DRAŽEN PEHAR: Ludilo „Kralja Georgea“

MOSTAR - U „Ludilu Kralja Georgea,“ poznatom i uspješnom filmu Nicholasa Hytnera iz 1994. Britanski Kralj George III (odglumio ga je maestralno Sir Nigel Hawthorne) u jednome trenutku kaže: „Ja govorim, meni se ne govori; ja sam (aktivni) glagol, a ne predmet radnje.“

Gledaoci filma znaju da je, u tome trenutku, Kralj George III lud, i to lud ne isključivo zbog svog čudnog jezičkog stila, nego zbog jednog mentalnog stava koji stoji u osnovi navedene rečenice. Naime, Kralj George vjeruje, ili implicira, da je svemoćan, da zaključni, bitni iskazi uvijek idu od njega ka drugima, a ne obratno, da je, dakle, on sveznajući društveno-politički akter koji svojom rječju (Glagolom) konačno i zauvijek rješava sve ključne društveno-političke sukobe. Naravno, oni koji se brinu za Kralja, i njegovi liječnici, ispravno reagiraju na ovu kraljevu rečenicu, definiraju ju kao ponovljeni simptom kraljeva ludila, i odlučuju odmah primijeniti na kralja metode kakve se primijenjuju u liječenju psihičkih bolesnika, i razdoblje liječenja produlju na neodređeno vrijeme.

Pri tome, dobro je da imamo na umu da je, u filmskoj kronologiji koja pada u kraj 18og stoljeća i vrijeme borbe za američku neovisnost, vrijeme engleske revolucije već iza nas: Kralj je izgubio svoje stvarne, suverene ovlasti, i počinje funkcionirati onako kako ‘Kruna’ u engleskome političkom sustavu funkcionira, ili figurira, i danas, kao proceduralni simbol, a ne institucionalno utjelovljenje realne moći. Zato su kraljevi iskazi svemoći za njegove liječnike, dušebrižnike, i savjetnike, indikacija kraljeva mentalnog poremećaja. Tako, dakle, u Velikoj Britaniji stvari stoje zasigurno već u vrijeme Kralja Georga III, a vjerojatno i ranije.

„Kralj George III“ u BiH

Kako stvari stoje danas u BiH? I zašto ovu kolumnu počinjem spominjanjem ludoga Kralja Georga III? BiH ima svojega ludog kralja, koji u BiH također smatra da je svemoguć, da je ‘aktivni glagol’, a ne ‘predmet radnje,’ iako svi realni, povijesni pokazatelji pokazuju da je vrijeme Bosansko-hercegovačkog kralja, Visokog Predstavnika, iza nas. No, našeg, domaćeg kralja, čini se, nije lako uvjeriti u to. Pogotovo jer mu nisu određeni dušebrižnici i liječnici koji bi, primjenom ispravnih metoda, mogli zaludjelog i zabludjelog ‘kralja,’ ili ‘diktatora’, mogli izvesti na pravi put. Naime, da je ‘Kralj BIH’ još uvijek lud, to nam vrlo jasno pokazuje njegov tako-zvani ‘op-ed’, objavljen 24. studenog, u većini dnevnih BIH-tiskovina (vidi http://www.ohr.int/?p=96620) . Objasnit ću kasnije što je „op-ed.“ Zasada, dovoljno je da taj ‘ogled’ u njegovom novinskome smislu prevedemo terminom ‘kolumna.’

