POZNATA GLUMICA EMOTIVNO: ‘Karijeru sam počela s Dinom Dvornikom, a u pandemiji sam naslijedila Natašu Janjić’

Vanda Winter (1984.) ostvarila je posve osobitu karijeru i u glazbi i u glumi. Kao mlada umjetnica imala je uspješan glazbeni početak, a danas je jedna od zvijezda kazališta Komedija.

Sa 14 godina krenula je u zagrebačku Rock akademiju, prva iskustva stekla je nastupima u dječjoj TV emisiji Turbo Limach Show, a 2000. i 2001. kao solistica u TV nastupima s Big Bandom HRT-a. Paralelno s pohađanjem gimnazije aktivno se bavila glazbomi surađivala s Dinom Dvornikom, Davorinom Ilićem, Markom Tomasovićem, Davorom Devčićem.

Ulogom Sheile debitirala je 2003. u kazalištu Komedija u mjuziklu “Kosa”, a iduće godine ponavlja suradnju i u rock-operi “Gubec-beg”. Iste je godine iz prvog pokušaja primljena na studij glume Akademije dramske umjetnostiu Zagrebu. Za vrijeme studija igrala je u predstavama kazališta Trešnja, Komedija i HNK u Zagrebu.  Glumila je u mnogim predstavama, od “Bljeska zlatnog zuba”, “Božićne želje”, “Elle i Marilyn”, “Gospođice iz Maxima”, “Opasnih veza”, “Skidajte se do kraja”, “Skupa”, “Sluge dvaju gospodara”, “Sprovoda u Theresienburgu” i “Ukroćene goropadnice”, da spomenemo samo neke velike hitove, a redovito surađuje i u radiodramama.

* Iako se pandemija krajnje negativno odrazila na kazališni život, ostvarili ste izvanredan uspjeh u predstavi “Ritina škola”, 150. izvedbi hit-predstave Kazališta Planet Art. Kritika je vašu kreaciju Rite proglasila vrhunskom. Kako je do toga došlo?

S obzirom na okolnosti koje ste naveli, izuzetno sam zahvalna, najprije na konceptu kazališta online Marka Torjanca koji je omogućio umjetnosti da u neku ruku prebrodi lockdown, a zatim, naravno, i na prilici koja mi je ukazana. Moram priznati da u ovo bespoštedno doba nisam očekivala premijeru, a kamoli izvan matičnog kazališta, što me, uvažavajući teškoće kojima je nezavisna scena trenutno najviše pogođena, čini još poniznijom. Veseli me što nakon predstave “Plemena” koju smo zadnji put odigrali 2016., ponovno surađujem s Markom i Planet Artom jer Marka i njegove suradnike iznimno cijenim te se nadam da sam i ovaj put opravdala ukazano povjerenje. Iako sam ulogu morala svladati u jako kratkom roku, te nakon prvih 150 izvedbi koje je odigrala sjajna Nataša Janjić, pronaći sebe i svoju autentičnost u takoreći već skrojenom i gotovom materijalu, prijam publike bio je više nego srdačan, a to nam najjasnije govori da se uloženi trud isplatio. Na kraju, važno je to što se život na sceni nastavlja dalje i to je ono najljepše!

* Kako je izgledala 2020. u kazalištu Komedija, u kojem su, usprkos potresu, odigrane neke vrlo posjećene predstave kao “Mamma Mia” i “Legenda o svetom Muhli“?

Nakon potresa svi smo se bojali za Komediju, ali čini se da se oporavila, i to dovoljno uspješno da smo pod svoj krov mogli primiti i druga stradala kazališta, pa i neke druge, za kazalište nevezane sadržaje. Sezona je od jeseni startala hrabro, odolijevali smo mjerama, ali ove posljednje koje su pratile vrtoglavo rastući broj oboljelih stavile su nam privremeno ključ u bravu. Nedostaje mi moje kazalište i naša publika koja je predstave pratila čak i kad je gledalište bilo prepolovljeno ili svedeno na trećinu, ali jasno mi je da smo veliki ansambl koji obuhvaća glumce, pjevače soliste, zbor, orkestar, balet, zatim tehničko osoblje i radionice, a zdravlje svih tih ljudi, kao i publike zbog koje postojimo, mora biti prioritet. No sad, s dolaskom cjepiva, pogotovo vjerujem u bolja vremena i veselim se povratku u život koji će makar nalikovati na onaj koji smo poznavali – već bi mi to bilo dovoljno!

* Kako se rodila vaša ljubav prema glumi i glazbi?

