Zdravka Bušić, nova potpredsjednica HDZ-a i agent američke tajne službe!?

ZAGREB - Na unutarstranačkim izborima u HDZ-u (15. ožujak 2020.) dosadašnji predsjednik Andrej Plenković je potvrdio svoju poziciju.

Osobno sam i očekivao, da će u srazu s protukandidatom Mirom Kovačem biti uspješniji.

No, mene je u toj cijeloj priči daleko više zabrinjavalo što je veliko povjerenje dao Zdravki Bušić nominirajući je na potpredsjedničko mjesto, a što je stranačka baza potvrdila kao prihvatljiv izbor dajući joj nešto više od 34 000 glasova.

Što je sporno u tom Plenkovićevom povjerenju?

Sporni su biografski podaci Z. Bušić (1950.,Imotski), posebno njen političko emigrantski život u Clevelandu, SAD, sedamdesetih i osamdesetih godina kada je pripadala proustaškim diverzantsko – terorističkim krugovima, konkretnije organizaciji ‘’Hrvatski narodni otpor’’(HNO), čije se osnivanje veže uz ime Vjekoslava Luburića – Maksa, ratnog zločinca, desne ruke poglavnika dr. Ante Pavelića.

Sa takovom reputacijom, na izričiti poziv predsjednika dr. Franje Tuđmana dolazi 1990. godine u samostalnu i neovisnu Hrvatsku u kojoj se radno i stranačko-politički odlično adaptirala.

Školskom spremom politologa, diplomirane knjižničarke i profesorice njemačkog jezika, te kao osoba od povjerenja startala je kao savjetnica i ravnateljica arhiva u Uredu PR dr. F. Tuđmana (1990.-1995.). Svjedok je raketiranja Banskih dvora od strane avijacije JNA( 07. 10. 1991.).

U dva mandata bila je saborska zastupnica HDZ-a, potom zastupnica u Europskom parlamantu (na listi HDZ-a). Bila je i zamjenica Mire Kovača, ministra vanjskih poslova (2016.), a trenutno je državna tajnica za političke odnose u MVEP RH.

Na izričit zatijev Kolinde Grabar-Kitarović, bivše predsjednice RH bila je član delegacije prilikom posjete ruskom predsjedniku V. Putinu 2018. godine. Bilo je i niz drugih državnih posjeta u kojima je KGK preferirala prisustvo Z. Bušić, a ne aktualne ministrice MVEP Marije Burić-Pejčinović.

Sve navedeno, kao i tezu da je mogući američki agent daleko bolje će se razumjeti, ako u ovom uratko stavimo u fokus sredinu, okolinu, društvo, krug u kojem se Zdravka Bušić u svom životu primarno kretala, i o svakoj osobi pružimo obavještajno-sigurnosne podatke, a to su: njen brat Zvonko Bušić sa suprugom Julienne Eden Bušić, bivši suprug Vinko Logarušić i sadašnji nevjenčani suprug, možda sigurnije kazati prisni prijatelj Tomislav Mičić, bivši hrvatski politički emigrant.

Svoje mjesto u tom kontekstu ima i donedavna predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović.
***

Zvonko Bušić s nadimkom ‘’Taik’’ (1946.-2013.) je 1976. godine zajedno sa svojom suprugom Julienne Eden Bušić (1948.) i još trojicom istomišljenika sudjelovao u otmici američkog aviona pod prijetnjom aktiviranja eksploziva i zahtijevom posadi da se u zoni većih europskih gradova i iznad Hrvatske bace leci iza čijeg sadržaja – o potrebi stvaranja samostalne Hrvatske – stoji ’’ Glavni stan hrvatskih osloboditeljskih snaga’’.

U okviru tog čina, prilikom deaktiviranja bombe, smrtno je stradao jedan američki policajac.

Od strane američkog suda Zvonko i Julienne su osuđeni kaznom zatvora u trajanju od trideset godina uz mogućnost uvjetnog otpusta nakon osam godina. Nakon trinaest godina Julienne je puštena na slobodu. O tom benefitu biti će riječi nešto kasnije.

