7DNEVNO: Plenković u tajnosti dogovorio s Milanovićem preuzimanje Pantovčaka!

ZAGREB - Točka na 'i' svakako je javno prozivanje premijera Plenkoviću kojem je, kažu, sve to dozlogrdilo pa je s dojučerašnjih političkim protivnikom, Zoranom Milanovićem, unazad nekoliko mjeseci dogovorio zanimljivu političku suradnju koja, navodno, odgovara i samim SDP-ovcima, jer podrazumijeva i odlazak Davora Bernardića s mjesta šefa SDP-a

Sukob karaktera, ali i različiti interesi, posljednjih mjeseci uzrok su sve zaoštrenijih odnosa na relaciji Banski dvori – Pantovčak, a činjenica da je Predsjednica RH, Kolinda Grabar-Kitarović, ušla u završnu fazu petogodišnjeg mandata, cijelu priču dodatno zahuktava. S druge strane, u trenutku kada se u jednoj državi krenu drastičnije osjećati sukobi unutar vlasti, postavlja se pitanje: Upravlja li tko ovom državom i tko uistinu? Bojazan se, dakle, legitimno javlja, jer što će biti sa svima nama i kakva nam je budućnost, ako sama država/vlast ne zna što bi sama sa sobom?

Stvari se, drugim riječima, polako, ali sigurno otimaju kontroli i vrlo brzo, moguće čak i na sljedećim parlamentarnim izborima, morat će se odgovoriti na dvojbu koja već više od dva desetljeća mori hrvatski narod: što je do ljudi koji vode državu, a što do sistema koji proizvodi takve vladare, jer rasipanje energije kojem svjedočimo, štetilo bi i mnogo uređenijim državama.

Budući politički cilj aktualne predsjednice

Sukob karaktera predsjednice Grabar-Kitarović i predsjednika Vlade, Plenkovića, je evidenta, a netrepeljivost između njih potvrđena je i više puta iz izvora bliskih ovom dvojcu. I to još iz vremena kada ih je prve političke korake učio aktualni savjetnik predsjednice, prof. dr. sc. Mate Granić, kada je upravo Kolinda Grabar Kitarović, uživala veću potporu tadašnjeg ministra vanjskih poslova, Granića, te i u politici kasnije puno bolje kotirala od samog Plenkovića, koji je „utjehu“ pronašao u diplomaciji, točnije europskoj politici.

S druge strane, evidentan je i sukob različitih interesa, odnosno potpuno različiti koncepti državne politike. Drugim riječima, sigurno se nešto gadno događa u utrobi države kada na površinu izlaze tolike količine nezdrave konkurencije, čudne netolerantnosti i otrovne retorike. Politička borba, prema svemu sudeći, debelo se izlila iz korita, a našim vladarima, osim što ih nitko ne može prisiliti da se međusobno vole, čini se da im se najveći problemi spremaju upravo u njihovim dojučerašnjih najsigurnijim utočištima – strankama. Predsjednica, tako, već duže riskira da ne dobije potporu HDZ-a za utrku za drugi mandat.

Međutim, prema tvrdnjama naših izvora i dobrih poznavatelja Grabar-Kitarović, budući politički cilj aktualne predsjednice nije još jedan petogodišnji mandat s poprilično jalovim i nedovoljnim ovlastima. Njezin sljedeći cilj je, navodno, mjesto predsjednika Vlade Republike Hrvatske, dok bi u takvom raspletu upravo Milijan Brkić mogao postati predsjednik stranke, s kojim je predsjednica, nota bene, u dobrim partnerskim odnosima. Svemu tome, naravno, prethodilo bi prepuštanje Pantovčaka nekom drugom HDZ-ovom kandidatu. No, tako zamišljena igra, prepuna je rizičnih i neizvjesnih poteza koji više ne ovise isključivo o političkim dogovorima, već o volji hrvatskih birača koji iz mjeseca u mjesec pokazuju sve manje povjerenja prema HDZ-ovoj, ali i predsjedničinoj politici.

