Moćnici imaju presumpciju nevinosti a novinari su svakako đubrad

MOSTAR - Stvarno više i ta presumpcija nevinosti, kao pravni termin da se nekome mora dokazati krivnja, ali i kao moralna obveza sviju, sudstva i tužiteljstva, cijele okoline, i onih koji su oštećeni pa i samih novinara, da se ne upire prstom i ne govori „J'accuse“ dok ne stigne ne jedna, nepravomoćna, već i druga, potvrđena, pravomoćna presuda. U redu, novinare možemo izuzeti iz bilo kakvih pretpostavki. Mi smo, kako potvrdi svojedobno i predstavnik zakona u policijskoj odori, a podržaše kolege, mi smo šljam koji svakako piše svašta, naravno uvijek protiv nekoga, pa nas treba svako malo „potamburati“, porazbijati nam i glave i kamere pa pustiti slučaj, tako da i narod malo uživa, da se naslade svi koji u novinarima vide lešinare, a takva je ogromna većina, i da kažu dobro je, dobili su ti lešinari, ta piskarala,što su zaslužili, sram ih i stid bilo.

Stoji mnogo toga. Naime, ponajprije moramo znati da u današnjem moralnom sivilu dobar dio „novinarstva“ počiva na strukovnom žutilu. A granice se slabo naziru. Pa dok romska djeca prisilno prosjače po ulicama bosanskohercegovačkih gradova, godinama, desetljećima, a po školama s vremena na vrijeme procvjeta vršnjačko nasilje, u istim tim školama u kojima godinama, desetljećima, ni nastavnici nisu neovisni kao što su bili, i došli su odsvakud, i trpe svašta, po redakcijama mnogih medija se dila sa fotografijama i životnom pričom jedne pjevačice iz Dalmacije i njenog djeteta s jednim srbijanskim kraljem bakra, a trokut upotpunjuje jedan bivši nogometni golman. A i svaki diplomirani novinar koji je kronološki dosljedno i normalnim putom došao do diplome, mora se zgroziti količinom nevažnih „vijesti“ u određenim medijima, brojem informacija od nikakvog općeg značaja, onih koji služe razbibrizi širokih masa stereotipno opisanih kao kućanice i trač partijaneri, no, veliki broj ljudi konzumira takve informacije, zato one i jesu na medijskom tržištu i nebu. Dakle, zbog čitatelja kao konzumenata a ne zbog novinara ili „novinara“.

A kada smo već kod djece kao najzaštićenijeg dijela čovječanstva i u životu i u medijima, barem bi takva trebala biti, presumpcija krivnje trebala bi nas zaustaviti u optužbama na račun jednog bivšeg ministra u vladi RS-a koji je postao osumnjičen da je nad jednim djetetom izvršavao bludne radnje. Tko je uopće zaslužan da je priča ikako dospjela u javnost? Dijete, eventualni predator, škola koju dijete pohađa ili novinar, mediji koji su informaciju prenijeli? Ovisi o kome se piše. Jer, koliko god puta su „novinari“ prešli granicu struke i dobrog ukusa, barem približan broj puta su novinari zaustavljeni u obavljanju svog posla jer su imali posla s nekim tko dolazi iz moćnog, poznatog, zaštićenog miljea. Bilo da se radi o političaru ili članu „ugledne i zaslužne obitelji“, a svi takvi su predodređeni da im slovo zakona ne sudi jednako kao nama običnim smrtnicima, a da ne kažemo novinarima.

Ovaj novinar, autor ovoga teksta, recimo, nikada nije imenovao krivca za bilo koje konkretno (ne)djelo. Zato što nema dokaza niti osiguranje, zaštitu, a ni neki izdašan motiv za mukotrpnu borbu protiv vjetrenjača i Sizifov posao. No, posao je i upozoravati. Jer ako pratimo političku situaciju u ovoj državi, a s njom i one usko vezane za politiku kao što su gospodarstvo i ekonomija, socijalna slika društva, nametnuti međunacionalni odnosi, moralni integritet političkih vođa, pa i organizirani kriminal, vidimo sami da situacija nije dobra. Berem bi morala biti osjetno bolja. A ako je situacija po državu loša u ekonomskim, socijalnim, demografskim, općenito političkim okvirima, hoćemo li krivnju tražiti u nekoj drugoj galaksiji ili u političarima koji vode ovu državu? Ako političare treba nagraditi za dobro, kao i u svakom drugom poslu, treba ih onda kuditi i za ono loše. A ako ovu državu vode znamo koji ljudi, onda se njima moramo obratiti i za dobro i za loše. Logika nam nalaže sve.