Nakon izlaska na slobodu 2008. godine Z. Bušić se priključio supruzi, koja se nastanila u mjestu Rovanjska u Hrvatskoj. Politički se aktivirao u HSP dr. Ante Starčević. U kolovozu 2011. godine povukao se iz politike nezadovoljan zbog ”premalog pravca kretanja hrvatske politike udesno”. Zahvaćen apatijom izjavio je: ”Probuđeni su spavači svih domaćih i inozemnih agentura…”. Na što je zapravo mislio? Objašnjenje možda na kraju ovog uratka.

U rujnu 2013. godine u svojoj obiteljskoj kući izvršio je samoubojstvo pucajući u glavu revolverom za kojeg nije imao oružni list.

Nakon toga čina se u okviru desnog političkog spektra podgrijavao ‘’mit o Zvonku Bušiću’’, otac kojeg je F. Tuđman, ocijenom: on je hrvatski domoljub, a ne terorista, odnosno”perjanica u borbi za hrvatsku slobodu”.

I Kolinda Grabar Kitarović je kao predsjednica RH slijedila navedene ocijene.

Ona je dana 7. ožujka 2018. godine bila glavna gošća na promociji knjige ‘’Tko je ubio Zvonka Bušića’’, autor koje je novinar Tihomir Dujmović. Sjedila je u društvu Zdravke Bušić, Julienne Eden Bušić i Tome Medveda, ministra hrvatskih branitelja. Nakon što je Dujmović najavio, da se sprema i skora kazališna putujuća predstava na podlozi tog teksta, svim je silama nastojao Bušića prikazati kao ‘’domoljuba – borca – heroja angažiranog za ideju samostalne Hrvatske, zbog čega je robijaški patio’’, a branio ga od etikete ‘’terorista i kriminalac’’.

T. Dujmović u konačnici svojeg pristupa slučaju Zvonka Bušića tvrdi:’’Neosporno je, da nije želio ničiju smrt’’.

Dujmoviću svjetonazorski blizak, poznati zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak je tada u svojoj kolumni (tjednik ‘’7 Dnevno’’) međutim jasno i glasno kazao, da je Z. Bušić formalno-pravno akter terorističkog čina.

T. Dujmović je ‘’navijač’’, a Z. Hodak pravni stručnjak, koji razumije, da je terorizam – prema opće prihvaćenim stajalištima – ‘’smišljena uporaba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki’’.

Terorizam se također treba promatrati i kao izraz političke strategije.
Ako pak Bušićev teroristički čin od prije pedesetak godina stavimo u kontekst sadašnjeg hrvatskog kaznenog zakonodavstva (članak 97.) vidimo, da ‘’otmica zrakoplova, broda ili drugih sredstava javnog prijevoza uporabom oružja ili eksploziva’’ spada u tu kategoriju, a raspon kazni je, ovisno, da li je bilo žrtava ili ne, od tri godine zatvora do dugotrajnog zatvora.
Osobno sam očekivao, da će KGK iskoristiti promociju knjige za otkrivanje ‘’tajne’’, koju prema nekoliko njenih kazivanja nosi u sebi, a odnosi se na neke dosada javnosti nepoznate detalje vezano za lik i djelo Z Bušića. Ali te novosti nismo čuli. Zašto ne otkrije, da ima apsolutne simpatije za Bušićev teroristički čin, a što znači – jer je suštinski povezano – i za njegov politički pogled o Hrvatskoj kao ‘’etnički čistoj državi’’.

Također da nam kaže, da li suosjeća sa Kathleen Murray Moran, udovicom američkog policajca Briana Murraya, koji je zbog Bušića i dr. poginuo 11. rujna 1976. godine. Naime, potkraj prošle godine, u New Yorku je promovirana njena knjiga “Life Detonated” .U njoj je ispričala kako joj je smrt supruga uništila život i nanjela veliku žalost njihovoj djeci (2).

