Tuzlanka Irma Ravkić – programerka i dobitnica Googleove Anita Borg stipendije

TUZLA - Ja se Irme sjećam kao slatke, ljubazne djevojčice kovrdžave kose. Odrasle smo u istom komšiluku, u bivšoj tuzlanskoj ulici Slavka Mičića, išle u istu osnovnu školu i redovno se pozdravljale, onako, usput. Zamislite moje oduševljenje kada sam, sasvim slučajno, saznala da “mala Irma” ima ogromna postignuća na polju informacionih tehnologija!

Ne samo da je dobitnica Zlatne plakete koju joj je dodijelio Univerzitet u Tuzli dok je studirala na Elektrotehničkom fakultetu (a koju dobijaju samo oni studenti sa prosjekom iznad 9.50), nego njenim inostranim priznanjima, stipendijama, objavljenim publikacijama i nagradama skoro da nema kraja (međutim, da ih ja ne bih sve nabrajala, njihov spisak možete pronaći ovdje). Ukratko, Irma je programerka koja se posvetila projektima vezanim za vještačku inteligenciju i mašinsko učenje, ali je, sudeći prema njenim odgovorima nama, pomalo i umjetnička duša, što joj je još jedan dodatan plus. Kako se Irma snašla u svijetu informacijskih tehnologija i na čemu trenutno radi, možete saznati u nastavku.

Krenimo od početka: kako je započeo tvoj put prema jednom tako kompleksnom polju IT industrije – vještačkoj inteligenciji i mašinskom učenju? Da li si oduvijek znala da se želiš baviti kompjuterskim naukama ili si nešto kasnije shvatila da si baš za to nadarena?

Irma Ravkić: Moj otac je bio elektrotehničar amater, tako da sam od malih nogu bila upućena u svijet računara. Kao dijete sam provodila vrijeme u njegovoj radionici tipkajući Basic programski kod iz knjiga. Kada bih završila sa unosom koda, moji roditelji i ja bismo sa nestrpljenjem čekali rezultate programa (koji je, naravno, u početku bio pun grešaka). Moji roditelji bi često rekli da sam naučila pisati na računaru. Imala sam ja i barbike, ali bi postavka igre često bila futuristički svijet pun tranzistora, kondenzatora i zlobnih kliješta.

Kasnije sam upisala srednju jezičku gimnaziju, jer nisam imala dovoljno samopouzdanja da upišem matematičku gimnaziju nakon očeve smrti. Međutim, u trećoj godini srednje škole mi je počelo nedostajati to staro uzbuđenje i izazov koje donosi računarstvo. Moja mama bi mi za kompenzaciju kupovala novogodišnje paketiće koji su, pored čokolade, sadržavali i INFO magazin. Na kraju sam odlučila da ostanem dosljedna svom snu iz djetinjstva i upišem Elektrotehnički fakultet u Tuzli. Došavši iz jezičke gimnazije, bilo je teško u početku. U mom sjećanju se desila prekretnica kada je (strogi) profesor matematike prešao rukom po amfiteatru i rekao: “Svi vi možete položiti matematiku!”. Nakon te motivacije, uz mnogo rada, krenulo je lakše i shvatila sam da je to moj poziv. Odlučivši se za računarstvo, to dijete u meni koje je krišom provodilo vrijeme u očevoj radionici, nikada nije prestalo da sanja o novim izazovima. A, izazova ima u izobilju na polju vještačke inteligencije koju sam kasnije izabrala za svoju specijalnost.

Dobitnica si brojnih svjetskih nagrada i priznanja, uključujući tu i najnoviju Googleovu Anita Borg memorijalnu stipendiju. Zahvaljujući toj stipendiji, trenutno radiš na jednom jako zanimljivom projektu, čija je misija motivisanje djevojaka da se bave kompjuterskim naukama. Opiši nam malo detaljnije, šta ovaj projekt točno podrazumijeva?

