DRAŽEN PEHAR: Diktatorove pokude i laži (Valentin Inzko o Herceg-Bosni, Čoviću, i Ljubiću)

MOSTAR - Prije nekoliko dana, Visoki Predstavnik (inače, austrijski veleposlanik) Valentin Inzko, u svojstvu Visokog Predstavnika za BiH, predstavio je 50-o Izvješće Visokog Predstavnika Generalnome Tajniku UN-a, za razdoblje od 16. travnja do 21. listopada ove godine.

(Za tekst izvješća, vidi: http://www.ohr.int/?p=96460).

Kao što je bilo i očekivano, Visoki je Predstavnik glavne probleme i izazove za Daytonski mirovni sporazum, u narečenome razdoblju, doveo u vezu s Republikom Srpskom, i Dodikovim izjavama o poželjnoj disoluciji Bosne i Hercegovine te stvaranju neovisne Srpske. No, pošteno je naglasiti da je Inzko također spomenuo problem ‘stranih (islamskih) boraca’, to jest, povratnika iz Sirije, ali i izjavu Sefera Halilovića o spremnosti ponovne bošnjačko-muslimanske oružane borbe za ‘jednu i nedjeljivu’ Bosnu i Hercegovinu.

Ipak, ovdje se tim izjavama, odnosno dijelovima Inzkova izvješća, neću baviti. Pripadnici Hrvata u BiH u Inzkovom će izvješću primijetiti prije svega dva kratka paragrafa koja se izravno tiču hrvatske politike u BiH; prvi paragraf, kao dio Inzkova opisa ‘opće političke okoline,’ kaže sljedeće: „Usred priprema za referendum u RS, hrvatski član BiH Predsjedništva, Dragan Čović, uputio je pismo Upravnome odboru Vijeća za implementaciju mira, opisujući svoja gledišta o pretpostavnoj predstavničkoj nejednakosti s kojom se suočavaju Hrvati u BiH, posebice u Federaciji; te dodatno predlažući modele za reorganizaciju Bosne i Hercegovine, uključujući teritorijalnu reorganizaciju Federacije; pet dana nakon upućivanja ovoga pisma, on je sudjelovao u javnim događajima obilježavanja 23-e godišnjice utemeljenja ratnodobne „Hrvatske republike Herceg-Bosne.““

Rade li Ljubić i Čović išta ozbiljno?

Gledano iz relativno opuštenoga i hladnoga kuta, nije jasno što je ovim riječima Inzko želio poručiti. I na što se on požalio, i da li se uopće na nešto požalio? No, nastavite li čitati narečeno izvješće, ponovno dolazite do pomena hrvatske politike u BiH, i onda vrlo brzo shvaćate da Inzko zapravo ima neki ozbiljniji problem sa Herceg-Bosnom, a i sa predstavnicima Hrvata u BiH. U dijelu o ‘izazovima (poteškoćama) za Daytonski sporazum’, Inzko u jednome paragrafu kao poseban izazov naglašava „ponovno crtanje unutarnjih granica,“ i u istome paragrafu kaže sljedeće: „Hrvatske su vođe također ponovno oživjele ideju nekadašnje Hrvatske republike Herceg-Bosne (HRHB), paradržave iz ratnoga vremena, i predložili kao mogućnost podijelu zemlje na tri, ili više, federalnih jedinica temeljem većinskoga dijela svakoga od tri konstitutivna naroda, ili teritorijalnu reorganizaciju Federacije.“

U fusnotama pridodanima ovome paragrafu, Inzko referira i na Ljubićev govor u Grudama tijekom obilježavanja godišnjice HRHB, iz kolovoza ove godine, i Čovićevo pismo Upravnome odboru PICa, koje, naglasimo, govori tek o mogućim modelima unutarnje teritorijalne reorganizacije (samo) Federacije BiH. Ljubićevi iskazi o HRHB nisu predstavljali nikakve formalne, ili pravno uređene, ‘prijedloge podjele.’

Dakle, kako bismo trebali komentirati ove Inzkove iskaze o hrvatskim politikama, političarima, pa čak i hrvatskim institucijama, i tijelima za koja su mnogi Hrvati u BiH položili i svoje živote?