Da posjetim.

U razgovoru za ‘’Glas Koncila’’ (18. 12. 2018.) fra Jozo Grbeš (1966.), poglavar hrvatskih franjevaca za Ameriku i Kanadu, sa sjedištem u Chicagu ocjenio je kako je tadašnja hrvatska veleposlanica u SAD-u Kolinda Grabar Kitarović bila ključna karika u lancu koja je pomogla da Zvonko Bušić ugleda slobodu.

J. Grbeš je kao svečenik upoznao Bušića u zatvoru.

O toj svojoj intenzivnoj aktivnosti u odnosu na ‘’slučaj Bušić’’ KGK kaže: ”Ni dan – danas ne želim govoriti o tome što je sve trebalo poduzeti u tom slučaju zato što neke stvari, neke identitete treba čuvati. Sve je trebalo obaviti u tajnosti jer sam se bojala da bi se moglo dogoditi da to netko blokira ako procuri u javnosti…Išla sam, onako, ljudski…Povrh onoga što bi normalno činio diplomat ili veleposlanik. Bilo mi je ljudski stalo do toga i trudila sam se, nisam pustila da to samo tako ide svojim tijekom nego sam doista držala pod kontrolom cijeli proces. Naravno, bez Amerikanaca to se ne bi moglo odraditi. Radila sam s njihovim službama…”.

KGK je u razgovoru za portal Direktno. hr (11. ožujak 2018.) kazala između ostalog slijedeće: ’’Z.Bušić imao je takvu vjeru u Hrvatsku, da pred tim morate imati poštovanja… Moj odlazak njemu u zatvor bio je motiviran ne samo činjenicom da sam tada bila veleposlanica Republike Hrvatske u SAD-u koja je bila dužna brinuti o hrvatskim državljanima, već i ljudskom, moralnom obvezom prema nekome tko je tako dugo bio u zatvoru zbog nečega što je počinio kako bi skrenuo pozornost demokratskoga svijeta na hrvatsko pitanje…Ne želim govoriti o detaljima, možda ću progovoriti o toj bitci jednoga dana kada to sve bude prošlost…’’

Treba pročitati knjigu ‘’Otmičari ispunjena sna’’ (1995.), autora Borisa Marune (1940. – 2017.), pjesnika i književnika, nekadašnjeg hrvatskog političkog emigranta, koji se osnutkom samostalne Hrvatske vratio u nju, te postao i njen veleposlanik u Čileu (2013. – 2017.), jer sadrži vrlo značajne dokumente za razumjevanje teme.

B. Maruna piše, da je bio bio braniteljski pomoćnik u svojstvu prevoditelja na sudskom procesu (New York) protiv terorističke skupine hrvatskih emigranata (Z. Bušić i dr.)

Prema saznanjima B. Marune, prvo znanje o terorizmu i upotrebi eksploziva Z. Bušić je dobio od svog strica koji je u Austriji živio kao hrvatski politički emigrant (i Zdravka je svoj emigrantski život započela u Austriji), a nekada je bio fašistički vojnik i osobni vozač poglavnika NDH dr.A.Pavelića.

To specifično znanje dopunio je i pažljivim izučavanjem knjige ”Anarhistička kuharica” (1971.), koja sadrži sve vrste recepata za pravljenje bombi, razne načine upotrebe dinamita i tome slično. Prepuna je savjeta i grafičkih prikaza kako u kućnoj radinosti napraviti oružje. Spomenuta knjiga, autora, glumca Williama Powella, tada je smatrana za najzloglasnije objavljeno štivo.

Dakle, nema dvojbe. Bušić se za teror ozbiljno pripremao, a ako je tako, onda je pretpostavljao i moguće nevine žrtve.

Dodao bih neke momente, koji ukazuju na involviranost američke obavještajne službe (AOS) u neformalni dio oko samog procesa.