Ako zagori ručak, hoćemo li kriviti kuhara ili televiziju koja mu je odvukla pažnju? Ako se dogodi poplava uslijed izlijevanja rijeke, jesu li krivi kiša i snijeg što se otapa sa planina ili su krivi slabi nasipi? Ako se dogodi eksplozija ispred kuće, što jest vijest, je li kriva novinarka koja fotografira mjesto događaja jer joj je posao saznati što se dogodilo, ili je krivo društvo koje će po stotinu puta upitati na ulici, po kafićima, ispred crkve ili džamije – što je se to dogodilo?Kada malo bolje razmislimo, uz činjenicu da ima žutila ali nije sve u njemu, ipak, rijetko je problem u istinskom novinaru koji uime javnosti želi saznati što je se dogodilo, a prečesto je problem u onima koji ne žele da se sazna što je se dogodilo jer su upleteni u priču a ne razumiju granicu između javnog interesa i javne znatiželje.

Znate, vjerovali ili ne, i novinari su ljudi. Pa kada pročitaju, pomisle, ili kada pišu o nečemu, požele javno reći nekome što ga ide. No mi se moramo držati pristojnog vokabulara i u tekstu ne smije biti psovke, a ispod teksta, u komentarima čitatelja, smije reći tko god hoće što god hoće. A kako je novinaru kada piše o istinskim problemima koje su stvorili pripadnici zaštićene vrste, političari i moćnici? Znate li kako je spominjati najveće „face“ u društvu u negativnom kontekstu, potpisati se, a za to biti nagrađen honorarom ili ispodprosječnom plaćom? Reći ćete, što nisi studirao strojarstvo ili medicinu, a ne novinarstvo. Da, financijski bi bilo isplativije. No, tada ne bi mogao javno napisati u izlaganju samo vlastitog mišljenja, prema zakonu o slobodi govora, da su kolege iz „večernjaka“ pogrešku napravile i na ovogodišnjem pečatu su, uz dužno poštovanje prema svim ljudima koji su nagradu zaslužili, trebale osobom godine proglasiti, recimo, Davora Dragičevića. Ili vi, poštovani pripadnici javnosti, ne bi isto napravili za svoga sina, bez obzira na razlog zašto je se dogodilo to što je se dogodilo?

Znate što još, kada se u medijima pojavi greška novinara i iskonsko „žutilo“, to ne može više smetati nikome drugome kao što smeta novinarima. Kada ja kao novinar pogriješim, to će zasmetati i onome na čiju je štetu pogreška učinjena, ali i kolegi novinaru. Ja sam tada dužan objaviti demanti, na istom mjestu i u istom opsegu kao što je izvorni tekst u kojem je nastao razlog demantija. To nam nalažu struka i etički kodeks, moralna nam je obveza. I opet će postojati opasnost da me netko „razbije“. A kada netko uistinu razbije novinara ili njegovu/njezinu opremu tijekom obavljanja dužnosti, tada nema ni morala ni kodeksa, javnost podrži huligana a novinar mora eventualno sudskim putom tražiti zadovoljštinu, a i onda, uz svjesni financijski gubitak i novi stres, nastaviti biti u opasnosti kao nezaštićena vrsta i doći u dvojbu, okrenuti drugi obraz ili uzvratiti. A ako uzvratiš, tek bi onda i mediji vrištali a i komentari pljuštali, povampireni (pijani, drogirani) novinar napao čovjeka o kojem piše ili policajca. I bilo bi zbogom za sva vremena.

Na kraju, možda bi bilo bolje „da budem pekar, limar il’ moler, da ukrotim struju i naučim da opravljam bojler“.