KOMENTAR DANA: Božji zakoni i politika ne idu ruku pod ruku

SARAJEVO - Pet dana je autoru ovih redaka na umu napisati komentar o riječima kardinala Puljića i njegovim konstatacijama kako svake godine Bosnu i Hercegovinu napusti 14 tisuća katolika, kako se teško dolazi do posla ako niste u vladajućoj stranci i to utječe na ekonomsku narav te je jedan od razloga što ljudi odlaze. U istom razgovoru nadbiskup je odgovorio na pitanje održavanja parade ponosa u Sarajevu i još jednom istaknuo stav katoličke crkve oko toga što je neprirodno, istaknuo da katolička Crkva nikoga ne osuđuje ali da traži i za sebe slobodu naučavanja katoličkog morala, i što god državne strukture nametnu, Crkva ima svoj stav kod kojega će ostati, braneći naravni Božji zakon. I pet dana koliko se kuha u glavi tekst, nakon prvog pasusa se zaključak nametnuo sam po sebi.

Ako Crkva kao institucija ima svoj stav oko naravnog Božjeg zakona o odnosima muškarca i žene, a ima, kao i o odnosima dviju osoba istoga spola te oko toga što je brak kao institucija, onda katolička Crkva kao institucija, i svaki katolik na svijetu, imaju obvezu poštivati i druge Zakone Božje koje Crkva kao institucija jednostavno mora braniti. A što je sve Božji zakon? Jedan laik koji se smatra vjernikom bi mogao pomisliti kako je Zakon ono što je Bog izrekao. Što se, recimo, tiče posla i ekonomskih parametara, onda katolici trebaju znati da u četvrtom poglavlju Evanđelja po Mateju stoje Isusove riječi, nakon što ga je đavao kušao, gdje Isus kaže: „Pisano je: ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“.

Naravno, i vjernici su primorani „proizvesti“ plaću kojom će prehraniti vlastite obitelji. No ako je Božji zakon jasan i ako su jasno postavljene dvije zapovijedi o naravi, „ne čini bližnjemu što ne bi želio da on tebi učini“, i druga, „čini bližnjemu što bi želio da on tebi učini“, onda se moramo zapitati najprije, tko su nama bližnji, jesmo li po vjeri bližnji svi ako isto vjerujemo, i ono najvažnije, ako je politička situacija u kojoj političke strukture ne mogu ili ne žele zaustaviti iseljavanje kriva za to iseljavanje, ako ljudi sele zato što nemaju posla jer nisu u stranci, bili Crkva kao institucija, baš kao u slučaju parade ponosa, i u ovom slučaju mogla izreći vlastiti stav izražen kroz Božje zakone odnosno zapovijedi o naravi, a onda tim političkim strukturama izreći taj stav i reći im: ne činite drugima (ne tjerajte ljude) ono što ne bi željeli da se vama učini?

Naravno, kada bi svi čekali posao u državnoj službi, država bi bila jedna velika firma ili služba za zapošljavanje. Država, općina, svejedno. I takva država ili općina bi brzo propale, ne bi mogle ekonomski podnijeti toliki teret. Mora netko i proizvoditi nešto. No, možda je kardinal Puljić htio reći kako ljudi odlaze jer je zapošljavanje u državnim strukturama preko stranačkih veza doseglo jednu moralnu kritičnu točku, kako se u državne firme zapošljava previše onih koji to i nisu zaslužili jer su posao dobili samo zbog toga što im je tata moćan, i kako je to razlog koji dovodi drugoga do situacije sa jednim izlazom, a to je preko granica ove države u kojoj živi 14 tisuća katolika manje svake godine, ili manje u odnosu na prošlu.

Uistinu, ne može stranka na vlasti biti kriva za sve. Posebno u državi poput Bosne i Hercegovine gdje su minimalno tri stranke na vlasti iz tri, nažalost, prečesto oprečna tabora. Ne može stranka snositi odgovornost zato što netko nema posla jer je nesposoban biti građevinski radnik ili konobar, što je nekima ispod časti raditi bilo što, bilo kakav posao da bi se prehranili. No, država ima odgovornost u vidu uvjeta rada, visine plaća, troškova života i tzv. životne košarice, jer država ima u svojoj moći kroz porezne olakšice i podupiranje poduzetništva sniziti namete onima koji daju, i povećati koeficijente onima koji primaju plaću. Ali državne strukture izražene kroz vladajuće stranke, isto tako imaju moć zaposliti koga žele. A onima za koje nema mjesta, pokazati izlazna vrata kada vide da u jednoj državnoj firmi na jednom radnom mjestu oko jedne radne stolice sjedi pet osoba, a od tih pet, četvero ih ima manje uvjete od onoga koji ih gleda.

Teško da će država počivati na vjerskim zakonima u svemu. Ovo je, uostalom, sekularna država, ali sekularna država osjetljiva na određene zakone. To je pogotovo nemoguće u državi poput Bosne i Hercegovine koja je multietnička sa tri temeljne vjerske skupine izražene kroz tri temeljna konstitutivna naroda koja ovdje žive. Nekada se dogodi, kao recimo u slučaju spomenute parade ponosa, da su i katolička Crkva, zapravo kršćaniu cjelini i Islamska zajednica usuglašenih stavova. No, politika je nešto drugo. Političari su često pored svojih duhovnih vjerskih vođa, ali još češće zaboravljaju da se vjerske skupine i pojedinci u njima ne deklariraju na temelju stranačkih iskaznica.

Možda je na temelju toga kardinal Puljić mogao reći da je od 14 tisuća katolika koliko ih je manje u BiH svake godine, ili u odnosu na prošlu, možda barem njih tisuću moglo ostati ovdje da je stranka na vlasti kojim slučajem bila široke ruke, i drugom/bližnjem svom po vjeri a ne po stranačkoj pripadnosti, omogućila ostanak. Barem na temelju toga što su pred izbore uvijek stranačke vođe okrenute prema duhovnim vođama. Jer u brojnim obiteljima više članova radi u državnoj službi, a u još više obitelji nitko ne radi u državnoj službi, a ima ih koji bi mogli raditi jer ispunjavaju uvjete, no za njih nema mjesta jer su u pogrešnoj, ili nisu u nijednoj, stranci.

Ima li nadbiskup Puljić pravo govoriti katolicima na vlasti o Božjim zakonima? Ima, naravno, on je nadbiskup. Ali je pametan čovjek, svjestan kao i svi drugi katolici u ovoj državi, da Božji zakonik i politika, u 99,99 posto slučajeva u državama poput ove, ne idu zajedno. Baš kao u slučaju pravoslavaca i muslimana, jer ove monoteističke vjere imaju slične zakone, i sve one, ako su na normalan način tumačene, kažu ne ubij, prehrani gladnoga, obuci gola i obuj bosa, kažu da je to dužnost vjernika. Ali vjernici na vlasti nemaju dovoljno, metaforički rečeno, hrane, odjeće niti obuće pa ih ponajprije dijele onima koji su im bližnji po stranačkoj pripadnosti a ne po vjeri. Svaka čast kardinalu Puljiću i uz dužno poštovanje, ali zrno sjemena o kojem on priča, ovdje pada na kamen.