Treba li BiH zakon o osobnom stečaju?

SARAJEVO - Iako je većina zemalja u okruženju usvojila zakon o stečaju fizičkih osoba, situacija kada dužnik više ne može izmiriti obaveze prema bankama, poreznoj upravi ili javnim poduzećima, Bosna i Hercegovina još nema zakon koji bi to pitanje uredio.

U Bosni i Hercegovini moguće je voditi stečajni postupak nad nesolventnim (platežno nesposobnim) privrednim subjektima, ali u svim naprednim zemljama stečajni postupak se vodi i nad imovinom fizičkih osoba (potrošačima).

Stečaj nad fizičkim osobama uvela je Slovenija 2008. i Hrvatska 2015. godine, dok su u Srbiji pokrenute aktivnosti na donošenju zakona o osobnom bankrotu.

Cilj ovog postupka je olakšanje vraćanja dugova prezaduženih i platežno nesposobnih osoba, i stvaranje uslova za rad i novi početak dužnika, s jedne strane i namirenje potraživanja povjerilaca u mjeri u kojoj je to moguće, s druge strane.

Profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Banja Luci Goran Radivojac u razgovoru za Fenu pojašnjava da je u BiH situacija koja se tiče osobnih financija lokalnog stanovništva u dobroj mjeri neriješena.

Posljedica aktivnosti banaka u prethodnih 20 godina je takva da već sada postoji veliki broj građana koji imaju problema s tekućom likvidnošću budući da su, očekujući bolju osobnu ekonomsku poziciju te rast i razvoj privrede, preuzeli velike kreditne obaveze koje sada sve teže i teže izmiruju.

Profesor Radivojac smatra da je institut ličnog bankrota u regiji nešto novo, dodajući da postoji institut stečaja pravnih osoba, međutim, stečaj fizičkih osoba postaje nešto što je aktualna tema te ističe da će uvođenje tog instituta biti izazov.

“No, ono što je izvjesno i što se ne treba izbjegavati jeste da se otvori rasprava o tom pitanju. Od toga ne treba bježati jer je situacija takva da dužnici, koji teško izmiruju svoje obaveze, mogu na pogrešan način shvatiti institut stečaja fizičke osobe”, mišljenja je.

Kako je pojasnio ovaj institut definitivno ne podrazumijeva lišavanje dužnika obaveza, nego znači lišavanje velikog broja prava u odnosu na raspolaganje njegovom imovinom.

“Za određeni broj građana to će očigledno biti jedino rješenje. Bez instituta osobnog stečaja gotovo da je nemoguće odrediti minimalno izdržavanje. Ima čak i slučajeva gdje cjelokupna zarada ide na otplatu rata kredita”, kazao je Radivojac.

A to se naročito zna dogoditi dužnicima koji su uzeli kredite u švicarskom francima, a zakonom o ličnom bankrotu – osobnom stečaju, smatra profesor, takvi slučajevi trebali bi biti riješeni.

Odvjetnica Ljiljana Stajić s druge strane u razgovoru za Fenu naglašava da se treba imati u vidu što donošenje ovakvog zakona znači za društvo u cjelini, a što za prezaduženog dužnika.

Govoreći o načinu na koji je to riješila Hrvatska pojasnila je da u Zakonu o stečaju potrošača propisano da pod stečaj može doći fizička osoba i poduzetnik čije obaveze ne prelaze 100.000 kuna (oko 27.000 KM), ako nema više od 20 povjerilaca, obaveza iz radnog odnosa i nije pokrenut predstečajnih ili stečajni postupak.

Kao razlog za otvaranje stečajnog postupka Zakonom je propisano da je to slučaj ako dužnik nije sposoban za plaćanje, a to je slučaj ako najmanje 90 dana ne može ispuniti dospjele obaveze u ukupnom iznosu većem od 30.000 kuna (oko 8.000 KM).

Zakon o stečaju Republike Hrvatske je propisao izvan sudski i sudski postupak za rješavanje stečaja prezaduženog potrošača. Također, zakon Hrvatske propisuje da samo potrošač može pokrenuti ovaj postupak i u obavezi je platiti troškove predujma postupka.

Stečajnu masu potrošača, kazala je Stajić, čini cjelokupna imovina potrošača koju je stekao do zaključenja stečajnog postupka i imovina koju će steći u toku provjere ponašanja, osim one nad kojom se ni prema Zakonu o izvršnom postupku ne može provesti izvršni postupak.

“Na kraju, povijesno gledano ‘opraštanje dugova’ seže čak od Biblije, a uređivanje odnosa između povjerioca i dužnika regulirano je u “starom” Rimu”, ističe advokatica.

Stoga, dodala je, smisao ovog zakona treba gledati na način da bi se njegovim donošenjem zaštitile porodice i životi poštenih i nesretnih dužnika koji su u ovakvu situaciju došli zbog okolnosti na koje nisu mogli uticati (krediti u švicarskim francima).

Stava je da bi lični stečaj dugoročno mogao imati pozitivne efekte, jer “osoba oslobođena dugova” može se ponovo uključiti u društvo, dolazi samim tim do povećanja potrošnje, od čega ima koristi i društvo u cjelini, jer prezadužene osobe po pravilu postaju teški socijalni slučajevi i teret društva.

Međutim, mišljenja je da ni hrvatski, a ni slovenski zakon ne sadrže bitne odredbe koje se odnose na sudužnike, odnosno jamce.

Bankarski sektor u ovim državama smatra da su ove osobe potpisivale posebne ugovore pa u odnosu na njih i odgovaraju, ali Stajić postavlja pitanje što ako se zaključi stečajni postupak nad određenom fizičkom osobom, da li su i dalje odgovorni žiranti i sudužnici te da li se i oni oslobađaju obaveze.

“Upravo iz tih razloga BiH bi trebala, prilikom donošenja ovog zakona, u javnu raspravu uključiti stručnu pravnu i ekonomsku javnost da se ne bi donio zakon koji ne bi donio željene efekte za društvo i pojedince koji su došli u takozvano dužničko ropstvo”, zaključila je odvjetnica Ljiljana Stajić.

Europske zemlje imaju pozitivna iskustva primjene ovakvih zakona, u Sloveniji se, primjera radi, svake godine pokreće i vodi sve veći broj stečajnih predmeta nad fizičkim osobama, a veći broj ih se uspješno završava.

Nakon što sud utvrdi visinu dugova te način i rokove vraćanja to omogućava dužniku normalno poslovanje i vraćanje dugova, a upravo na taj način mnogi su riješili probleme koje su imali s izmirenjem dugova (vraćanje kredita, plaćanje komunalnih usluga ili poreza).

U Republici Srpskoj u ožujku ove godine stupio je na snagu Zakon o stečaju koji je predvidio vođenje stečajnog postupka nad privrednim subjektima koji su platežno nesposobni i nisu u mogućnosti da izmiruju dospjele novčane obaveze, a donošenje ovog zakona u Federaciji BiH je u toku.

No, ovim zakonima nije predviđeno vođenje stečajnog postupka nad poduzetnicima (fizičkim osobama koje se bave privrednom djelatnošću) niti nad imovinom fizičkih osoba te bi stoga ovo pitanje trebalo riješiti posebnim zakonom.