Primjetit ću, prvo, jednu skoro ironičnu činjenicu: Božo Ljubić i Dragan Čović, u izvješću Valentina Inzka, postaju skoro pa neprijatelji Daytonskog sporazuma, političari koji čine nešto što je paralelno, i komplementarno, Dodikovoj strategiji ‘referenduma,’ dakle, jednom vrstom (poveće i spomena, ili naglaska, vrijedne) ‘smetnje.’ Inzko uopće ne postavlja i ne želi postaviti pitanje je li ‘predstavnička nejednakost Hrvata’ realan problem u BiH? Ovime ne sugeriram da Božo Ljubić i Dragan Čović rade nešto ozbiljno na obnovi hrvatske konstitutivnosti u BiH, posebice u Federaciji BiH. Dapače. Primjerice, kada je Dragan Čović nedavno izjavio da se ‘Amerika dugo vremena nije uopće fokusirala na BiH,’ on ili namjerno obmanjuje javnost ili pokazuje da ne poznaje osnovne činjenice o djelovanju međunarodne zajednice u BiH u razdoblju od 1997-e do danas. Ustvari, niti Čović niti Ljubić nisu ništa posebno dramatično, niti revolucionarno, niti pomena vrijedno, niti za svoj narod vrijedno, učinili ili rekli tijekom razdoblja o kojem Inzko piše svoje izvješće.

On, zapravo, napada vjetrenjače!

No, bitnije je naglasiti jednu drugu stvar: čak i kada bi svi Hrvati u BiH prihvatili svoju podređenu poziciju, odnosno, pomirili se sa pozicijom ‘dekonstituiranoga naroda’, neki bi međunarodni činitelji našli načina da u Hrvatima vide problem, ili izvor problema, za BiH.

Naime, BiH je, posebice u američkom vanjsko-političkom narativu, shvaćena kao mjesto ‘drame’, mjesto sukoba ‘dobra i zla’, mjesto na kojem se mali i pravedni David bori protiv nekih Golijata, preuzimajući veliki rizik i temeljeći svoje nade samo i isključivo na činjenicu pravednosti, ili dobrote, svojega cilja. Zbog toga, BiH je potrebno opisati kao ‘ostrvce dobra’ okruženo neprijateljima sa svih strana: i Srbi i Hrvati moraju biti usmjereni protiv ‘dobrih Bošnjana’ (ili ‘Bosanaca’ kako ih Amerikanci zovu, poistovjećujući samo jednim dijelom ovu etničku oznaku sa ‘temeljnim/bošnjačkim narodom BiH.’) Naravno, cijela je priča čista fikcija, mit koji nema veze s političkom realnošću. Ta priča načelno odgovara Izetbegovićevoj slici o Islamu kao superiornoj sili u BiH, i o Hrvatima i Srbima kao u osnovi ‘nelojalnima,’ iako, za razliku od Izetbegovićeve slike, ona nema nikakve veze sa narodima kao religijskim entitetima, nego samo s njihovim numeričkim odnosima i odnosima u prostoru.

Zanimljivo je da se ova, ili slična, slika već utvrdila u svijesti međunarodnih činitelja čije djelovanje u Bosni mora biti uokvireno jednom vrstom osmišljavajuće priče o reintegraciji, ili snaženju centripetalnih snaga, ili djelomično uspješnoj borbi ‘onih’ naprednih protiv ‘onih’ nazadnih snaga. Stoga, Hrvati BiH ostaju ‘rizičnim faktorom i suspektnima’ neovisno o realnosti bosansko-hercegovačkih političkih odnosa. Hrvati se u BiH jesu borili i za BiH, kao i Bošnjaci, i ništa manje od njih, a protiv Vojske Republike Srpske, posebice 1992-e i 1995-e, ali, nama, u narativima zapadnih sila i SAD-a, pripada pozicija i uloga ‘centrifugalne’, a ne ‘centripetalne’ sile. Glupa i/ili tragično-ironična pozicija.

To se još bolje vidi kada se fokusiramo na problem i pitanje „Hrvatske republike Herceg-Bosne.“ Božo je Ljubić, tijekom kolovoza, u svojstvu Predsjednika Glavnoga vijeća ‘Hrvatskog narodnog sabora’ (koji je u biti jedna NGO, bez ikakve institucionalne funkcije u BiH, uključujući oba entiteta, koja uglavnom pokriva neučinkovitost HDZ-a i njegova predsjednika), na obilježavanju Dana Herceg-Bosne dao neke pohvalne izjave o Herceg-Bosni i neke kritičke izjave o BiH i Federaciji BiH. To je grijeh, a možda i potencijalni ‘prijedlog’ unutarnje ustavne rekonstrukcije BiH, kako je to vidio Inzko. Međutim, Inzko to pogrešno vidi što ne pomaže niti Hrvatima niti BiH. Jer, Inzko ovime zapravo prokazuje i napada neke vjetrenjače, u biti bezopasne i dokazano nedjelotvorne političke ‘predstavnike Hrvata.’ Zašto to tvrdim?