Irma Ravkić: Google Anita Borg stipendija se dodjeljuje uspješnim studenticama računarstva iz Evrope, sa Bliskog istoka i Afrike. Ja sam jedna od dobitnica stipendije za 2015. godinu. Osim privlačne novčane nagrade i posjete Googleu, dobitnice su i dio projekta kojim se motivišu djevojke da upisuju tehničke fakultete ili nastavljaju sa svojim akademskim razvojem. Prošle godine sam kao dobitnica organizovala tzv. mock intervjue sa Google inžinjerima. Ideja projekta je bila da uparimo studentice sa Google programerima koji bi im davali savjete kako da povećaju svoje šanse pri intervjuima za posao. Iako sam dobitnica stipendije kao student KU Leuvena, uključila sam i studentice elektrotehnike u Tuzli. Zbog uspješnosti inicijative, odlučila sam organizovati drugi krug i ove godine. Svakako preporučujem i našim studenticama da apliciraju za Anita Borg stipendiju.

Jedna od aktivnosti koja mi je vjerovatno pomogla da dobijem tu stipendiju, jeste činjenica da sam na bosanski jezik prevodila tutoriale programiranja za djecu, za code.org projekat. Naime, istraživanje pokazuje da djevojke počnu gubiti interes za tehnologiju još od 13-te godine. Zajedno sa Anita Borg stipendijom, postoje mnoge inicijative kojima je cilj promjena ovog trenda. Planiram u budućnosti da učestvujem u što više projekata ovog tipa.

Od 2011. godine radiš na doktoratu na belgijskom Univerzitetu Leuven. Vjerujemo da će naše čitatelje zanimati kako je došlo do toga? I kako si se snašla u novoj sredini, na kakve izazove si naišla i koliko ti je bilo teško (ili nije) sticati akademska znanja na jeziku koji ti nije maternji?

Irma Ravkić: Kada sam završila Elektrotehnički fakultet, htjela sam, naravno, da nastavim sa školovanjem. Međutim zbog moje finansijske situacije, upisivanje magistrata ili doktorata u početku nije bilo opcija. Počela sam tražiti posao što, uprkos mojim dobrim ocjenama, nije išlo glatko. Međutim, uporedo sa traženjem posla u BiH, aplicirala sam za tadašnju JoinEU-SEE (a sadašnju JoinEU-SEE > Penta) stipendiju, koja je bila promovisana na tuzlanskom Univerzitetu. Nisam imala nijednu zemlju kao favorit, ali Belgija je imala najbolju ponudu u polju kompjuterskih nauka. Stipendija bi mi u potpunosti pokrila troškove magistrata vještačke inteligencije u Leuvenu za jednu godinu. Osim polaganja TOEFL testa za engleski jezik, aplikacija nije bila komplikovana. Zbog tadašnje cijene testa, malo je falilo da odustanem. Međutim, moja mama me je uvjerila da je to ono što moram uraditi i – usprkos svemu, skupile smo novac za test. Nakon nekog vremena sam na isti dan bila obaviještena da sam primljena kao programer u Sarajevu i da sam dobila stipendiju u Leuvenu. Izabrala sam Leuven zbog mogućnosti daljeg akademskog napredovanja (zapravo – i dan danas u šali kažem Belgijancima da su razlozi mog dolaska u Belgiju isključivo čokolada i pivo).

Moram reći da sam impulsivno aplicirala za stipendiju bez mnogo razmišljanja o tome šta to znači: nova sredina, novi sistem, ljudi i odlazak od kuće. Ja sam zapravo uvijek bila jedan od onih studenata koji se nikada nisu upuštali u avanturističke odlaske vani na raznorazne razmjene ili ljetne škole. Moj vječiti moto je bio: sjedi kod kuće, zagrij stolicu i polaži ispite redovno (naravno, uz izlaske na Jalu s mojim prijateljima). Još se sjećam usamljene prve noći u mojoj sobi u Leuvenu kada sam mislila da sanjam. Ljudi iz naše regije (i dalje) koje sam imala uz sebe u tom periodu bili su mi odlična potpora. Moj izbor da studiram vani danas vidim kao veliki pomak u mom ličnom razvoju.

Studiranje u novom sistemu obrazovanja je naravno bilo izazovno. Meni lično ne toliko zbog jezika, nego zbog novog načina rada. Međutim, smatram da je bosanski sistem obrazovanja bio jako dobra podloga za to. Već sam u drugom semestru studiranja dobila ponudu da radim doktorat u grupi mašinskog učenja u Leuvenu. To je bila ponuda koja se ne odbija i sada sam u finalnoj godini mog doktorata.

