PORUKA SA GRADINE: Kad šutnja progovori

ČAPLJINA - Goran Rebac, Vedran Đoković, Lenko Bule, Josip Bule, Zlatko Ivanković, Gojko Galić, Nikola Krmek, Krešo Bubalo, Dragan Miličević, Radoja Vidaković, Slavko Previšić, Ilija Krešić, Zoran Šuman, Franjo Bošković, Ivan Šimović, Vinko Babić, Zdravko Jelić, Ivan Čović, Miroslav Mandarić, Kruno Zlomislić, Slavko Kulaš, Božo Anić, Zdravko Sopta i Branko Grgić.

Ovo su imena 24 pala hrvatska branitelja, koji život položiše na oltar Domovine prije točno 23 godine.

Na lokalitetu Gradina podignut je veliki križ, a svake godine 13. srpnja, na obljetnicu pogibije, okupe se njihovi najbliži, rodbina, prijatelji i suborci da se u zajedničkoj molitvi prisjete tih krvavih dana te odaju počast i poštovanje poginulima.

Na veliku žalost, mora se istaknuti i činjenica da Gradina toga dana već godinama postaje mjesto okupljanja političkih stranaka (posebice je izraženo svako druge, izborne godine), koje na ovakav način „skupljaju“ političke bodove, pa običan čovjek stekne dojam da je protokol polaganja vijenaca najbitniji čin koji se događa na ovom svetom tlu. Ni ova godina nije bila iznimka.

Svetu misu predvodio je don Dragan Filipović čija je propovijed bila znakovita. Progovorio je on o šutnji hrvatskog naroda koja traje stoljećima, već od vremena Zrinskih i Frankopana, preko šutnje o vremenu Blajburškog pokolja i Križnog puta tisuća Hrvata, pa sve do šutnje o Domovinskom ratu.

U bivšoj državi, progovoriti o Blajburgu, značilo je samo jedno- da si državni neprijatelj i brzinom svjetlosti mogao si računati na produženi boravak na Golom otoku.

Ali, komu danas u Hrvata odgovara šutnja?

Don Dragan nije nastavio dalje. Možda kao svećenik i ne smije, ali postavlja se pitanje zašto svi mi šutimo? U čijem interesu? Jesu li navedeni branitelji za ovakvu „hrvatsku“ šutnju prolili krv?

Tamo gdje je don Dragan stao, nastavila je Ivona Šimović, dijete poginulog branitelja. Njezino obraćanje, niti jedan medij nije prenio. Istini za volju, očekivati to od lokalnih, režimskih, čapljinskih medija, ionako je nemoguće. Zar time ne potvrđujemo šutnju? Zar time ne dajemo odgovor komu zapravo ta šutnja odgovara?! ZNA SE odgovor, već godinama se zna. Barem u Čapljini se zna.

Iz tog razloga, u cijelosti prenosimo tekst obraćanja Ivone Šimović, djeteta poginulog branitelja:

“Poštovane obitelji poginulih, invalidi, branitelji, braćo svećenici, dragi vjernici, svi vi koji ste došli danas na ovu Svetu misu, odati počast kako 24-ci, tako i svim poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu, srdačno vas pozdravljam. Namjerno ne želim isticati nikoga posebno, ni po titulama,ni po funkcijama. Nitko od nas nema veću titulu od ovih, radi kojih smo danas ovdje. Zato, zastanimo na trenutak i u minuti šutnje sjetimo se njihove nevine krvi koju su prolili za svetu hrvatsku zemlju, za našu slobodu…..

Dragi prijatelji,

Stojimo pred ovim križem, a ne mogu ne reći da me podsjeća na Kalvariju, mjesto razapinjanja našega spasitelja Isusa Krista. Pokušajmo u svom srcu i mislima,osjetiti njegovu muku i agoniju koju je prošao za otkupljenje naših grijeha.

Izdan…. Ostavljen…. Popljuvan od svih… Što je najgore, i od onih koji su bili uz njega. Od svog naroda, koji je gledao čuda koja je činio, slušao riječi koje je izgovarao.

GOSPODO, VIDITE LI IMALO SLIČNOSTI?

Ja vidim. Naši branitelji, naši poginuli, dali su svoje živote na raspolaganje, bez imalo dvojbe, za obranu svog naroda. Danas smo „slobodni“. A ONI ???

Odbačeni, poniženi….Gaze se i vrijeđaju grobovi naših poginulih sinova i očeva.

Čuli smo na Sv. misi 24 imena pripadnika HVO-a, mučki ubijena od snaga MOS-a.

Što reći nakon 23 godine? Što reći na ovu agoniju koju prolazimo, u koju smo dovedeni poradi taštine, poradi sebičnih ciljeva onih kojima ništa nije sveto?

Djeca, koja su odrastala, a da nikada nisu osjetila očev dodir, zagrljaj…., branitelji, njihova djeca – idu u svijet tražeći kruh, jer ovdje za njih nema mjesta. Prioritet su politički podobni i rodbinski vezani s našim velikim vođama.

Časni branitelji kopaju po smeću, dižu se optužnice, godinama trunu nevini po zatvorima, ni sami ne vjerujući što im se događa. Svako malo, jedan od njih digne ruku na sebe.

Što reći??? Nakon 23 godine, nema se tu što više reći.

Ipak, ne smijemo šutjeti, zanijemiti, predati se…

Budimo jaki, pobijedimo sebe. Vjerujmo da njihova i vaša žrtva nije bila uzalud. Dragi Bog će ispraviti svu nepravdu. Vi,dragi branitelji, i naši poginuli Vitezovi, učinili ste najsvetije što ste mogli. Dali ste, ne tražeći ništa za uzvrat, ovu krvlju natopljenu zemlju,onima koji su trebali nastaviti graditi oltar naše opstojnosti. Ali, očito je presudila njihova taština.

Isus, naš Spasitelj, umirući na križu , izrekao je najveće riječi upućene svima onima koji su mislili da su moćni i da mogu sve, a jadni kakvi već jesu, ni sami nisu svjesni u kojoj su zabludi: OČE , OPROSTI IM, JER NE ZNAJU ŠTO ČINE.

Recimo isto i mi”!