U Bosni i Hercegovini najdemokratskiji izraz ne postoji niti narod i o čemu odlučuje

SARAJEVO - U Hrvatskoj se u posljednjih nekoliko godina oformilo više inicijativa od strane pojedinaca koji se okupiše u skupine te po štandovima diljem države prikupljaju potpise s kojima žele izići na referendum na kojem će odlučiti o nečemu što je predmet spora i za što se smatra da glas naroda mora biti važniji od političke odluke. Iako su i političari birani u najviši zakonodavni nivo birani upravo od strane naroda, mnogo je se puta na našim prostorima, u zemljama bivše Jugoslavije, kao uostalom i u drugim državama svijeta koje su u svojevrsnom prijelazu, dogodilo da političari prije izbora govore jedno, a kad dođu na vlast, zaborave na izrečeno, krše obećanja, i ponašaju se kao da su bezgrešni te da njihove odluke nisu i ne mogu biti predmet preispitivanja.

Zato je institucija referenduma potrebna kada se odlučuje o nečemu što utječe na društvo i državu u cjelini kao i na cjelokupni životni proces građana. U spomenutoj Hrvatskoj je tako narod ili ona društvena skupina koja je osjetila potrebu intervencije, preko referendumskih inicijativa odlučivao ili barem pokušao odlučiti o nečemu bitnom. Referendum o samostalnosti Hrvatske bio je prvi na kojem su hrvatski građani odlučivali o važnim pitanjima, referendum o ulasku u EU drugi, a treći referendum u Hrvatskoj je bio ujedno i prvi kojega nije raspisala politika ili koji je nastao kao sveopći narodni pokret već za koji su građani prikupljali potpise, i radi se o referendumu o ustavnoj definiciji braka iz 2013. godine do kojega je došlo zahvaljujući inicijativi „U ime obitelji“.

Građani Hrvatske pokušali su više puta odlučivati na referendumu o raznim pitanjima, kako lokalnim tako i državnim. Tako je svojedobno zahvaljujući referendumu spriječena gradnja termoelektrane na ugljen u blizini Ploča ali nije uspio referendum „Srđ je naš“ o izgradnji apartmana uz golf terene jer nije izišlo dovoljno glasača na referendum, koji na državnoj razini ne mora imati izlaznost 50 posto plus jedan jer da mora, Hrvatska ne bi ni ušla u EU pošto je na tom referendumu izlaznost bila 43,51 posto, ali je prije toga promijenjen Ustav i od tada o referendumskom pitanju odlučuje većina onih koji iziđu i glasaju. Neka pitanja nisu ni dobila priliku referendumskog odlučivanja, kao ono o ćirilici u mjestima poput Vukovara jer je Sabor donio odluku da je referendumsko pitanje neustavno.

Toliko o referendumima u Hrvatskoj, sad ćemo malo o onima u Bosni i Hercegovini. A sad bi trebala slijediti i velika praznina jer osim onog referenduma o neovisnosti/nezavisnosti, nijedan više nije niti pokrenut. A i taj, kako znamo, pitanje je spora te se i ne priznaje u RS-u, niti RS slavi dan koji je tim prvim i jedinim referendumom u Bosni i Hercegovini nastao. Zato je politika pokazala svoje pravo lice preko Milorada Dodika koji je svojedobno svako malo prijetio referendumom o odcjepljenju RS-a. U manjem entitetu barem je referendumsko pitanje moguće i referendum kao takav također, ali je isto tako teško do njega doći jer mora postojati četvrtina zastupnika u Narodnoj skupštini koja će podnijeti zahtjev za referendumom. Ako bi do njega i došlo, moralo bi na nj izići više od polovice registriranih birača, tako da je taj zakon o referendumu tek privid da narod ima pravo o nečemu važnom odlučivati.

Vlast će pokušati na sve načine provoditi svoje odluke, i u Hrvatskoj i u BiH i svugdje, a prije toga će relativni ili istinski pobjednik na izborima na sve načine pokušati skupiti većinu. U tom prikupljanju većine će doći do ucjena, trgovine i sličnih stvari pa se o nečemu neće ni razgovarati a nešto drugo mora proći. Primjer Hrvatskeje zoran pokazatelj političke trgovine jer otkud u vlasti HNS sa HDZ-om te otkud Milorad Pupovac radi to što radi preko „svojeg“ SNV-a i slično.U Bosni i Hercegovini svakako vlast moraju tvoriti u većini slučajeva stranke koje se međusobno ne podnose, različite opcije koje su ideološki daleko ili u trenutnom slučaju, nacionalno obojene stranke iz dva ili možda sva tri konstitutivna naroda. Oni svi zajedno rade što hoće kada se jednom uspiju dogovoriti o podjeli resora. A zakonodavna tijela provode odluke koje narod nije ni razumio jer sjednice na kojima se odlučuje su ili zatvorene ili nikog ni ne zanimaju jer malo se zastupnika uopće i javlja za riječ ili podnosi amandmane.

Stoga nepostojanje referenduma na razini države ili Federacije i ne predstavlja neki problem jer smo naučili da političari rade po svom, a oni koji su ih birali im daju puni legitimitet da tako postupaju. Čak i onda kada se donose odluke o povećanju akciza na naftu i naftne prerađevine ili neki drugi udar na džepove građana, koji bi, onako na prvu, mogao biti predmet referendumskog odlučivanja.

Prikupljanje potpisa za referendum kao i smišljanje pitanja koje će biti Ustavom odobreno nisu lagan posao, ali onako brzinski, kada bi postojala institucija referenduma u zakonu i kada bi narod imao pravo tog najdemokratskijeg oblika odlučivanja, možda bi jedno zgodno referendumsko pitanje glasilo: Jeste li za to da političari na državnim i entitetskim razinama imaju onoliku plaću kolika je prosječna plaća na onoj razini na kojoj političar djeluje? Narod bi odlučio da jest za to, ali se opet ne bi nitko prestao baviti visokom politikom jer oni političari koji su na vrhu, od plaća odavno i ne žive.