Kakvi su tvoji dalji planovi vezani za karijeru u IT industriji? Da li planiraš nastaviti svoj profesionalni razvoj van granica BiH?

Irma Ravkić: Moji dalji planovi za karijeru me vode još dalje od Belgije – u Los Angeles, u Kaliforniju. Tu planiram jedno vrijeme raditi post-doktorat na Univerzitetu u Kaliforniji u Los Angelesu (UCLA), koji bi se vjerovatno ticao apliciranja mašinskog učenja u medicinskim disciplinama kao što je neurologija. U suštini sam zainteresovana za razvoj aplikacija koje postaju sve bolje sa više iskustva (tzv. mašinsko učenje) i koje bi doktorima (ili drugim ekspertima) služile kao alat pri donošenju odluka. Nakon toga planiram aplicirati za posao istraživača u jednoj od IT kompanija ili podučavati u jednom od koledža u Los Angelesu.

Naravno, planiram u budućnosti ostati što više u kontaktu sa bosanskohercegovačkim univerzitetima kroz gostujuća predavanja ili manje projekte.

I za kraj, imaš li neki praktičan savjet za naše čitaoce i čitateljke koje možda baš razmišljaju da krenu tvojim stopama? Na koje programske jezike da obrate pažnju, na koje konkurse da se prijavljuju – jednostavno rečeno, na šta da posebno obrate pažnju u toku svog školovanja, a što ti, na osnovu svog dosadašnjeg iskustva, smatraš bitnim?

Irma Ravkić: Moj savjet bi bio: usudite se, vjerujte u sebe i prihvatite izazov. Znam da zvuči kao kliše savjet, ali to su baš sumnje koje sam imala kada sam birala svoj put. Jedno sam vrijeme sumnjala u svoje mogućnosti i mislila sam da je sve to van mog domašaja. Taj osjećaj se javlja u svakome od nas skoro svakoga dana, ali ne smije blokirati napredak. Nije lako otići iz svoje u drugu sredinu, ali je dobitak nemjerljiv: upoznavanje prijatelja iz cijelog svijeta, učenje novih jezika, putovanja, generalno otvaranje uma ka novim svjetovima i sticanje samopouzdanja i samostalnosti. Djevojkama posebno savjetujem da pokušaju da ne izgube entuzijazam zbog pritiska sredine ili nekih drugih faktora.

Što se tiče programskih jezika, to varira od fakulteta do fakulteta. Najčešće se koriste JAVA, Python i Matlab. Lično mislim da me je Elektrotehnički fakultet dobro pripremio za to. Isto tako, preporučujem upoznavanje sa Linux operativnim sistemom i Latex-om, što se nije toliko forsiralo kada sam ja studirala. Aplicirajte na sve moguće projekte i ne pomislite: “Neću ja to nikada dobiti. Nema šanse”. Većina ovih konkursa nema zahtjevne aplikacije, a neke forme kao što su CV i pisma preporuke možete iskoristiti za više konkursa. Iako ja to nisam radila tokom svog studiranja u Tuzli, preporučila bih studentima da apliciraju na ljetne škole i kurseve. Tu upoznate mnogo ljudi, a stvaranje konekcija je važan faktor u budućoj karijeri bilo kojeg tipa.

Pri studiranju obratite pažnju na strane jezike. Ako vam je engleski “klimav”, upišite kurseve uporedo sa studiranjem. Meni je pomoglo to što sam često studirala iz knjiga na engleskom jeziku, tako da sam već bila upoznata sa terminologijom. Budite strpljivi: rezultati ne dolaze preko noći, a studiranje tehničkog fakulteta je izazov. Ali, osjećaj uspjeha nadmašuje sve poteškoće. Ostanite motivisani: shvatite da su istraživači u polju kompjuterskih nauka arhitekte modernog društva. Dio ste vremena u kojem su aplikacije dio svakodnevnog života: od praćenja vašeg fizičkog stanja i kondicije, do onih koje pomažu pri zaštiti sredine. Dio ste tehničke evolucije, krenuvši od računara veličine sobe sa količinom memorije koja stane na današnji USB stick, do AlphaGo sistema koji je ove godine pobijedio protiv najboljeg igrača Go igre.