Mislim da sam kao pjevačica imala zapažen i dobar debi, pogotovo u odnosu na tadašnju mladu dob, ali život mi je vrlo brzo dao odgovor na pitanje “komu pripadam”, baš kao što se, znakovito ili ne, zvala i prva pjesma koju sam otpjevala s legendarnim Dinom Dvornikom. I odveo me iz estradnog stremljenja, ravno i providno u okrilje teatra. Iako originalno dolazim iz malog mjesta koje njeguje navodno najdugovječniju tradiciju amaterskog kazališta na ovim prostorima, te je posredno ili neposredno iznjedrilo svojoj veličini upravo nerazmjeran broj poznatih profesionalnih glumačkih imena, osobno se nikada prije nisam glumom bavila niti sam uopće razmišljala o sebi u tom kontekstu. Zato sam posebno zahvalna Dinku i Inge Appelt koji su mi u ključnom trenutku svratili pozornost na potencijal koji su u meni prepoznali i usmjerili me u stvari za cijeli život. Teško mi je opisati svojevrsno strahopoštovanje koje osjetim kad se danas toga sjetim, jer sada, za razliku od tada, zrelije i potpunije uviđam koliko je taj jedan mali trenutak značio u mojem životu i koja je to ustvari čast bila, a mogao se i ne dogoditi. Još jedna bitna osoba kojoj retrogradno i proporcionalno vremenu koje prolazi osjećam da dugujem sve veću zahvalnost je Niko Pavlović, bivši dugovječni Komedijin ravnatelj. On je vizionarski formirao Komedijin ansambl, pomno birajući ljude koji su nosili velike naslove i danas mu mogu samo reći hvala što mu je izbor u toj njegovoj “misiji” pao i na mene. Glazbeni teatar je specifično mjesto za koje kod nas još nema sustavnog obrazovanja pa mislim da neću pogriješiti kažem li da me Komedija podjednako obrazovala i odgojila kao i studij glume na ADU-u. Na filmu nisam radila, izuzev toga što sam diplomirala u filmskoj klasi profesora Vinka Brešana, a televizija je lijepo iskustvo koje je bilo tu da me nadogradi kroz neke zanimljive projekte, ali moje “sidro” je kazalište i doživljavam se, kako bi rekli neki moji kolege, ponajprije “kazališnim čovjekom”. Zvučat će patetično, ali ću reći jer je ustvari točno – takva mi je duša!

* Kako danas gledate na period života kada ste kao vrlo mladi surađivali s eminentnim glazbenicima?

Ja sam bila talentirano dijete i zahvalna sam im što su to poštovali. Nastupi na festivalima nisu baš bili brojni jer sam se glazbom u tom smislu vrlo kratko bavila. Ne mogu reći da je taj period bio traumatičan za mene, ali očito mi nije pružio dovoljno da me zadrži.

* Još prije upisa na ADU, 2003. ulogom Sheile debitirali ste na daskama Komedije u mjuziklu “Kosa”, a nakon toga i u rock-operi “Gubec-beg” u kojoj ste tumačili Janu Jurkovu. Što su vam značile te mladenačke uloge?

Otvorile su mi novi svijet, bile su karika koja je nedostajala u onome što sam tražila od glazbe i od scene uopće. U “Kosi” sam prvi put dobila zadatak da na sceni profesionalnog kazališta izgovorim rečenicu, ali sam još bila fokusirana na glazbu. U “Gubec-begu” sam prvi put shvatila da se glazbena fraza može puniti i sadržajem koji nadilazi note, počela sam više pažnje posvećivati kontekstu, priči i ukupnoj ekspresiji. Ljudi me često pitaju o glazbi i glumi kao da su to dvije odvojene discipline i ok, možda jesu. No za mene su one savršeno povezane jer i jedna i druga izviru iz najveće umjetnosti koja postoji, a to je život.

* Glumili ste u mnogim predstavama. Koje su vam bile posebni kreativni izazovi?