Dakle, Valentin Inzko, u ulozi Visokoga predstavnika, objavio je 24. studenog kolumnu u kojoj se pokušao razračunati sa nekim političkim snagama u BiH. On je te snage definirao kao one koje pozivaju na povratak na ‘izvorni Dayton’, dakle, Dayton kako je zamišljen u vrijeme njegova potpisivanja (primjetimo da bi to moglo uključivati čak i Predsjednicu RH zbog njenih recentnih izjava o ‘Daytonskome sporazumu bez amandmana’). On je naglasio da, po njegovome sudu, te snage treba identificirati poglavito sa srpskom i hrvatskom stranom u BiH, odnosno, sa vodećom strankom Srba u BiH i sa hrvatskim zagovornicima povratka u vrijeme „Washingtonskog sporazuma.“ Ponovno, Inzko iz svojih kritika izuzima bošnjačko-muslimanske političare i predstavnike. Oni su, prema riječima ‘BiH-kralja,’ apsolutno korektni u svakome potezu, zapravo, bezgriješni kao on sam.

No, kako sam Inzko odgovara na napade tih političkih snaga koje pozivaju na izvorni Dayton? On odgovara u dva koraka: jedan se korak sastoji u ‘objašnjenju’ da, prema Daytonskome Ustavu, država BiH može, ili ima pravo, proširiti svoje ovlasti; drugi se korak sastoji u objašnjenju da ona to može učiniti na dva načina: uz blagoslov (to jest, pristanak) entiteta, i samostalno, kada je potrebno, zbog nekih dodatnih razloga (npr. „Međunarodne osobnosti“ države), proširit njezine ovlasti. E vraga. Već je ova podijela sporna, ne samo za domaće stranke, nego i za međunarodne pravnike i komentatore ili političke analitičare. Jer, prema Daytonu, ne postoji jasna procedura kojom bi ‘država BiH’ mogla sama, za sebe, proširiti svoje ovlasti kako bi, eventualno, u nekim oblastima potvrdila svoju ‘međunarodnu osobnost’ (štogod taj termin danas, prema međunarodnome pravu koje je rijetko očišćeno od političkih ideja, značio). To, za nju, ustvari radi ‘Visoki Predstavnik’ koji je, ipak, međunarodni, to jest, inozemni akter, zbog čega ta uzurpacija ‘dodatnih ovlasti’ od strane tobožnje ‘države BiH’ zauvijek ostaje spornom (najmanje za jednu, ili čak dvije, važne strane u BiH). Imajte na umu da je Lord Ashdown, kao visoki predstavnik, istom logikom pokušao u BIH uvesti državnu policiju pa je to ipak, zbog prosvjeda i u inozemstvu i od strane Srba iz RS, ali prije svega zbog samoga teksta Ustava BiH (tj. Aneksa 4), zaustavljeno.

Dakle, Visoki Predstavnik zapravo ne uspjeva niti objasniti niti opravdati svoje akcije u BIH u ovoj kolumni, a na temelju njegovih objašnjenja iz ove kolumne, ne možemo formirati ni približno točnu i jasnu sliku onoga što se dogodilo sa, primjerice, Hrvatima kao konstitutivnim narodom u Federaciji BiH (na temelju znamenite Odluke Ustavnog suda U 5/98-III iz srpnja 2000. godine, koja je ipak morala biti komplementirana takozvanim Petritschevim (nametnutim) amandmanima iz 2002. godine). Zapravo, Inzko se, u ovoj kolumni, ponaša upravo kao ludi Kralj George III, koji sve u BiH učinjeno nastoji opravdati jednostavnom činjenicom: „ja, visoki predstavnik, onaj sam koji je polučio narečenu promjenu izvornog Daytona u derivirani, odnosno ‘prošireni’ Dayton.“

Visoki Predstavnik i “pravno nasilje”

Zanimljivo je da se to najbolje vidi u sljedećim rečenicama Inzkove kolumne: „Retorika o ‘pravnome nasilju’ Visokog predstavnika vrlo je uobičajena. Ovdje ja naprosto moram podsjetiti svakoga da ‘izvorni’ tekst Mirovnog sporazuma kaže da je Visoki predstavnik ‘konačni autoritet’ za tumačenje tog sporazuma. Političari, koji se žele vratiti na ‘Izvorni Dayton’ ignoriraju tu činjenicu i, umjesto nje, nastoje progurati vlastitu interpretaciju. To zasigurno nije u skladu sa ‘Izvornim Daytonom’.“ (prijevod s engleskog izvornika je moj) Opet pogreška, ili neistina, i to drastična.

