7DNEVNO: Mračna strana povijesti i udbaški pamfleti

MOSTAR - Objavljujemo originalni tekst prof.dr.Josipa Jurčevića o Večernjakovoj streljani na znanstvenike kojeg je 'Večernji' sramotno skratio izbacivši sve detalje koji se tiču upravo Ive Lucića, čime je ne samo prekršio zakon nego i zaštito udbaške strukture, zbog čega će prof. Jurčević na koncu potražiti i pravnu zaštitu ali i obavijestiti međunarodne institucije.

U dva članka u Večernjem listu (14. i 17. kolovoza 2016.), dvojica čvrsto etabliranih i do sada barem naizgled civiliziranih, mirnih i uglađenih povjesničara (dr. sc. Ivo Lučić i dr. sc. Ivica Miškulin) najedanput su „pukli“, te su se sinkroniziranim rafalima žestokog govora mržnje i najtežih kleveta i uvreda obrušili na dvojicu svojih strukovnih kolega povjesničara – dr. sc. Dragana Markovinu i prof. dr. sc. Josipa Jurčevića.

Članci svakako zaslužuju moj odgovor. Ponajprije, jer sam najteže oklevetan i izvrijeđan, te, jer se zapravo radi o iznimno zanimljivoj i aktualnoj temi (u nekoliko dana na internetskim stranicama Večernjaka članci dr. Lučića i dr. Miškulina imali su već više od 41 tisuću pregleda).

Polazne činjenice

Sve je započelo dosta bezazleno. Najprije su nedavno čelnici dviju najvećih stranaka opet otvorili zakopane probleme o Lex Perkoviću i ulozi tzv. Udbe u samostalnoj Hrvatskoj. Potom je novinar Dražen Ćurić – 13. 8. 2016., u Večernjem listu – priredio opširniju medijsku obradu ove teme. U svoj tekst je uklopio i kratke odgovore koje su na njegova pitanja dali – neovisno jedan od drugoga – dr. Markovina i ja. Meni je postavljeno sedam pitanja, a za svaki odgovor sam dobio prosječni prostor od maksimalno 500 slova. Dio mojih kratkih odgovora je korektno objavljen, a dio je ostao neobjavljen, pa je dan kasnije moj cjeloviti tekst izašao na portalu www.dnevno.hr.

Međutim, činjenice i interpretacije koje smo ukratko iznijeli dr. Markovina i ja, postale su pokretač lavine javnog govora mržnje, kleveta i uvreda dr. Lučića i dr. Miškulina, koji su tako javnu raspravu o važnim povijesnim pitanjima nastojali pretvoriti u brutalnu i bezumnu hajku na navodne narodne neprijatelje. To je potpuno očigledno već iz naslova članaka dr. Lučića i dr. Miškulina (1. „Hrvatsku destabiliziraju rame uz rame marširajući politički ‘nehrvati’, ‘antihrvati’ i ‘desničari’ i ustaše za pare“; 2. „Nepodnošljiva lakoća izricanja gluposti (u povodu izjava Jurčevića i Markovine)“.

Jednoumna matrica

Dr. Lučić u svojem članku ne iznosi nikakve argumente, nego sam sebe zapravo predstavlja kao viteza koji brani sve vrijednosti i postignuća samostalne hrvatske države od skupina „pasa političke tranzicije i njihove braće po mržnji i gluposti“. Pritom je potpuno nekritičan, te je u jednu nerazlikovnu masu istopio sve: „nehrvate“, „antihrvate“, „antifašiste“, „paraustaše“, „anarhiste“, „paradne ustaše“, „ljevičare“, „desničare“, „socijaliste“, „građansku avangardu“, „ustaše za pare“, „krpelje“, „frustrirane intelektualne perjanice gore opisanih“, „neuspješne kandidate za svaku ozbiljniju funkciju u Hrvatskoj“, „nerealizirane, iskompleksirane, neprepoznate i nepriznate ‘nacionalne’“ veličine s friziranim biografijama (i bibliografijama)“ itd.

Nadalje, dr. Lučić bez i jednog podatka tvrdi da svi nabrojani „lažu o Hrvatskoj, lažu o Tuđmanu“ te imaju „naum …destabilizirati hrvatsku državu, razoriti društvo, obezvrijediti institucije i pojedince, unijeti nepovjerenje, beznađe, defetizam, osjećaj nemoći…“ Na koncu, postupajući prema klasičnom jednoumnom totalitarnom modelu, dr. Lučić raspisuje opći javni lov i masovnu pravosudnu potjernicu za svima koji se ne uklapaju u njegovu ideološko-političku i tko zna kakvu još matricu.