Svaka uloga izazovna je na svoj način. Rado se sjećam Polly Peachum u “Operi za tri groša” u režiji Kreše Dolenčića, kada sam kao studentica četvrte godine glume zaigrala glavnu ulogu na daskama nacionalnog teatra uz bok Zrinki Cvitešić, Nikši Kušelju, Branki Cvitković, Danku Ljuštini, Siniši Popoviću, Špiri Guberini i drugim vrsnim i velikim glumcima koji su na mene ostavili trajni dojam. Posebno iskustvo bilo je igrati Olgu Warronnig u koprodukciji Splitskog ljeta i Kazališta Ulyssess, u Krležinu “Sprovodu u Theresienburgu” koji je režirao i koreografirao Staša Zurovac. Ambijent pozornice na otvorenom i kulise brijunske tvrđave Minor bili su spektakularno okrilje koreodrame koja je vizualno, uz sjajni balet splitskog HNK, i auditivno, uz predivnu glazbu Marjana Nećaka, te partnere Ozrena Grabarića i Dražena Čučeka, jedna od najljepših scenskih priča u kojima sam sudjelovala. “Aida” Eltona Johna u režiji Dore Ruždjak također je na divan način obilježila put koji sam dosad prešla, prvi put kad sam još kao studentica u naslovnoj ulozi nakratko zamijenila Renatu Sabljak, a zatim kad sam po povratku s rodiljskog dopusta nastupila u obnovljenoj verziji predstave kao njezina oponentica, egipatska princeza Amneris.

* Na televiziji ste stekli popularnost u dramskoj seriji “Stella” u kojoj ste glumili Lanu. Što vam je donijela ta uloga?

Lana mi je donijela masovnu popularnost u određenom periodu, kao i nastup u prvoj sezoni showa “Tvoje lice zvuči poznato”, kad je svaka epizoda obarala rekorde gledanosti. Bilo je to zanimljivo, pomalo preplavljujuće iskustvo. Profesionalno me nadogradilo u okvirima koji nadilaze moju konkretnu struku, ali iskreno, jedva sam čekala da ta razina euforije i prepoznavanja prođe, jer kod nas način života “poznatih” u principu ne prati ili rijetko ide ukorak s razmjerima “slave”. Po prirodi i izvan scene sam vrlo povučena osoba i pogotovo sada, kada sam mama, volim imati kontrolu nad time koliko sam, kada i u kojoj mjeri ljudima dostupna. Kad nastupate u televizijskom prime timeu, to, bojim se, nije uvijek na vama.

* Od 2009. kao vanjski suradnik u Dramskom programu Hrvatskoga radija ostvarujete uloge u radiodramama, a 2011. osvojili ste Nagradu hrvatskoga glumišta za ulogu Nastenjke u radiodrami “Bijele noći” F. M. Dostojevskog. Što vam znače angažmani u radiodramama?

Neopisivo mnogo! Radio je nekada bio popularan medij, a radiodrame su prije vladavine televizije imale silnu popularnost. Danas to više nije tako, vremena su se promijenila, ali Hrvatski radio nastavlja s tradicijom radiodrame i radi to na nivou koji nerijetko dobiva potvrde i priznanja na europskim i svjetskim festivalima. Volim radio jer mi daje priliku susresti se s tekstovima i s kolegama s kojima se na sceni rijetko ili uopće ne susrećem. Volim ga i zato što se njegov izraz svodi samo na osjetilo sluha, a kao glazbenom sluhistu to mi je blisko i posebno zanimljivo.

* Vi ste jedna od društveno angažiranih glumica, posebno ste aktivni u ženskim pitanjima i pravima žena. Zašto ste podržali inicijativu #spasime?

Nisam je posebno podržala, da ne ispadne da se kitim tuđim perjem. Odgovorila sam na poziv Jelene Veljače i nastupila na donatorskoj večeri kojom se prikupio novac za žrtve obiteljskog nasilja. I što se mene tiče, posebne su bile jedino žene koje su prošle pakao i herojski uspjele ostati žive! Inače nisam aktivistica, niti se smatram osobito društveno angažiranom izvan sudjelovanja u humanitarnim akcijama, čemu se u Hrvatskoj stvarno rijetko tko ne odaziva! Zaista nastojim svoj društveni angažman svoditi na okvire svoje struke jer vjerujem da sloboda izražavanja, pa i korištenja javnog prostora koji je nama umjetnicima, eto, dostupniji, podrazumijeva i odgovornost za koju nije svatko spreman. Ali sam isto tako i žena i majka, a s obzirom na to da su najčešće žrtve obiteljskog nasilja upravo žene i djeca, teško mi je ostati imuna na tu problematiku. Curama iz inicijative želim sve najbolje u daljnjim nastojanjima da mijenjaju štetne mentalne obrasce, praksu i neučinkovite zakone, a svima nama, pojedincima među koje se i sama ubrajam, želim da snizimo prag tolerancije na sve vrste ponašanja koja na kraju završe kao priče iz crne kronike. I da koji put, kad bismo u vlastitoj okolini najradije okrenuli glavu, radije otvorimo oči.