U Sokolini kod Srednjeg obilježena 29. godisnjica stradanja 48 Bošnjaka Ahatovića, Bojnika i Dobroševića

Elvir Jahić, jedan od preživjelih, stopostotni invalid, svakog 14. juna dođe na mjesto stradanja. Kaže da je teško svake godine iznova doživljavati ono što se prije 29 godina dogodilo njemu i njegovim komšijama.

U Sokolini kod Srednjeg, danas je obilježena 29. godišnjica stradanja 48 nedužnih Bošnjaka iz naselja Ahatovići, Bojnik i Dobroševići, koje su na svirep način ubili pripadnici agresorske vojske u autobusu, kao i stradanje 18 šehida i poginulih boraca Armije RBiH, koji su u pokušaju proboja prema slobodnoj teritoriji poginuli na brdu Ranovača braneći svoj narod i domovinu, saopćila je pres-služba Kantona Sarajevo.

Veliki broj porodica stradalih, preživjeli borci i logoraši, delegacija Kantona Sarajevo predvođena ministrom za boračka pitanja Omerom Osmanovićem te delegacije i predstavnici općina Novi Grad i Ilijaš, boračkih udruženja, stanovnici Ahatovića, Bojnika i Dobroševića, kao i političkih organizacija, položili su cvijeće na mjestu masakra i odali počast žrtvama.

Na današnji dan 1992. godine, neprijateljske snage naredile su mještanima Bojnika, Dobroševića, Ahatovića, koji su bili zarobljeni u logoru u Rajlovcu, da uđu u autobus koji ih je navodno trebao odvesti na razmjenu, a tada je neprijatelj, umjesto na razmjenu, 56 logoraša odvezao u Sokolinu gdje ih je ubio na najsvirepiji način. Nakon strašnih tortura pretrpljenih u logoru u Rajlovcu, koje ljudski um ne može ni zamisliti, mnogi od zarobljenika nisu ni slutili da će im lažno obećanje dato od agresora „da ih vode na razmjenu“ biti posljednja vožnja – vožnja u smrt.

Neprijateljski vojnici, po dolasku u Sokolinu naredili su zarobljenicima da legnu na pod autobusa, a onda su autobus zasuli granatama, mecima i bombama. Od 56 zarobljenika, osam ih je preživjelo.

“Nakon višednevnih pokušaja da se odupremo agresoru, zarobljeni smo i odvedeni u logor u Rajlovcu. Jednog jutra su nam kazali da idemo na razmjenu, ali su nas prevarili i dovezli u Sokolinu kako bi nas mučki ubili. Agresorski vozač i vojnici su izašli iz autobusa i onda je počela kanonada iz raznog oružja, od granata, bombi, puščanih metaka. Nakon što su prestali, ostala su raskomadana tijela, a oni su otišli sa mjesta zločina. Iako teško ranjen, nekako sam uspio dopuzati do obližnjeg potoka, gdje sam pokušao skratiti sebi muke udarajući se kamenom u potiljak kako bih izgubio svijest, ali nisam uspio. Vratio sam se puzajući u autobus gdje sam proveo noć među mrtvim tijelima. Pronašli su nas mještani sela Ravne, Homar i Vukasovići i spasili nas preživjele, a poginule dostojanstveno ukopali”, kazao je Jahić.

O izvlačenju ranjenika i preživjelih i situaciji koju su zatekli u Sokolini prisutne je upoznao Džafer Herić, član Ratnog štaba u Srednjem.

“Nekoliko ranjenika uz brdo i šumu dopuzali su u Vukasoviće i obavijestili o svemu što se desilo. Mi smo u noći oko dva sata noći i došli iz Gojanovića u Vukasoviće, gdje su nas informisali o svemu. Održali smo sastanak sa načelnikom Štaba, rahmetli Hrustemom Mališevićem i razmotrili kako da organizujemo evakuaciju i ukop. Jedan je predložio da se sve snimi kamerom i snimak je poslan u Olovo, odakle je o ovom događaju upoznat cijeli svijet. Pokušavao sam tri puta da uđem u autobus, ali nisam mogao, te potresne slike i zločin ne mogu se ni opisati ni shvatiti. Pored autobusa bio je kanister benzina ili nafte, imali su namjeru da zapale autobus. U magli i kiši organizovali smo izvlačenje, pripadnici policije, civilne zaštite su uz suze obavili evakuaciju tijela i obavljen je ukup u Ravnama, a ranjenici evakuisani. Od ovog mjesta, Mokro i Ilijaš udaljeni su pola sata. Nad nama je također mogao biti izvršen masakr, ali tada o tome nismo razmišljali”, prisjetio se Herić.