Izbor prevoditelja u takvim sudskim slučajevima je diskretno po ukusu američke obavještajne službe, a traži se ideološka pouzdanost (antikomunist), lojalnost i dobro poznavanje života i rada emigracije. Maruna je na tom poslu zapravo zamjenio oboljelog prof. Bogdana Radicu (1904. – 1993.), prema ocjeni nekadašnje jugoslavenske službe sigurnosti utvrđenog agenta američke obavještajne službe. Takvim ga je ocijenio i Z. Markus, koji je nakon sloma ‘’hrvatskog proljeća’’ stekao emigrantski status i kao novinar pod pseudonimom Joža Brezarić bio aktivan u emigrantskom tisku.

B. Maruna u knjizi spominje i postojanje Odbora za obranu Z. Bušića i drugih otmičara američkog aviona (pisanje peticija, prikupljanje novčane pomoći i sl.), na čijem čelu je bio Marijan Gabelica, hrvatski politički emigrant, nastanjen u SAD. On je Maruni povjerio da ga “opsjeda jedan agent CIA, inače hrvatskog porijekla, u cilju pridobivanja za agenturnu suradnju.”
***
U redovima hrvatske političke emigracije Julienne Eden Bušić je zbog spomenutog kriminalnog angažmana dobila naziv ‘’kraljica otmičara’’. Zdravka Bušić ju je etiketirala kao ‘’uzor ženu’’.

U ”Večernjem listu” (28.10. 2006.) objavljen je članak novinara Zvonimira Despota i Silvane Perice u kojem se kaže: ”…Ona je dobila istu kaznu kao i Zvonko, ali je zanimljivo, da je puštena nakon 13 godina zatvora 1989. godine”.

Za vrijeme izdržavanja kazne zatvora Julienne je – prema njenoj vlastitoj izjavi – službeno posjećivao operativac FBI-a predstavljajući se samo imenom Bob, a koji se inače bavio problematikom hrvatske političke emigracije u Kaliforniji.

Gotovo je sigurno da je za vrijeme tih razgovora pridobivena za agenturnu suradnju sa FBI- om. I tu treba tražiti razlog ranijeg puštanja na slobodu.

Inače vrlo blagoglagoljiva Julienne nam duguje iskreno podastiranje sadržaja svih razgovora koje je vodila u zatvoru sa spomenutim operativcem. I ne samo to, nego i sve ranije sudare sa austrijskom, francuskom i njemačkom policijom u koje je posredno ulazila kao Zvonkova supruga budući se on kao potencijalni terorista nalazio na ‘’crnim listama’’ tih zemalja.

O tome je nešto pisala u svojoj memoarskoj knjizi ”Ljubavnici i luđaci” (1995.), ali to su tek ”mrvice”.

Za razliku od njenog pokleknuća, suprug Zvonko je prema mojoj procjeni bio “tvrdog, beskompromisnog i nesalomljivog ponašanja”, a to potvrđuje i konačnica, da je u zatvoru odležao ne samo trideset presuđenih godina, nego još i dvije plus, u okviru diskrecijskog prava američkih poravosudnih organa.

Julienne je s dvojnim državljanstvom (SAD i RH) u vrijeme vladavine F.Tuđmana bila dvije i pol godine savjetnica za kulturu, tisak i odnose s javnošću u Veleposlanstvu RH u Washingtonu (bez diplomatskog statusa, ugovor o djelu), a nakon toga je prebačena poslom i u sam Ured predsjednika F.Tuđmana, gdje je bila savjetnica za informiranje (1995.-2000.) .

Tuđmanova odluka da Julienne Bušić zaposli 1993. godine u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu, a koja se zbog uvjetnog otpusta iz zatvora morala povremeno javljati tamošnjoj policiji, nije dobro primljena među stranim novinarima, čak i onima koji su imali simpatije za momenat hrvatske neovisnosti.

