KOMENTAR DANA: U borbi protiv korona virusa se broji baš svačiji doprinos

MOSTAR - U ovim vremenima pandemije korona virusa u svijetu, kada nitko sa sigurnošću ne može reći koliko će sve trajati, od nemalog broja nadležnih zvaničnika, ljudi koji su na čelu institucija što vode brigu o raznim aspektima borbe protiv iste, mogli smo upravo čuti ocjenu kako svi zajedno vodimo rat protiv nevidljivog neprijatelja. Oku nevidljivi virus i ta neizvjesnost, gdje se nalazi, udara na psihu čovjeka više nego što bi to činile vidljivije prijetnje s najavom.

Ni svaka prehlada, makar bila i malo jača te praćena temperaturom, nije korona virus. A možda jest nešto što uopće ne upućuje na bolest jer se simptomi javljaju naknadno. I kada se otkrije novi zaraženi, treba otkriti i sve njegove bliske kontakte, upozoriti ih, uputiti u samoizolaciju, a onda u toj samoizolaciji kontakti otkrivenih zaraženih mogu samo čekati. A to čekanje je teško, posebno ako se radi o starijim osobama koje su najugroženije, a stariji su, uz naravno liječnike, medicinske sestre i mnoge radnike u stalnom kontaktu s ljudima, najugroženiji. Što ako…? To pitanje i tjedan dana praćenja simptoma u samoizolaciji sa psihološkog aspekta vjerojatno traju mnogo duže nego tih tjedan dana.

Ipak, u ovom ratu protiv nevidljivog i nepredvidljivog neprijatelja možemo svi sudjelovati. Baš svaki stanovnik na planeti Zemlja koji je svjestan što se događa. Svatko tko ima i svijesti i savjesti te ju upotrebljava u pravu svrhu, svatko tko je shvatio ozbiljnost situacije, svatko kome je stalo do sebe, ali i mnogo važnije, do drugih, do bližnjih.

Život nije i ne smije stati. Mnogi moraju raditi i dežurati. Ni policijskog sata u trajanju od 18 do 5 ujutro u Federaciji i nešto kraće u RS-u se ne moraju i ne mogu svi pridržavati. Zapravo, nemoguće je se i sto posto pridržavati svih naputaka nadležnih institucija. Koliko god se trudili, nekada ćemo nesvjesno rukom dotaknuti eventualno kontaminiranu površinu, ili se nesvjesno dotaknuti po licu, protrljati oči, naglo nakašljati da ne stignemo prikriti usta. Ljudi smo a ne strojevi programirani u ovakvim situacijama.

Ipak, u ovoj borbi svi možemo dati svoj doprinos. U ovom, kako su ga znali nazvati, ratu protiv nevidljivog neprijatelja, svi možemo biti vojnici na pravoj strani. A to činimo tako da se pridržavamo najosnovnijih uputa koje nekome mogu značiti zdravlje i život. Policijskog sata se treba pridržavati svatko tko ne mora nigdje ići u doba dok traje. A tko mora na posao ili u kupovinu, može to činiti održavanjem razmaka, konstantnim pranjem ruku, izbjegavanjem okupljanja u većem broju ljudi i svim onim stavkama u kojima se ne traži od nas mnogo. Čak i kada bi sve to poštivali, opet nismo sto posto sigurni.

Zašto nesreća ne dođe sama? I potres u Zagrebu je pokazao da se loše stvari ponekada mogu povezati i nadati je se da su samo dvije i neće biti ništa više. No, u trenucima kada iz Splita, od Torcide općenito dolaze poruke podrške i moralne potpore, a znamo zašto je to značajno, kada se hvali pomoć BBB-a i kada se ta potpora Torcide ostvaruje i stvarnim pomaganjem, u trenucima kada i u Srbiji velika većina ljudi pokazuje solidarnost sa Zagrebom i okolicom pogođenom potresom, izuzev onih koji su „najpametniji“ tumači povijesti i međuljudskih odnosa i želja, u tim trenucima nedjelje potresa i daljnjeg iščekivanja, brojni koji su bili na licu mjesta će sada biti u neizvjesnosti. Stvarno se nadam da nitko nije imao niti će dobiti bolest uzrokovanu COVID-om – 19. To bi bila baš nepravda jer su ljudi pohrlili u pomoć instinktivno, u želji da učine pravu stvar.

