik glumac, onda definitivno i nemamo o čemu raspravljati.