Tako je dopisnik berlinskog ”Die Welta” za jugoistočnu Evropu Carl Gustaf Ströhm (1930.-2004.) s tim u vezi rekao hrvatskom novinaru Branku Tuđenu slijedeće: ”Zašto je stari gospodin to dopustio? To nije dobro za ugled Hrvatske. Ako je treba nagraditi za odanost, to se može na stotinu drugih načina”. ( B. Tuđen: ”Tito, Tuđman, Hrvatska” (2013.)

Znakovito je, da se Julienne Bušić kao tehnička osoba (English Language Editor) uključila u rad oko časopisa ‘’Nacionalna sigurnost i budućnost’’ koji je internacionalnog karaktera, a u njemu je jedan od šefova- urednika i dr. Miroslav Tuđman, bivši ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS).

A da ima velikog smisla za obavještajne teme pokazuje njen interes za istraživanje odnosa bivšeg Sovjetskog Saveza i američke komunističke stranke, zapravo odnosa sovjetske obavještajne službe i američkih građana, koji su bili njezini špijuni.

Pod pseudonimom Jelena Devčić surađivala je ranije i u hrvatskom emigrantskom tisku.
***
Kao što je već rečeno Zdravka Bušić udana Logarušić se nakon dolaska HDZ-a na vlast (1990.) vratila u Hrvatsku.

Njen suprug Vinko (1946.-1997.) ostao je u Clevelandu, ali kao zatvorenik, osuđen 1982. godine na 20 godina strogog zatvora zbog odgovornosti za dva ubojstva i nekoliko pokušaja ubojstva. Bio je sklon terorizmu (pripadao emigrantskoj organizaciji ”Hrvatski narodni odpor- luburićevci”) kao metodi u borbi za hrvatsku neovisnost. Zbog bolesti dobio je uvjetni otpust 1994. godine. U ime hrvatske vlade garanciju za njega je potpisao njen potpredsjednik Vladimir Šeks.Tri godine kasnije je umro, a pokopan je u Aleji branitelja na Mirogoju.

Zdravka je zbog aktivnosti svoga supruga i njegovih istomišljenika, te radi porodične povezanosti sa Zvonkom Bušićem, ali i zbog određene doze svoje osobne upletenosti – korištenjem obavještajne logike tvrdim – bila višestruko informativno ispitivana od strane pripadnika FBI-a. Takovi razgovori, barem praksa pokazuje, završavaju vrbovanjem, jer je to produktivnije nego blaži krivični progon.

Njen dolazak u Tuđmanovu radnu blizinu iskorišten je za kombinatorno odlično osmišljenu akciju američke obavještajne službe. Kao i onda, tako je i danas na izvoru kapitalnih informacija.
***
Zdravka Bušić sada navodno živi u vanbračnoj zajednici s Tomislavom Mičićem (1946.), koji je u vrijeme ‘’hrvatskog proljeća’’(1971.) radi izbjegavanja mogućeg krivičnog progona pobjegao u SR Njemačku, gdje je imao status političkog emigranta. Pripadao je grupaciji koja je na planu borbe za uspostavu samostalne i neovisne Hrvatske zagovarala i potrebu izvođenja diverzantsko-terorističkih akcija. Zbog toga je bio pod nadzorom jugoslavenske tajne službe, ali i odgovarajuće njemačke službe.

Iako je od nekih političkih emigranata sumnjičen, da je ‘’njemački čovjek’’ neke činjenice to opovrgavaju. Međutim, treba biti oprezan, jer je moguća operativna varka.

Tako je početkom siječnja 1981. godine uhićen od strane njemačke policije nakon što je pretresom njegovog stana ustanovljeno ilegalno držanje automatskog oružja, municije, ručnih bombi i eksploziva. Pušten je na slobodu početkom ožujka 1983. godine. Ponovo je bio u njemačkom zatvoru u periodu veljaća 1984. – srpanj 1985. i to na zahtijev jugoslavenskih vlasti, koje su ga označile kao potencijalnu ugrozu zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu.