Ljubićeve “prijetnje”

Jedan od HDZ-u lojalnih medija na sljedeći je način opisao Ljubićevo obraćanje javnosti prilikom obilježavanja godišnjice HRHB: „Međutim, ako za to [poboljšanje hrvatske pozcije u BiH] nema volje niti spremnosti kod naših partnera iz druga dva naroda, onda sukladno međunarodnom pravu, imamo pravo tražiti vraćanje na stanje „status quo ante“ tj. na stanje prije sklapanja tih sporazuma, a to je Hrvatska Republika Herceg Bosna, navodi Ljubić.“

Na prvi pogled, ovo djeluje kao prijetnja. Međutim, jeli to učinkovita prijetnja, odnosno, jeli Ljubić inteligentan političar? Predstavnici Srba ovo ne mogu shvatiti kao prijetnju. Barem Dodik, i većina Srba u RS, pozdravila bi odluku Hrvata da se vrate na ‘status quo ante’, odnosno, da obnove HRHB. Prema tome, jedini smisao u kojem se Ljubićev iskaz može uzeti kao ‘prijetnja,’ jest smisao u kojem povratak na HRHB implicira disoluciju institucija Federacije BiH (i razlaz sa Bošnjacima), entiteta u kojem su Hrvati BiH i izgubili svoju primarnu i glavnu konstitutivnost u BiH.

Prema naravi reakcije koja je uslijedila nakon 28. kolovoza, Rođendana HRHB, čini se pak da niti bošnjački predstavnici ne shvaćaju Ljubićeve izjave ozbiljno. To znači da je HNS, ili ‘predstavnici Hrvata u tijelima vlasti’, barem prema Ljubićevim rječima, zapravo već trebao pokrenuti proces povratka na ‘status quo ante.’ No, budući da proces nije pokrenut, nitko ne može Ljubićevu ‘prijetnju’ shvatiti ozbiljno pa stoga ona nije niti učinkovita; a inteligentan političar ne iskazuje prijetnje koje nije u stanju realizirati, odnosno koje se pokazuju neučinkovitima. Zato kažem da se Inzko u svome izvješću bavio ‘vjetrenjačama’, a ne realnim problemima.

(Ustvari, vrlo zainteresirani čitatelj lako može provjeriti sljedeće činjenice: Ivan Vukoja, jedan od dužnosnika HNS-a i ravnatelj HNK-a Mostar, savjetovao je Ljubića da, zbog spina i PR-a, referira na ideju ‘povratka na status quo ante;’ Inače, nitko u HNS-u ne uzima tu ideju ozbiljno jer ju ne uzima ozbiljno vođa ‘svih Hrvata’ u BIH; sam Vukoja ideju je pak pokupio iz jednog mog ogleda koji se ne bavi praktičnim strategijama nego međunarodnim pravom u svezi sa jednim specifičnim sporazumom iz Daytona – to se može lako dokazati uvidom u sljedeću webstranicu: http://www.idpi.ba/multietnicke-refleksije-o-jednom-neopravdano-zaboravljenom-i-visestruko-prekrsenome-daytonskom-mirovnom-sporazumu/

Njih iz HDZ-a ne treba uzimati ozbiljno

Zbog svega toga, još smo jednom potvrdili pretpostavku da ključne i isturene predstavnike Hrvata danas, u HNS-u i one pod ‘kišobranom’ HDZ-ovske ‘hobotnice,’ ne da ne trebamo, nego ne smijemo, uzimati ozbiljno.)

Takvo Inzkovo glumljenje ‘velikog dobročinitelja’ BiH, a zapravo igranje realne uloge ‘diktatora’, koji je uvijek vrlo blizu korištenju svojih ‘egzekutivnih ovlasti’ u BiH (kako sam tvrdi u 50-om izvješću), posebno se jasno vidi na temi Hrvatske republike Herceg-Bosne. Ta je tema za Hrvate mnogo važnija od teme današnjih hrvatskih ‘predstavnika’ ili individualnih branitelja i zagovaratelja hrvatskog nacionalnog interesa u BiH. Nepristrana analiza realno usvojenih i potpisanih sporazuma kao dijelova Daytonskog paketa (što se može vidjeti i putem prethodno navedenoga web-linka) jasno dokazuje sljedeće: niti jedan ‘ratnodobni’ entitet, u ime kojih su se pojedinačne ratne frakcije u BiH borile kao samostalne i zaraćene oružane snage, nije od strane SAD, i relevantnih međunarodnih sudionika Daytonskog mirovnog procesa, definiran kao fundamentalno nelegitiman.

Svi entiteti, uključujući i HRHB i srpski entitet u BiH (koji je nastao proglasom Srpske Skupštine 9. siječnja 1992.), shvaćeni su kao neposredni i legitimni izvori ustavnih ovlasti za pojedine Daytonske ili entitete ili razine vlasti unutar BiH.