Kako objašnjava naš izvor, trenutne ovlasti predsjednici su male i poprilično skučene, ali to što joj Ustav daje skromne ovlasti u upravljanju, dosad nije bila prepreka da ih jednostavno nadraste, pa je tako u javnosti nemalo puta ostavljala dojam da su joj ovlasti – veće. Prema svemu što predsjednica čini, ona ne drži samo lekcije Vladi i Plenkoviću, nego su to već, zapravo, i ultimativni zahtjevi s velikim utjecajem na vladajući HDZ. No, Plenkovićev plan sasvim je drukčiji…

Premijeru dozlogrdilo javno prozivanje

Kako (zasad) stvari stoje, Hrvatska još uvijek ima samo jednu Vladu, koja svoju politiku brani u Saboru i njemu za nju odgovara; dakle, Predsjednica RH, koliko god to željela i htjela, ne vodi najvažnija poglavlja državne politike, koliko god joj je Ustav, kod prelaska na parlamentarni sustav, ostavio neke mrvice – od njih se ne mogu mijesiti pogače. Manjak vlasti i ovlasti, Grabar-Kitarović, kao što smo već i spomenuli, od početka se trudi nadomjestiti ponekad i nepotrebnim viškom inicijativa, „lupanjem šakom o stol“, korištenjem već viđenih i ispraznih populističkih alata ili, pak, prozivanjem pojedinih ministara iako, doduše, ne sasvim otvoreno.

U eri Zorana Milanovića moglo je, doduše, izgledati da predsjednica vodi ideološke ratove ne bi li prikupila političke poene na račun svoje matične stranke. Podsjetimo, predsjednicu je jednom Milanović poprilično nepristojno odbio kad je tražila „zajedničku sjednicu“ s Vladom. Čega, koga i zašto? Njezini savjetnici, ruku na srce, nemaju za to potreban legitimitet… Međutim, kada je identičnu ofenzivu nastavila i na HDZ-ovu vladu, te u isto vrijeme izašla iz zacrtanih koridora, potvrdila je da takva njezina hiperaktivnost – skriva ambicije za vlašću…

Točka na „i“, svakako je postalo javno prozivanje premijera Plenkoviću kojem je, kažu, sve to dozlogrdilo, pa je s dojučerašnjih političkim protivnikom, Zoranom Milanovićem, unazad nekoliko mjeseci dogovorio zanimljivu političku suradnju koja, navodno, odgovara i samim SDP-ovcima jer podrazumijeva odlazak Davora Bernardića s mjesta šefa SDP-a.

Plenkovićevi dogovori za veliku koaliciju

Iako će mnogi reći kako po završetku mandata predsjednika Vlade, Plenković odlazi put Bruxellesa gdje ga, navodno, čega visoko mjesto unutar jednog od tijela Europske unije, istina je očito malo drukčija i barem zasad, Plenković ima u planu osvojiti još jedne parlamentarne izbore. Naime, on je svjestan, da najveće probleme ima s frakcijama unutar stranke, koje spremne i pripravne čekaju prvi posrtaj stranke s njime na čelu, ne bi li mu ispisale istu priču kao onu ispisanu Tomislavu Karamarku. Stoga je Plenković odlučio stvari primiti u svoje ruke, te za nadolazeće parlamentarne izbore priprema veliku koaliciju s SDP-om.

Kao uvertira tome bio je, navodno dogovor Plenkovića i Milanovića, prema kojem bi upravo Milanović trebao zasjesti u fotelju na Pantovčaku, te stranku pripremiti za koaliciju koja je, s druge strane, neizbježna ukoliko dvije stranke planiraju opstati na hrvatskoj političkoj sceni. Barem, ako je vjerovati statistikama…

Pritom manji dio političke oporbe u ovakvoj situaciji, pomalo naivno vjeruje da će od silnih udaraca pasti obojica i njima se tako otvoriti vrata vlasti. Most je već, doduše, pokazao kako ne može odbiti skupi poklon, a Živi zid ionako ne živi u realnom svijetu, pa se i dalje hrani populističkom utopijom koja dugoročno neće naići na plodno političko tlo. Istodobno su svjesni i u HDZ-u i SDP-u kako je njihovo članstvo, možda i najveća, ali i najkonkretnija vrijednost koju dvije strane posjeduju, te kako ih ono može dovesti, ali i odvesti s vlasti.