U svojoj memoarskoj knjizi ‘’U potrazi za Hrvatskom’’(2019.) T. Mičić navodi, da se uspostavom samostalne i neovisne RH (1990.) vratio iz izbjeglištva, a godinu dana kasnije zaposlio u MORH-u kao djelatnik u Sigurnosno-informativnoj službi odakle je u činu pukovnka godine 2004. otišao u mirovinu.

U spomenutoj knjizi T. Mičić spominje i Zdravku Bušić i to ozbiljnije na dva mjesta. Prvo, da je bila uključena u pisanje emigrantskog lista ‘’Socijalistička Hrvatska’’ u kojem su glavnu riječ vodili Velimir Tomulić i Tomo Sedlo, ali ne spominje – zato ja dodajem – obojica osnovano sumnjivi, da su bili manipulirani od više stranih obavještajnih službi, pri čemu mi se najinteresantnijim čini upliv sovjetske tajne službe.

Kao drugo, Mičić navodi, da se Z. Bušić 1978/9 godine u Parizu sastajala s Franjom Mikulićem (1932. – 1983.), koji je tada obnašao funkciju predsjednika Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), krovne emigrantske organizacije. Tko je financirao njen put iz Clevelanda u Europu? Kome je nakon sastanaka podnijela izvještaj?
***
I na kraju cijele priče nudim odgovor: zašto je skončao život Zvonko Bušić ”Taik” ?

Ostavio je dva oproštajna pisma u kojima možda nije sve rekao. Naime, postoji za mene donekle prihvatljiva teza, da je sam sebi presudio nakon što je shvatio – saznao detalje o povezanosti njegove supruge Julienne i sestre Zdravke s američkom obavještajnom službom. Bio je siguran, da u okviru dobivenih zadataka nisu radile protiv njega, ali nije zaboravio ‘’zlo’’, koje mu je ta služba učinila.

Navedena teza je oboriva samo ako je Julienne i Zdravka javno, argumentirano opovrgnu.

Vraćam se na KGK. Sada se i iz ‘’aviona’’ vidi i njena upletenost u u špijunsko-obavještajne igre u vezi ‘’slučaja Zvonko Bušić’’.

Ona je zajedno sa Julienne Eden Bušić i Zdravkom Bušić zrela za poligrafsko testiranje, ali ne samo radi slučaja kojim smo se bavili, nego radi svih njihovih drugih podzemnih aktivnosti u korist američke obavještajne službe.

Poligraf se zasniva na starom iskustvu da čovjek kada laže doživljava u pravilu izvjesno uzbuđenje zbog straha da njegova laž bude otkrivena. Konstruiran je tako da istovremeno bilježi niz promjena koje nastaju u organizmu ispitanika (krvni tlak, puls, disanje, kožni refleks i sl.).

Uvjeravam, gotovo tvrdim, da bi rezultat njihovog testiranja bio šokantan.

Završavam ocijenom, da se nakon prvotnog kontraobavještajnog ‘’sljepila’’ F. Tuđmana i njegovog sina Miroslava, u momentu ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS) u pogledu sigurnosne podobnosti Zdravke Bušić na isti greben nasukao i A. Plenković.

A. Plenković kao predsjednik stranke može implicite pravdati izbor Z. Bušić tzv. ‘’ženskom kvotom’’ i dodvoravanjem ekstremnijem desnom krilu HDZ-a, ali on nije samo predsjednik HDZ-a nego i premijer i time ujedno – zajedno s predsjednikom države – sukreator poslova vezanim za nacionalnu sigurnost i kao takav mora suspektnu osobu imena i prezimena Zdravka Bušić hitno maknuti iz zone obavljanja sigurnosno osjetljivih poslova, a biti državni tajnik u MVEP to svakako jest.

Drastično gledano njoj bi primjerice kao osobi opisanog političko-svjetonazorskog profila u Francuskoj, V.Britaniji ili Njemačkoj bilo zabranjeno ne samo da radi u spomenutom resoru, nego i da prođe pored same zgrade ministarstva.