Primjerice, Sporazum o implementiranju Federacije BiH iz Daytona (kojeg treba razlikovati od Daytonskog Općeg Okvirnog Sporazuma za mir, sa njegovih jedanaest aneksa, a bez kojeg se potonji uopće ne može ispravno interpretirati) na istu razinu postavlja „Republiku BiH“ i „Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu,“ kao dva skupa institucija (jedan na teritorijama pod kontrolom Armije RBiH i jedan na teritorijama pod kontrolom HVO) koji se trebaju paralelno, koordinirano, istovremeno, i u istome opsegu, investirati u novo-formirane institucije Daytonske BiH: „RBIH“ svoje ovlasti prebacuje (navedena je kao prvi agent transfera) većim dijelom na Federaciju (opet sukladno podijeli ustavnih ovlasti u Federaciji), a manjim dijelom na BiH, kao središnju razinu vlasti prema Daytonu; paralelno s tim transferom ovlasti, „HRHB“ svoje ovlasti prebacuje na Federaciju, velikim dijelom, a manjim dijelom opet na ‘Daytonsku’ Državu BiH; naravno, jednim dijelom neke županije izravno dobivaju one ovlasti koje HRHB ne prebacuje niti na središnju razinu vlasti u Federaciji niti na Državu BiH, a prema modusu koji je definiran samim Ustavom Federacije.

Proizvesti osjećaj srama…

Naravno, ovo je priča o prvotnom, autentičnom stvaranju Federacije. Ta je priča kasnije redefinirana mnogobrojnim intervencijama međunarodnih visokih predstavnika, ali dotična redefinicija u svakome slučaju ne tvori BiH na kakvu su pristali legitimni predstavnici Hrvata BiH.

Primjerice, jasno je da je pokret, što ga je inicirala međunarodna zajednica otprilike nakon 2000., usmjeren ka jačanju ovlasti središnje državne vlasti u BiH. Zanimljivo je da je upravo taj pokret nakon godine 2000. kod bošnjačke političke elite obnovio iluziju o Bošnjacima kao, u BiH, temeljnome, prvotnome, za BiH najvažnijem, narodu. To pak, jer je usmjereno protiv prirodne policentričnosti BiH, vodi novoj destabilizaciji BiH u smislu unutarnjeg konsenzusa. Dakle, upravo je međunarodni faktor, jačanjem središnjih ovlasti BiH, koje nije podržano slovom Daytonskog Ustava, dao simboličku potporu obnovi bošnjačke borbe za ‘jedinstvenu i nedjeljivu’ BiH, dakle, samim tim obnovio i ojačao politički rat između konstitutivnih naroda u BiH.

Stoga, zapamtimo: Izvorni je pokret 1995-6. predan logici ‘jačanja Federacije’ (kao jednoga od entiteta Daytonske, izrazito federalizirane, države BiH) putem paralelnog prenosa ovlasti „Republike BiH“ i „HRHB,“ali je taj pokret u uvjetima međunarodne diktature u BiH devalviran i delegitimiran. Drugim riječima, visoki predstavnici, i veliki dio bošnjačko-muslimanske političke elite, mogu učiniti sve kako bi kod Hrvata BiH pokušali proizvesti osjećaj srama, ili umanjene vrijednosti ili neugode, zbog činjenice postojanja HRHB; no, u tome nastojanju neće nikada uspjeti naprosto zbog toga što svi relevantni sporazumi, od 1994. do 1997. (dakle, riječ je o jasno dokumentiranoj povijesti), polaze od pretpostavke temeljne legitimnosti HRHB i hrvatskog naroda kao naroda sa posebnim interesima i potrebama (u BiH i izvan nje).

Intervencije nakon 2000. nastoje stvoriti predrasudu protiv i entiteta i konstitutivnih naroda kao realno, a ne fiktivno konstitutivnih, no, to je razdoblje svakako razdoblje ‘Bonskoga diktatora’; razdoblje koje, usprkos prvotnim i površnim dojmovima, neće donijeti Bosni i Hercegovini (kao državi) nikakvo dobro, a konstitutivne će narode međusobno otuđiti u višem stupnju nego što je to bio slučaj 1991. i rane 1992. Upravo je Valentin Inzko napravio nemjerljiv doprinos razotkrivanju fiktivne prirode i međunarodnoga angažmana u BiH i BiH-Federacije (županija) tako što je, tijekom 2011., na američki poticaj (o kojem je Dragan Čović u međuvremenu sve „prikladno“ zaboravio), djelovao u korist protuustavno formirane Vlade ‘platformskih stranaka,’ a protiv legitimnih hrvatskih interesa u Federaciji.

NAPOMENA: Dražen Pehar (1967): hrvatski-bosansko-hercegovački filozof, politolog, prevoditelj, i sveučilišni profesor. Autor je, između ostalih, knjiga „Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini“ (dvojezično, 2011) i „Vladavina zakona i njeni čuvari“ (2014); kolumnist portala Dnevno.ba