Tko će sve i kako prepisati od uspjeha nogometaša Hrvatske?

ZAGREB -Dok je vladala sveopća euforija zbog povijesnog finala Hrvatske u nogometu, teško je bilo svakome istinskom navijaču izraziti emocije na trezven način ako i jest bio fizički trijezan jer u toj eksploziji veselja se čovjek ni ne snađe pa nije ni svjestan je li viče, skače, plače od sreće, grli svakoga oko sebe i slično. S druge strane su i oni kojima nije drag uspjeh generacije sa srebrenom kolajnom zlatnoga sjaja iskazivali svoje emocije. Neki izvan Hrvatske to su činili i javno zbog ljubomore ili otvorene mržnje, kako tko. Pa navijali za bratsku Rusiju, prijateljsku Englesku, saveznika Francusku.

A domaći hrvatski mrzitelji, kojih itekako ima jer je uvijek bilo takvih koji iz raznih razloga ne vole uspjehe ni vlastite države jer ne vole ni nju, to su činili šutke u ovom slučaju. Mi u Bosni i Hercegovini smo davno diplomirali taj smjer u kojem teško postoji događaj koji će ujediniti sve njene stanovnike. Posjet pape Franje je bio možda jedini događaj koji je pokazao kakvi su u velikoj većini svi ljudi koji žive na ovim prostorima iako je i tada vjerojatno bilo onih kojima nije bilo drago što poglavar katoličke crkve drži misu na Koševu ali jedan glumac muslimanske vjeroispovijesti i slični njemu su pomogli da se u svijet pošalje slika istinske ljudskosti. No, da se vratimo nogometno-slavljeničkoj temi, u našoj susjednoj državi koju dio ove države zove svojom maticom nije nitko toliko zadojen da prilikom onakvoga dočeka na sebe navuče neslaganje euforične mase.

Prateći pri tom sve elektroničke i tiskane medije u Hrvatskoj i slušajući eminentne govornike u iznošenju ocjena o tome što znači Hrvatskoj ovaj uspjeh, često smo mogli čuti nekoliko jedinstvenih ocjena kako taj uspjeh nije samo na sportskom odnosno nogometnom planu. Snimka slavlja Hrvata nakon poraza u finalu je obišla svijet i vjerojatno se stanovnici ovoga planeta koji nisu čuli za tu zemlju mogu izbrojati na prste. Takvu promidžbu ne može odraditi nijedno veleposlanstvo, nikakav posjet stranoj zemlji ni samit, slikanja sa Putinom i Trumpom, nijedna turistička promidžba.

Druga stvar vrijedna spomena koju su isticale brojne poznate ličnosti, ne samo iz svijeta sporta, jest ta da cijela zemlja treba naučiti nešto iz uspjeha nogometne reprezentacije. Treba prepisati takvo zajedništvo i upornost, takvo jedinstvo i krčenje puta do uspjeha. Tu presliku upotrijebiti u svim drugim sferama života. I to ne samo u Hrvatskoj nego i drugdje a posebno u njenom bližem okruženju jer eto, i susjedi Hrvatske mogli su vidjeti što se može postići iskrenošću, poniznošću, radom i upornošću. Brojni su primijetili. Zato su iskreno i navijali za susjednu državu.

I naravno da se, govoreći o tome tko bi trebao prepisati od nogometaša, dotaklo i politike koja kroji brojne sudbine te reklo se da i kroz političko djelovanje treba ići na način kao što su to činili nogometaši Hrvatske, jedan koji igra za Barcelonu a dvojica za Real Madrid, jedan iz Juventusa a nekoliko njih iz oba milanska kluba. Jedan koji je proglašen za najboljeg igrača turnira i onaj koji je priliku dobio tek protiv Islanda kada je sve bilo jasno ali se nije pri tom osjetio manje vrijednim ni uvrijeđenim. Kao što je to napravio jedan koji nije bio dio cjeline pa je napustio turnir prije vremena i nesvjesno potaknuo još veće zajedništvo ostalih.

Ipak naglašeno, bilo je lijepo nešto više od mjesec dana energiju usmjeriti u prvom planu na nogometno svjetsko prvenstvo i manje se fokusirati na politiku i političare ali i oni su iskoristili sportski događaj godine koji je se Hrvatima pretvorio u sportski događaj života. Njihove fotografije su također bile sveprisutne kao i njihove poruke. No, što ako ovaj događaj, ovaj uspjeh koji bi trebao poslužiti kao zvijezda vodilja u drugim pravcima djelovanja, i Hrvatskoj i njenim najbližim susjedima, barem onima koji tu vide inspiraciju, to ne uspije postati? Što ćemo za kojih tjedan dana kada euforija počne lagano kopnjeti i vratimo se ustajaloj svakodnevnici koju je SP u nogometu za trenutak zatomio? Što kada ljudi dožive da ipak nisu nogometaši inspirirali druge da rade u zajedništvu?

Pokazat će se da je svjetski uspjeh „Vatrenih“ bio iznimno važan ali najvažniji da vrati osmijehe na lica, da razloga za jednu sveopću feštu koja neće izbrisati već na koji tjedan zatomiti prošle i sadašnje negativnosti te dati snage za izdržati one koje tek dolaze.

Izjave kojima pozivaju na zajedništvo i kojima predviđaju smjernicu u djelovanju kada se uspoređuju s nogometašima, treba im pokazivati što češće.