Teza o Visokome predstavniku kao ‘konačnome autoritetu’ za tumačenje cijeloga sporazuma predstavlja konstrukciju, i to konstrukciju koju je zamislio (ali, nigdje javno predočio) sam visoki predstavnik. Jer, jedina rečenica koja, u samome tekstu Daytonskog sporazuma, govori o ‘autoritetu’ visokoga predstavnika u pogledu tumačenja Daytonskog sporazuma kaže, ustvari, da je on „konačni autoritet za tumačenje ovoga Sporazuma o civilnoj implementaciji mirovnog sporazuma“ (Annex 10, član V), dakle, isključivo Aneksa 10, a ne cijeloga mirovnog sporazuma, pogotovo ne Ustava BiH kao Aneksa 4. Kako je Visoki predstavnik stvorio konstrukciju prema kojoj član V, Aneks 10, znači također da je on i ‘konačni autoritet za tumačenje Ustava BiH,’ to bi on sam trebao objasniti i domaćoj i međunarodnoj javnosti. Ja smatram da on to ne može učiniti na osnovi racionalnih teza i razmatranja, a pošto sam o tome govorio na drugim mjestima, ovdje u to neću dublje ulaziti.

Dakle, Visoki predstavnik, unatoč našoj sposobnosti da razborito čitamo jedan sporazum, smatra da je on jedini sposoban ispravno tumačiti dotični sporazum. On je, kako je govorio ludi Kralj George, „onaj koji govori, ne onaj kojem se govori.“ Kako je takva ljudska figura u načelu nemoguća (zbog čega se sve kraljevine i tiranije, uključujući Titovu komunističku Jugoslaviju, moraju zasnivati na dubokoj laži o ljudskoj prirodi), vrlo je neprijatno biti ‘visokim predstavnikom.’ Jer, takva figura mora također, u nekome obliku, i poricati svoje vlastite riječi. Ona sebe mora prezentirati i kao prihvatljivu, humanu instituciju, a to može učiniti samo tako što će dopustiti i drugima da govore njoj, odnosno da ju povremeno ipak tretiraju kao ‘(pasivni) predmet radnje.’ Zanimljivo je da je, u svojoj kolumni od 24. studenog, Visoki predstavnik to učinio prezentirajući, i štiteći, navodni autoritet ‘Ustavnoga suda BiH.’ Inzko je, dakle, u ovoj kolumni naglasio opetovano da je autoritet tog suda i konačan i obvezujući.

Međutim, opet moram reći ‘do vraga’; kako je to moguće kada je on upravo rekao da je on ‘konačni autoritet’? Kako jedna druga instanca, tobože unutar BiH (iako u njoj odlučuje ‘jezičak na vagi’ od tri inozemna sudca), može biti ‘konačni autoritet’ (za tumačenje) kada je Inzko upravo ustvrdio da je on ‘konačni autoritet’ (za tumačenje)?? Moramo li na ovo pitanje odgovoriti ciničnim komentarom da ‘Visoki predstavnik’ jest konačni autoritet, i to pogotovo onda kada Ustavni sud BiH odlučuje upravo onako kako visoki predstavnik želi? I ne sugerira li ovaj cinični komentar jednu istinitu tvrdnju, da je u BiH upravo ‘Ludi kralj George’ jedan od najodgovornijih za situaciju koju, u svojoj kolumni, sam Inzko-Kralj opisuje sljedećim rječima: „Posljedično, umjesto da napreduje, BiH je postala taocem ovih polarizirajućih rasprava usmjerenih prema prošlosti.“ (Primjetimo također da Visoki predstavnik želi da vjerujemo kako rasprave o obnovi ‘izvornog Dayona’ sliče povratku u stanje oružanoga sukoba, što je besmisleno jer je riječ o obnovi izvornog značenja jednog mirovnog sporazuma, prije mnogobrojnih intervencija visokih predstavnika.)

