Dok mali iseljava gdje mora, elite idu gdje žele

MOSTAR - Na javnoj hrvatskoj televiziji se počeo prikazivati dokumentarac „Opstanak“ koji govori o demografskom krahu u državi Hrvatskoj. Demografske slike zemalja u okruženju su slične, posebno susjeda s kojim RH ima najdužu kopnenu granicu, ne samo da je slika identična nego je kudikamo gora. Iz Bosne i Hercegovine također ljudi odlaze. Masovno odlaze. Je li to normalna pojava, pošto znamo da su se seobe naroda uvijek događale? Što je dovelo do svega? Mi ne znamo odgovore, možemo pokušati analitički doći do njih, ali imamo pitanja.

U najavi koja je trebala privući gledatelje dokumentarca se jedan čovjek, inače otac, pita kako to da je nekada njegov otac morao otići u inozemstvo a danas to čini i njegovo dijete. Kako to da i on nije otišao pa dobio djecu negdje vani? On je bio tu kad je se stvarala država. Onda, kako je moguće da brojne obitelji imaju slučaj preskoka u generacijama? Jedna generacija sudjeluje u ratu, sljedeća u emigraciji, potom opet jedna u sljedećem ratu, a onda opet djeca te generacije iseljavaju? I uvijek tako, i uvijek masovno. Nakon što je rat masovno opustošio ljude i ono što su imali, masovno drugi ljudi, potomci prethodnih stradalnika, odlaze. A kažu da je rat nekome donio dobro. Kako je to uopće moguće, da rat, bilo koji i bilo gdje, nekome donese dobro? E sa ovim pitanjem dolazimo na trag jednog dijela odgovora na ono glavno pitanje, zašto je ovako kako jest.

Naime, kaže da je od 1991. do 2001. godine prevladavalo iseljavanje, rat je zaslužan za novi odljev ljudi s ovih područja. No, rat je prošao, i ljudi su trebali zakopati ratne sjekire. Znate što, u najvećem ratu u povijesti, u Drugom svjetskom, dogodile su se užasne stvari nepojmljive za ljudski rod. A nakon rata, samo nekoliko godina kasnije, država koja je sve započela i države koje su bile među prvim žrtvama ekspanzije, počele su usko surađivati. Njemačka (zapadna), Francuska, Nizozemska, Belgija, Luksemburg i Italija. Oni su počeli surađivati. Pod patronatom SAD-a i V. Britanije ali Marshallov plan i doktrina obnove učinili su svoje.

Kod nas je kudikamo drugačije. Dok su u ratu bile, nažalost, normalne pojave iseljavanja i raseljavanja, izbjeglištva i emigracije s ratom pogođenih područja, nakon rata nije došlo do istinske obnove života. Samim time nije došlo ni do suživota jer pojam suživot nema smisla ako prije njega ne postoji život. Ima mnogo slučajeva gdje ljudi žive i rade zajedno ali nije to istinska obnova života već prisilni odnos. Od rata je prošlo preko 20 godina, a danas, umjesto da smo taman sagradili obnovljeni (su)život, ovdje se zna dogoditi da se s vremena na vrijeme ponovno zvecka oružjem. Mi se ponašamo unutar svojih država i zajednica kao da u svakoj ponaosob a pogotovo između pojedinih država postoji veći broj „željeznih zavjesa“. I ne bismo uvijek sve svaljivali na politiku i političare, ali u ovom slučaju…

Političari stvaraju javno mišljenje, oni vode interakciju između različitih skupina unutar jednog naroda i između pojedinih nacionalnih skupina. Ako mediji stvaraju iskrice, onda budite sigurni da su ti mediji pod nečijom paskom. I kad smo se već dotakli političara, povezujući ih s glavnom temom priče, što su političari i politika učinili da bi se smanjilo pa potom zaustavilo iseljavanje? Za svoje podanike su učinili skoro pa sve, a za neistomišljenike nisu učinili ništa. U državne firme se zapošljavaju podobni, a drugi, bez obzira na sposobnosti, neka budu tema dokumentarca o iseljavanju.

Ponovno se moramo vratiti ishodištu i konstatirati da je kod nas politika glavni pokretač promjena. Tako i u demografskom smislu jer koliko god privatni sektor negdje bio jaki, politika kroji osjećaj (su)života. Ovdje to čini loše. Dok Hrvati, Srbi i Bošnjaci sele na zapad, i neki drugi će s našeg istoka isto na svoj zapad, ovdje. Seobe naroda? Da, ali u kojim uvjetima? Uvijek ima posla za onog tko hoće raditi? Da, ali u kakvim uvjetima, je li to dovoljno da se osigura život djeci? Nije. I globalno zatopljenje je sasvim normalan proces. Ali je možda i čovjek utjecao na to, da se ubrza. I seobe naroda su normalne pojave. Ali je sigurno politika ovdje učinila svoje da se to ubrza.

I na kraju, dok običan čovjek ide tamo gdje mora, gdje ima nekog svoga ili gdje se traži njegov doprinos, pripadnici elite idu gdje žele. Volja ih ostati u udobnostima svojih kuća od devet-deset sobičaka ili slati djecu na elitna sveučilišta, od Beča do Londona. Jer oni su i pametni, osim što su se osigurali za deset života u kojima suživot nije ni bitan.