googletag.cmd.push(function() { googletag.display('div-gpt-ad-1670492488008-0'); });
googletag.cmd.push(function() { googletag.display('div-gpt-ad-1670492389204-0'); });
googletag.cmd.push(function() { googletag.display('div-gpt-ad-1670492446879-0'); });

Zašto mrziti?

Autor: Marko Čuljak / Dnevno.ba

MOSTAR - Ja sam Hrvat i katolik. Svjestan sam da ima u državi onih koji su isto tako Hrvati i katolici i koji te mrze. Ja nisam jedan od njih jer ne mrzim nikoga. Prezirem nepravdu, kriminal, nepotizam, osjećam kako bi čovječanstvo moglo bolje, ali ne mrzim nikoga. Ni onoga koji je „moj“ a zaposlio je svoga sina na nepravedno stečenim tekovinama nasljedstva. Ne mrzim ni onoga „svoga“ koji se prikazuje većim Hrvatom i katolikom od mene jer je bio sudionik rata, a danas prima vojnu mirovinu kao lažni invalid. Ne mrzim ni one koji „nisu moji“. Strastveni sam navijač Celtica(svjestan da pripadnost klubu ne treba biti dio novinarskog teksta, ali ne treba ni vjerska i nacionalna, pa što ćemo sada) i da, do toga me je dovela katolička povezanost Irske, uključujući onih Iraca koji su u srcu Škotske osnovali nogometni klub, sa Hrvatima, ali mnogi navijači Celtica su danas svjesni katolici ili ateisti, svejedno, i preziru međuvjerske sukobe sa protestantima, koje također ne mrzim, kao što ne mrzim ni vas pravoslavce, muslimane, ateiste. Za Celtic sam navijao zato jer za nj navijam inače, a ne zato jer je igrao protiv Sarajeva. Jednostavno, upravo činjenica što sam katolik, brani mi da mrzim bilo koga. I bit će tako dok ne osjetim mržnju na vlastitoj koži jer onda kada čovjek katolik osjeti mržnju na vlastitoj koži, postaje ili svetac ili grešnik. Bog je svemoguć, ali za sada nisam predodređen da postanem svecem.

No, možda jednoga dana, jer mržnja je čudo jedno. Prvi svetac u povijesti kršćanstva koji je svecem postao jer nije izdao Krista ni pod cijenu vlastitog života je sveti Stjepan Prvomučenik. On je pao na koljena, digao ruke ka nebesima, i prije nego je izdahnuo rekao dvije stvari. Jedna je molba Bogu da primi njegov duh, a druga je molba Bogu da njegovim ubojicama ne uzme za grijeh njihov čin ubojstva njega samoga. Teoretski je moguće da u budućnosti netko dođe do mene, baci me na pod i pod prijetnjom oružja zatraži od mene da se odreknem svoje vjere. S ovoga mjesta odgovorno tvrdim da se svoje vjere neću odreći nikada a za moje moguće buduće ubojice evo i jedna prigodna pjesmica, ujedno i zamolba. Pucaj, riješi me muka. Pucaj, i kada budeš pucao, neka ti bude mirna ruka. Pucaj i nišani visoko. Pucaj posred čela i kada budeš pucao, neka ti bude mirno oko.

S druge strane, još jedno s ovoga mjesta odgovorno tvrdim a to je, sve kada bih imao prigodu, nikada niti jednom pripadniku druge vjere ili nevjere ne bih stavio cijev na čelo i rekao mu da se prekriži ili je mrtav. Jednostavno smatram da sva nasilna mijenjanja čovjeka, i vrijeme konkvistadora i vrijeme poturčivanja, pripadaju povijesti. To je povijest čovječanstva, pripada čovjeku, i dogodila je se. Nije to Atlantida ili čudovište Loch Nessa. Za ubuduće, tko voli, neka izvoli, ali bez mene, jer jedan nas sudac svakako čeka, i svi koji vjeruju u ovim monoteističkim religijama, znaju o kome pričam. A oni koji vjeru tumače na samo sebi svojstven način, takvi su danas prepoznati kao teroristi. Njihove metode siju strah, njihove žrtve su svi, oni možda ne žele ali često ubijaju i svoje, ali njihova brojnost i metode govore o tome da su ipak još uvijek na krivoj strani. Jednostavno, ako se dogodi džihad s jedne strane a Križarski rat s druge, povijest će se ponoviti. Onda zaboravite sve izrečeno do dana današnjeg jer budućnost će za sve postati neizvjesna. Dok ne bude tako i dok imamo minimum razuma i čovječnosti u sebi, ne, neću i ne želim mrziti. Ali ako osjetim mržnju na vlastitoj koži…

Ono što je simptomatično državama poput Bosne i Hercegovine, koje su u srži podijeljene, jest to da na podjelama rade obično nestručni ljudi ili oni vrlo pametni koji iza svojih poteza imaju neke vlastite interese, veće od interesa naroda kojem pripadaju. Sada govorim iz perspektive Hrvata i katolika, ne znam kako je kod drugih. Istinski Hrvat i katolik koji je se borio za hrvatsku stvar je danas obično mrtav. Bruno Bušić, Zvonko Bušić, brojni drugi koji su u očima tuđinaca prepoznati kao teroristi, rušitelji sustava, kontrarevolucionari. U današnje vrijeme se u prvi plan ističu neki koji igraju s figama u džepu. Takvi su itekako nedodirljivi, oko njih se stvara kult, oni su bezgrešni. A sutra, ako zapuca, ako dođe do onih crnih predviđanja o džihadu s jedne i Križarskom s druge strane, ili ako bude trebalo oživiti Hrvatsku republiku u ovoj državi, takvi će biti miljama daleko od prve crte. Stoga, ne srljati. A vjerujem da je i kod drugih naroda tako. Takvi isti ih vode. Kriminalci i narkomani iz prošlog rata su postali heroji, političari iz današnjeg sustava su postali vođe, a pogledajmo samo gdje i kako oni žive a gdje i kako živi onaj obični čovjek koji bi sutra trebao eventualno za njih ginuti. Smiješno i žalosno u isto vrijeme.