Svjestan, također, i ljutnje biračkog tijela koje već duže negoduje u slučaju HDZ-a zbog koalicije s HNS-om – te u slučaju SDP-a, zbog niza poraza na lokalnih izborima – Plenković je svoju matematiku usmjerio prema trenutno jedino sigurnoj opciji koja bi HDZ-u na idućim parlamentarnim izborima osigurala pobjedu – velikoj koaliciji s SDP-om. U njoj, međutim, nema mjesta za aktualnog šefa SDP-a, Davora Bernardića, kojeg su i u samoj Partiji prepoznali kao izvor svih problema i rasipanja stranke koja bi, ukoliko se ovakvi trendovi nastave, mogla ponijeti epitet – nekadašnjeg lidera saborske oporbe.

‘Kakve su, dakle, šanse za veliku koaliciju?’

O velikoj koaliciji razmišljao je i bivši premijer, danas možda najkontroverzniji lik hrvatske političke scene, Ivo Sanader:

“O ideji velike koalicije više sam puta tijekom posljednjih petnaestak godina razmišljao, a posebno intenzivno 2007. i 2008. godine… I u svojim sam zatvorskim dnevničkim bilješkama znao tematizirati veliku koaliciju. U nadnevku od 17. veljače 2013., na primjer, na brzinu sam bio skicirao pregled stanja u zemlji, koje je tražilo kreativniji i hrabriji pristup u pronalaženju dobrih rješenja pa me je to navelo na misao o nužnosti takvog projekta…”, dio je iz nove knjige bivšeg premijera Ive Sanadera.

U ovom kontekstu, prisjetimo se kako upravo Plenkovića, po političkom stilu, često uspoređuju upravo sa samim Sanaderom, te kako Sanader unutar HDZ-a još uvijek ima veliki broj pristaša koji itekako mogu utjecati na pojedine Plenkovićeve odluke, odnosno smjer u kojem će se HDZ kretati.

Sličnog razmišljanja je i nemali broj političkih analitičara koje, u tom kontekstu, jedino još zabrinjavaju ideološka previranja oko toga unutar HDZ-, ali i SDP-a, odnosno pitanje je li hrvatsko društvo dovoljno sazrilo za jedan ovakav politički projekt koji, doduše, odavno nije novost u razvijenim europskim zemljama, a takav scenarij priželjuje i vrlo važan strateški partner Republike Hrvatske – Sjedinjene Američke Države.

Kakve su, dakle, šanse za veliku koaliciju? – navodno je prilikom posjeta HDZ-ovoj središnjici 2016. godine, upitala Andreja Plenkovića, sada već bivša američka veleposlanica, Julieta Valls Noyes. SAD, dakle, definitivno priželjkuje veliku koaliciju, a možda ju čak suptilno i sugeriraju šefovima vodećih stranaka, ali ni u kojem slučaju ne želi i ne može vršiti nikakav pritisak.

Uostalom, pritisak više neće biti niti potreban jer, očito je, važnosti velike koalicije svjesni su i šefovi stranaka. Naime, dolazak totalitarističke stranke, poput Živog zida, na vlast, devastirao bi i ovo malog normalnog političkoga duha koji se uspio zadržati u Hrvatskoj.

Milanović, kažu poznavatelji prilika, ovu ideju također podržava, ali – s mjesta predsjednika države – jer, kako kažu njegovi suradnici, s ponovnim ulaskom u politiku bivši šef Partije je vrlo oprezan. Nije, međutim, oprezan s kalkulacijama s kojima će skinuti Bernardića s mjesta šefa SDP-a, ne bi li postavio svoje ljude koji bi mu osigurali dobro odrađenu predsjedničku kampanju. A kao takav, uvijek bi imao izniman utjecaj na stranačka događanja, pa tako i onu odluku, hoće li Partija zaboraviti svoju boju i upustiti se u Plenkovićev eksperiment…

Pitanje koje je na kraju ipak najbolje postaviti je sljedeće: bi li državna kuća uistinu bila toliko “tijesna” da čeljad koja je vodi – nije “bijesna”?