O “našoj” nezrelosti i strahopoštovanju

Dakle, tu vidimo zašto je figura koju Inzko predstavlja, odnosno, figura ‘svemogućeg despota ili tiranina’ u jednoj ‘nemogućoj državi’, uistinu nerazlikovljiva od ludoga Kralja Georga, ali i zašto, još važnije, njezin ‘autoritet’ možemo prihvatiti samo ukoliko se sami odreknemo vlastitog razuma, odnosno, ukoliko pristanemo na proturječja kojima mentalna disfunkcionalnost ove figure/institucije prirodno vodi, ili koja ona prirodno generira.

Dragi sugrađani BiH svake nacionalnosti, uključujući ‘Ostale’, dakle, upravo je to ono što od vas međunarodna zajednica u BiH primarno očekuje: ona očekuje da vi svoju sudbinu ne držite u svojim rukama, odnosno, da ste skloni prepustiti drugima odlučivanje u vaše ime; oni očekuju da se vi plašite visokog predstavnika, odnosno da, pred njim, osjećate strahopoštovanje koje ste osjećali i pred Titom i Titovim ‘predstavnicima’ i nasljednicima. Međunarodna će zajednica (a pod tim mislim na one koji stoje iza figure ‘visokog predstavnika’) stoga, neminovno, u jedno skorije vrijeme, doći u izravan sukob sa jednom od većih frakcija unutar BiH. I to će biti sukob tipa ‘ili mi ili oni.’

Jer, zapamtimo, nije moguć kompromis ili pregovaranje sa Visokim Predstavnikom; i nije moguća stabilna demokracija u kojoj postoji neka institucija koja ne pristaje na kompromis niti na pregovaranje. Riječ je o ‘ludome kralju’ koji od vas očekuje da se odreknete vlastitog političkog razuma i, posebice, da se odreknete i demokracije i demokratskog etosa, dočim će on zadržavati pravo da populaciji pripovjeda nevjerojatnu priču kako je on tu „e da bi zaštitio mladu bosansko-hercegovačku demokraciju i njen ustav.“ Dakle, riječ je o jednoj vrsti patološkog i patogenog pseudo-roditelja koji ne može psihološki funkcionirati bez djece koja su psihološki ovisna o njemu, ili njoj. Dakle, izravno: Visoki predstavnik dio je jednog patološkog odnosa, samim tim, bit će toleriran od strane bosansko-hercegovačkih naroda i/ili građana, odnosno njihovih političkih predstavnika, sve dok oni ne postanu sposobni nadrasti stanje svoje društveno-psihološke, i naravno političke, nezrelosti.

Dolazim time do kraja ove kolumne. Dakle, što je ‘op-ed’? To je ‘a page opposite the editorial,’ odnosno, tekst koji je pisan nakon glavnog uredničkog teksta jedne novine. Dok ‘editorial page’, tj. urednički tekst, daje mišljenje same novine, ili portala, dakle, iskazuje jednu vrstu ‘politike koja predstavlja konsenzus uredništva’, ‘op-ed’ je suprotan tome; ‘op-ed’ je individualni tekst nekog jakog novinara, ili autora, koji napada konsenzus uredništva ili je zamišljen kao nepripadan tom konsenzusu i neovisan o njemu. Nevjerojatno je, iako je nekom dubljom logikom zapravo poželjno, da u današnjoj BiH, u većini dnevnih tiskovina/portala, Visoki Predstavnik svoj stav prezentira u obliku ‘op-eda.’ Još jedan dokaz da živimo u vremenu i prostoru ‘ludila Kralja Georga’ kojega, ustvari, trebamo žaliti, a ne poštovati ili plašiti ga se.