No ipak, neke se stvari moraju naći na čistacu. Biti miroljubivi Hrvat i katolik ne znači da ću mirno promatrati sijanje laži. Ne znači da ću ostati nijem na provokacije. Ne moram mrziti ali mogu kulturno reagirati, i to činjenicama. Široki Brijeg nije Lištica, Lištica se zove rijeka. Čak i na ovoj tastaturi i u programu word, kada ukucam Lištica, onaj crveni trag neispravnosti se nalazi ispod riječi. Široki Brijegnema takvu anomaliju. Drugo, ni Široki Brijeg ni Mostar, iz ove perspektive, nisu nikada bili niti će biti Bosna. Što god rekli ili mislili Horde zla, Manijaci, Red Army (oni bi to trebali pogotovo znati), ovo je Hercegovina. U njoj žive i Hrvati, i Srbi i Bošnjaci, muslimani, pravoslavci, katolici, Židovi. Hrvat, kao pripadnik nacije, i katolik, kao pripadnik vjere, i to je treće, može sa sigurnošću ustvrditi svoju prisutnost na ovim prostorima kroz povijest. Kako god regionalno smjestili, recimo, kralja Stjepana Tomaševića, posljednjeg Bosanskog kralja prije pada pod Osmansku vlast, i kako on nazivao svoj narod u pismu papi (Bošnjani) nitko i nikada ne može izbrisati njegovu vjersku pripadnost a povijesne slike, spomenici, natpisi, koji redom prikazuju njega kako kleči pored Krista ili spominju molitvu „Oče naš nebeski“, kome nisu dovoljan dokaz, umrijet će u neznanju.

Spominjati vlastitu povijest, jezik, kulturu, vjersku pripadnost, a usput krasti ili negirati tuđe, to je u današnje vrijeme jednostavno bolesno. Kao što je bolesno negirati prava Hrvatima katolicima, i možebitno ih pokušati zastrašiti. Čovječe, ne vjerujem ja u Dragana Čovića, ja vjerujem u Oca, Sina i Duha svetoga. Zato me je nemoguće zastrašiti. A ako nam nije suđeno, eh, bit će što bude. Možda se sretnemo na onom svijetu negdje. Kako je gore, ja znam jer rečeno mi je i pisano je. ono što mogu i činim, a to je da vjerujem i ne može me nitko uvjeriti u to da sam u zabludi. A gdje ćemo na kraju svi zajedno završiti, e to samo On zna.

Ono što ja iz ove perspektive znam jest sljedeće. Bilo bi i bolje i lakše kada ne bi mrzili jer NE mrziti znači živjeti ljepše i mirnije, i uz to se ne bojiš. A uza sve navedeno, dakako, treba znati i biti svjestan činjenice da na ovim prostorima žive svi ovi ljudi sa svojim vjerama i nacionalnim opredjeljenjima do čega su dovele brojne povijesne okolnosti, i svatko ima pravo na život.

To je što se tiče naroda i vjera, povijesti i sadašnjosti kao smjernicama za budućnost. O boji kože svakako ne želim jer nije ni bitna, o seksualnoj orijentaciji možda drugi put kada bude neka parada negdje, o pedofilima svakako sve najgore (eto vidiš, možda ipak mrzim). Pjesnik je svoje rekao, je li to bilo nešto ili ništa, pjesnika svakako ne zanima baš kao što ga ne zanimaju eventualni komentari na izrečeno.

Autor: Marko Čuljak / Dnevno.ba
googletag.cmd.push(function() { googletag.display('div-gpt-ad-1544621488181-7'); });
googletag.cmd.push(function() { googletag.display('div-gpt-ad-1544621488181-8'); });

ZADNJE VIJESTI

var mpn_wi={userId:11760,siteId:102020,widgetId:103929,widgetType:0};if(void 0===mpn_ref)var mpn_ref=[mpn_wi];else mpn_ref.push(mpn_wi);var mpn_sid=document.getElementById('monadplugscript');if(!mpn_sid){var mpn_dt=new Date,mpn_ns=document.createElement('script');mpn_ns.id='monadplugscript',mpn_ns.type='text/javascript',mpn_ns.defer=!0,mpn_ns.src='//cdn.monadplug.com/format/native/js/hood.js?v='+mpn_dt.getYear()+mpn_dt.getMonth()+mpn_dt.getUTCDate()+mpn_dt.getUTCHours();var pmn_os=document.getElementsByTagName('script')[0];pmn_os.parentNode.insertBefore(mpn_ns,pmn_os)}
ga('send', 'event', 'Monad_underarticle', 'pageview'); (adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});