Optužbe za rušenje države

Samo tri dana nakon dr. Lučića, na skandaloznu Večernjakovu masmedijsku streljanu pripušten je i dr. Miškulin (17. 8. 2016.), kako bi dovršio ovaj viteški povijesni posao, te ispaljuje ciljani rafal u već verbalno masakrirane „Jurčevića i Markovinu“. I cijeli je članak dr. Miškulina sastavljen isključivo iz kleveta, ismijavanja, banaliziranja i drugih vrsta obezvrijeđivanja „Jurčevića i Markovine“. I optužba je ista: „Destruktivni utjecaj tvrdnji Jurčevića i Markovine spada u opću opasnost prvog reda: akademski stručnjaci unose paranoju u izmučeno društvo čime ga čine strahovito psihološki opterećenim“; te: „Najvažnije od svega, obojica samozadovoljavajućim i tendencioznim simplificiranjem složenih povijesnih događaja u konačnici oduzimaju legitimitet suvremenoj hrvatskoj državi.“

Uzroci i pozadine

Iz ovako radikalno vulgarnih javnih istupa dvojice znanstvenika je očigledno da su se namjesto argumenata dohvatili poznate ideološke batine, s ciljem sprječavanja legitimne pluralne rasprave o ulozi jugoslavenskih tajnih službi (kolokvijalnog zbirnog naziva – Udba) u svim dubiozama koje već četvrt stoljeća najteže opterećuju hrvatsku državu i hrvatsko društvo. Očigledno je i da su dr. Lučić i dr. Miškulin visoko motivirani, jer je to prvi njihov javni istup na ovaj skandalozni način, koji je usput protuzakonit (govor mržnje, klevete, uvrede) i protuetičan, što znači da podliježe sankcijama i unutar institucija znanstvene i sveučilišne zajednice u kojoj su obojica zaposlenici.

I dr. Lučić i dr. Miškulin su dostatno obrazovani i sustavni ljudi, koji su svjesni što rade, pa je tim zanimljivije ovo njihovo javno iskakanje u veoma rizičnu nedemokratsku, te radikalno nesnošljivu i vulgarnu metodologiju. Znakovito je što je i Večernji list na svojim medijskim platformama dopustio ovako sinkroniziran i radikalan govor mržnje koji ih izlaže poslovnom riziku ne samo u kaznenom smislu.

Sve skupa ima veze i s procesom dubinskih institucijskih promjena koje će se u EU kontekstu nužno događati u Hrvatskoj, uključujući i suočavanje s mračnim stranama povijesti ne samo prije, nego još više i nakon 1990. godine. Najčvršća institucijska poveznica između ta dva razdoblja je sigurno Udba, koja je institucijski (sa zaposlenicima i svom pratećom prtljagom) prešla u samostalnu hrvatsku državu i demokratski sustav, protiv čega su ranije pola stoljeća najžešće ratovali.

Stoga pokušaj dr. Lučića i dr. Miškulina treba promatrati i kao nastavak dezinformacijske kampanje u Hrvatskoj, na koju je nedavno javno upozorio odvjetnik Pavlović, vezano za sve prešućene činjenice i značenja koja za Hrvatsku imaju njemačko suđenje i presuda Perkoviću i Mustaču.

Osobni motivi dr. Lučića

U tom smislu. dr. Lučić ima dodatne osobne motive i interese da se ne otvaraju problemi povezani s Udbom, jer je prije ulaska u znanstveni sustav dugo godina bio veoma istaknuti zaposlenik udbaškog sustava. Naime, u svibnju 1991., mladi I. Lučić je postao načelnik zloglasnog Centra Službe državne sigurnosti Mostar, Ministarstva unutarnjih poslova Socijalističke Republike BiH. U srpnju 1992. premješten je u vojni sektor u kojem je ustrojio i vodio Sigurnosno informativnu službu (SIS) Hrvatskog vijeća obrane. Završnih godina prošlog stoljeća postao je pomoćnik ravnatelja Hrvatske izvještajne agencije (HIS), te je uz to predavao i na Obavještajnoj akademiji Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) RH.

Zanimljivo je što je u cijelom tom razdoblju I. Lučić uspostavio iznimno bliske odnose s J. Perkovićem i Miroslavom Tuđmanom, te da je 1992., nakon distanciranja Franje Tuđmana od J. Perkovića, Perković došao pod zaštitničko okrilje M. Tuđmana i G. Šuška.

Demaskiranje pozicija i baza

Članak dr. Lučića u Večernjem listu prema vrsti predstavlja tipičan „školski“ pamflet koji je bio dio metoda i sredstava rada Udbe, a pamfleti su plasirani u javnost kao dio informacijskih operacija. Proteklih desetak godina radovi i javni istupi dr. Lučića imali su znanstveni oblik. Stoga članak dr. Lučića u Večernjaku otvara potrebu propitivanja, je li se dr. Lučić zbiljski prije desetak godina preobrazio u znanstvenika ili se radilo o premještanju u sklopu dugoročne obavještajne operacije.

Ako je ovo drugo, onda Večernjakov članak predstavlja početak demaskiranja sustava udbaških pozicija i baza, odnosno, omogućava rekonstrukciju i neutralizaciju svih mreža, veza i učinaka koje je godinama dr. Lučić odrađivao u znanstvenom, civilnodruštvenom i medijskom sustavu.

Na tome tragu može biti zanimljiva i upućujuća i činjenica što je Perković, uoči izručenja Njemačkoj, svoj (pre)golemi samohvalospjevni intervju objavio upravo u Večernjem listu. Dakle, pitanje je: Je li slučajno što je baš Večernjak otvorio streljanu na znanstvenike koji istražuju ulogu Udbe u hrvatskoj povijesti?

Što u toj priči i igri radi dr. Miškulin, trebalo bi biti najviše zainteresirano Etičko povjerenstvo Hrvatskog katoličkog sveučilišta i Hrvatska biskupska konferencija, pa se i s te strane može očekivati zanimljivo očitovanje.