A svi mi ostali koji smo naizgled samo promatrači u nevjerici što se to događa, u ovom ratu protiv nevidljive bolesti, ne moramo biti samo to. Odnosno, čak i promatranje, ali s distance, je itekako važan faktor u ovoj borbi u kojoj će čovječanstvo izvojevati pobjedu. Isto kao što je važno s određene udaljenosti ostaviti potrepštine u kući u kojoj stanuju stari i nemoćni i kojima je potrebna posjeta.

A kako je virus nastao i je li sve bilo slučajno ili se radi o podvali, to ne možemo komentirati sa sigurnošću jer nemamo konkretnih saznanja ni dokaza. Ono što sigurno znamo jest da je velika većina svjetske populacije nekako u sličnom položaju. U svojim podnebljima, ljudi u većini slučajeva žive život i vode vlastite borbe kako znaju i umiju. Negdje vlada izrazito siromaštvo, negdje se jedva spaja kraj s krajem, negdje je veće blagostanje. U većini zemalja svijeta se događa sve navedeno odnosno postoje skupine ljudi sa svim ovim značajkama. Ova bolest, ovaj virus, jednako pogađa sve izložene. Eventualno su sigurni samo oni koji su odavno izabrali samoizolaciju od svijeta kakvog poznajemo. Netko možda sada lovi u bespućima Aljaske te i ne zna što se događa jer je pobjegao iz Manhattana, od vreve svijeta, struje i interneta.

Svi mi ostali, vojnici smo na prvoj crti. U borbi protiv korona virusa se svaki i svačiji doprinos broji, čak i onaj da se izoliramo na mjesec, dva ili koliko će sve trajati. Dosad su to shvatili valjda i najveći skeptici koji su prkosili ignoriranjem. Ako nisu, molimo ih da budu skeptični sa distance. Nismo sigurni jer većina će nas morati negdje otići. Nečega će nedostajati bez čega ne možemo. Socijalni kontakt će morati biti ostvaren jer nismo svi spremni za dugotrajnu izolaciju pošto nam nitko nije ni rekao, jer to ne znaju ni oni najodgovorniji, koliko će sve ovo trajati. Ali zato, možemo biti solidarni i u ovoj borbi održavati razmak, staviti masku ili prekriti usta majicom, maramicom, prati ruke kada dođemo kući ili prije, provjetravati prostorije u kojima boravimo, znate, sve ono na što smo pozvani.

I možemo biti toliko strpljivi i slušati jer to je sve što se od nas traži. Ostati kod kuće. Tko mora stalno, stalno. Tko mora negdje otići, jer evo, moram, i nije mi drago ali moram, treba činiti sve da izbjegnemo ulogu rasadnika. U tome je poanta psihološkog rata savjesnih ljudi. Što ako ja nekome prenesem… i još ako ostanem živ a znam da je netko umro zbog mene, bez obzira što nisam bio „prva ruka“ kao prijenosnik. Nisam htio! Mislim, nisam bio ni blizu Italije pa me strah da ćaći i materi prenesem virus.Pogotovo ako društvom kolaju agenti virusa koji prkose pravilima ponašanja.

Ne daj Bože druge nesreće pa da se moramo zbiti. A daj nam Bože snage, mentalne i druge, da sve zajedno prebrodimo kao pametniji ljudi koji će se prvom prigodom, kada neke druge teme budu na repertoaru, sjetiti kako je ovo bilo.