KOMENTAR DANA: Koliko nas treba ostati da bi postali ranjiva ili ugrožena vrsta?

MOSTAR - Pomalo uspoređujući ljudski i životinjski svijet, dolazimo do zaključaka da i nisu daleko jedan od drugoga jer u životinjskom svijetu postoje jedinke koje su već odavno nestale, koje su ugrožene i koje su ranjive. Opet je čovjek taj što klasificira i određuje kolika je brojka jedinki potrebna da bi jedna vrsta bila stabilna, ranjiva ili ugrožena. A čovjek je taj koji je i sami ljudski rod klasificirao prema određenim posebnostima, naciji, vjeri i slično. I opet je čovjek, ljudi zlotvori, zaslužan najprije što nekih vrsta, nekih skupina koji se poistovjećuju prema spomenutim odrednicama, ima manje ili više na određenom području.

Mogli smo pročitati u novinama da je medvejd panda u Kini prestao biti ugrožena vrsta a postao je ranjiva vrsta. Trenutno na tom geografskom, njima prihvatljivom području živi 2060 jedinki od kojih je manji dio mladih potomaka a veći dio odraslih ženki i mužjaka sposobnih za daljnju reprodukciju. Nemaštovito i krajnje degutantno je ljudski rod usporediti sa nekom životinjskom vrstom pa spomenuti termine kao reprodukcija, ali gledajući povijesne i sadašnje relacije među ljudskim rodom, ima naroda koji su skoro pa izumrli, što od posljedica rata što od ekonomskih prisilnih iseljavanja.

U Hrvatskoj se u posljednje vrijeme javljaju analitičari te se snimaju i reklame koje upozoravaju da će broj žitelja u toj zemlji spasti na 3,5 milijuna u slijedećih 35 godina. Kada smo se već dotaknuli skupine koja prema svojim karakteristikama nosi naziv Hrvati, treba imati na umu da ta vrsta ne živi samo u Republici Hrvatskoj i da ljudski rod kao i pojedinci nisu omeđeni neprirodnim granicama ili prirodnim postojećim granicama koje su ljudima lako prelazne.

Medvjed panda živi samo u određenim područjima Kine koje imaju svoje specifične klimatske i geografske karakteristike ili negdje u zološkim vrtovima. Hrvati žive u svim krajevima svijeta, skoro pa i nema zemlje gdje nema barem jednoga i to je postalo normalno jer ljudi se prilagođavaju brže i lakše klimatskim promjenama i novonastalim uvjetima života. Ali je postalo normalno upitati kada čujemo broj Hrvata u Bosni i Hercegovini i razloge njihova smanjivanja, kada ćemo postati ranjiva a kada ugrožena ljudska vrsta. I upitati što je to trebalo ljudima, iste vrste čak, da postanu životinje i svojim nesposobnostima, namjernim politikama, planovima i željama uspostave takvo stanje.

Slijedeći prijelaz s teme na temu je sasvim namjeran. Danas čitamo kako vođe dviju vrsta koje dominiraju ovim podnebljom spremaju novi plan preustroja teritorija. Ne dirajući jednu vrstu koja je susjed, dvije će podijeliti teritorij tako da svi budu zadovoljni. Radi se o tekstovima objavljenima u Dnevnom listu od četvrtka u kojima se spominje da će Čović i Izetbegović, kao predvodnici svojih naroda, nedirajući u teritorij RS-a, napraviti preustroj Federacije. Prijeko potreban preustroj, dodali bismo. Ali treba nam onakav koji će omogućiti jednakopravnost koja danas realno ne postoji.

Međutim, blagoslov od svih jedinki od dviju različitih vrsta bi trebali dobiti samo ako taj preustroj jamči da će i unutar jedne vrste vladati jednakopravnost. Ne smije se dopustiti da iz ove zemlje iseljavaju nepodobni Hrvati koji imaju drugačije mišljenje pa ne mogu naći posao a da tu ostanu samo reproduktivno sposobni pojedinci predodređeni da budu nastavljači vrste pa makar nas ostalo manje od dva milijuna u BiH. Čović odnosno HDZ kao najjači predvodnik Hrvata, ne smije dopustiti da Hrvati postanu ugrožena ili ranjiva skupina u ovoj državi, ali ne smije ni dozvoliti da se neke jedinke namjerno uklanjaju iz plemena ili stada ili nazovimo kako hoćemo ovo ljudsko grupiranje, jer ponašanje je odavno preraslo granice instinkta.

Samo ujedinjeni nećemo biti ugroženi. Ali samo međusobno jednakopravni nećemo biti istjerani. Ta jednakopravnost se najprije ostvaruje u vlastitim redovima pa će je biti lakše ostvariti i u cjelini.

Čitajući popisne rezutate pojedinih sredina i saznajući podatke o broju Hrvata u njima prije 25 godina i danas, normalnog čovjeka obuzima tuga. Hrvata tuga i ljutnja. I nada da će netko zažaliti jednoga dana zbog toga. Ali gledajući masovni trend iseljavanja iz vlastitog susjedstva u kojem nema razloga za ugroženost, ni sami niste svjesni što bi trebali osjećati obzirom da tako stvarno nije trebalo biti.